Stari kontinent suočen je s najvećom izbjegličkom krizom još od Drugog svjetskog rata, a on je bio povod za to da se u ljeto 1951. u Ženevi dogovori UN-ova Konvencija o izbjeglicama.

Svojevrsna Magna Carta međunarodnog prava za izbjeglice trebala je biti alat u osiguranju prava ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Godinu kasnije prva država potpisnica Konvencije bila je Danska, koja se danas protivi izbjeglicama, a prva zemlja koja se s izbjegličkom krizom susrela u velikom obimu bila je Mađarska 1956, ista ona država koja danas podiže žičane ograde iako u tome nije prva.

Naime, u Uniji su to prije njih učinili Bugari. No raselili su se Mađari tada sve do Novog Zelanda, na koji ih je otišlo 1.100, a u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj niknulo je u blizini Makarske čitavo naselje čiju su izgradnju financirali Šveđani…

Više od šest desetljeća kasnije Europa je suočena s bježanjem ljudi iz različitih dijelova Afrike i Azije, za što nitko nije bio spreman jer 'daleko od očiju, daleko je i od srca', a i malo tko je vjerovao da će se Mediteran prelaziti u gumenim čamcima. Izbjeglice dolaze na europski kontinent sa zapada Afrike na španjolske Kanarske otoke, iz Maroka u južnu Španjolsku, iz Libije na Maltu i talijanske otoke Siciliju i Lampedusu te s Bliskog istoka u Tursku i Grčku. Ima i onih koji u Europu stižu preko Ukrajine i Bjelorusije.

Svi s jednim ciljem – dokopati se Njemačke i skandinavskih zemalja ne bi li živjeli barem malo bolje. U velikom broju ulaze mimo granica bez ikakvih dokumenata i iz različitih razloga. Od toga da pobjegnu iz ratom zahvaćenih zemalja, preko kršenja ljudskih prava, pa do migranata koji bježe od siromaštva i nezaposlenosti.

U prvih osam mjeseci više od 440 tisuća izbjeglica stiglo je u EU, a to se odnosi samo na one koji su registrirani. O kakvoj se humanitarnoj katastrofi radi, govori podatak da ih je u cijeloj 2014. stiglo 280 tisuća. Najveću skupinu izbjeglica čine Sirijci, u čijoj zemlji se više ne zna tko ratuje protiv koga, slijede Afganistanci, Eritrejci, Nigerijci i Romi s Kosova.

Sirija je, prema dostupnim podacima iz 2011, imala 22 milijuna stanovnika. Od tada njih četiri milijuna, prema podacima UNHCR-a, izbjeglo je iz zemlje i privremeno utočište pronašlo u okolnim zemljama. Posljednji podaci UNHCR-a govore da ih je u Turskoj registrirano 1,9 milijuna, u Libanonu 1,1 milijun, u Jordanu 629 tisuća, u Iraku 249 tisuća 132 tisuće u Egiptu i oko 24 tisuće u nekoliko sjevernoafričkih zemalja.

Iako UNHCR nema te podatke, ministar vanjskih poslova Ujedinjenih Arapskih Emirata Abdulah Bin Zajad kazao je prije nekoliko dana na konferenciji za medije da je njegova zemlja u posljednje četiri godine zbrinula sto tisuća ljudi.

I dok se EU godinama bezuspješno bori ne bi li uskladio azilantsku politiku među zemljama članicama, jer nitko neće tuđi problem u svom dvorištu, brojke Europske komisije pokazuju da je broj tražitelja azila u 2013. iznosio 435 tisuća, da bi u 2014. narastao na 626 tisuća.

Nešto više od 200 tisuća apliciralo ih je za azil u Njemačkoj, slijede Švedska, Italija i Francuska. Po broju pozitivno riješenih slučajeva u 2014. prednjači Njemačka (48.000), slijede Švedska (33.000), Francuska i Italija (svaka po 21 tisuću) i Velika Britanija s 14 tisuća.

Kako će to izgledati u budućnosti, nitko ne može reći, a prema predviđanjima UN-a, samo granicu između Grčke i Makedonije moglo bi dnevno prelaziti tri tisuće ljudi. Njemačka očekuje da će u nju do kraja godine ući 800 tisuća izbjeglica, a Austrijanci da će ih 80 tisuća kod njih potražiti azil. Hrvatska bi prema riječima Vesne Pusić, ministrice vanjskih poslova, mogla zbrinuti 3.200 ljudi iako je dogovoreno da ih bude 1.614. A granate u Siriji i Afganistanu i dalje padaju, niti jenjava siromaštvo u Africi.