'Više nisam ranjena vučica. Sada sam neovisna i svoja', poručila je Kolinda Grabar Kitarović u nedavnom intervjuu za Gloriju. Otkrila je pritom mnoge profesionalne i privatne detalje iz svog života: odakle crpi energiju, koliko često se suočavala s predrasudama, što bi poručila ženama koje žele ići njezinim putem, kako su odgajana njezina djeca, ali i kako je dovela tijelo u balans te kako joj izgleda jelovnik.

U razgovoru za N1 komentirala je šokantnu ostavku novozelandske premijerke Jacinde Ardern i smjenu ministrice Nataše Tramišak. Ustvrdila je da je ženama na visokim pozicijama teže nego muškarcima i da je za vrijeme predsjedničkog mandata 'izbjegavala govoriti o problemima s kojima se sretala kao žena da se to ne bi tumačilo kao nedostatak sposobnosti'. Tri tjedna kasnije s nogometnih tribina poručuje da je ona 'kraljica' i da je 'boli pipi'. Je li u pitanju zakašnjelo prorađivanje nekakve traume s Pantovčaka, s kim se to 'nikad iskrenija' Grabar Kitarović obračunava i je li ipak na pragu novih karijernih izazova?

'Ovo je njezin statement, povratak nakon onog čemu je bila izložena u javnom prostoru za vrijeme predsjedničkog mandata. Kako to obično ide u Hrvatskoj, izgubila se svaka mjera. Tretman kojem je bila izložena više nije bila politička kritika: na nju je bila otvorena sezona lova i seksističkog iživljavanja, bez imalo svijesti da seksističko iživljavanje zagađuje javni prostor, bez obzira tko je objekt takvih ispada. Kolinda Grabar Kitarović zaista je bila objekt seksističkog i šovinističkog iživljavanja. Ovaj njezin osobni comeback, a ne znam je li i politički, šalje poruku - I’m still standing', tumači prof.dr.sc. Marijana Grbeša s Fakulteta političkih znanosti.

Bivša predsjednica u fokus trenutno stavlja 'žensko pitanje', koketirajući s feminizmom, iako je davno rekla da nije feministkinja. Objasnila je da želi jednake prilike za sve, a ne da žene budu u prednosti na bilo koji način, čime je samo osnažila opasan stereotip o feminističkom podčinjavanju muškaraca. Sada kaže da je zovu diljem svijeta na rasprave o poziciji žena u društvu i politici, a kad o tome progovori u Hrvatskoj, onda je 'ili feministička kokoš ili neki epitet karakterističan za domaće životinje koje smatramo nižima od ljudskih bića'.

Prof. Grbeša ističe da je šovinizam uistinu duboko ukorijenjen ne samo u Hrvatskoj, već praktički svugdje. Podsjeća na kampanju Turn Ardern na Novom Zelandu, u kojoj su građani na društvenim mrežama dijelili snimke okretanja novinskih naslovnica s fotografijom sad već bivše premijerke na drugu stranu da ne bi morali gledati njezin lik. 'Ljudi žele premijera, a ne manekenku', izjavio je inicijator te kampanje, zidar Colin Wilson.

Pet ključnih stereotipa

Šovinizam se rutinski manifestira na svim razinama; bez obzira što osoba na koju je usmjeren može biti na poziciji moći, to je svakako vrsta nasilja i agresije na individualnoj razini, napominje prof. Grbeša, objašnjavajući ključne stereotipe iz stručne literature na primjeru bivše hrvatske predsjednice.

Objektivizacija se odnosi na obrazac izvještavanja o ženama općenito. Velik broj medijskih izvještaja o Grabar Kitarović posvećen je njezinu izgledu, o tome je li smršavila ili se udebljala, što je obukla, je li promijenila figuru ili stil. Takvom tipu izvještavanja u Hrvatskoj konstantno su izložene i saborske zastupnice. Na to se onda nadovezuje seksizam.

'Kod predsjednice Grabar Kitarović to je bilo dovedeno do ekstrema pa je nazivana manekenkom i lutkom. Za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji to je došlo do vrhunca naslovima poput 'Mokra Kolinda ljubila gole nogometaše', kvalifikacijama poput ‘mokri istup’ i slično. Naravno, nije bilo nijednog naslova tipa 'Vidno uzbuđeni Macron grlio znojnog Mbappea' koji bi imao jasnu seksualnu aluziju', ukazuje prof. Grbeša.

Konstrukcija emocionalnosti prikaz je 'prenaglašene osjećajnosti', što se percipira kao svojstveno ženama. Tako je poznati hrvatski TV voditelj za vrijeme predsjedničke kampanje pitao Grabar Kitarović što je može rasplakati.

'Kada to pitaš muškarca? Nikad. Opet, kulminacija je bila oko nogometa u Rusiji, gdje se predsjednica 'raspametila'. To je mehanizam degradacije, pokušaj da se neka osoba prikaže nesposobnom da dobro obavlja svoj posao jer je pretjerano emocionalna i iracionalna', tumači prof. Grbeša. Slaže se da je predsjednica na stadionu u Rusiji uistinu reagirala daleko burnije od drugih uzvanika, no problematizira seksističko izvještavanje ovdašnjih medija, pri čemu su reakcije relevantnih stranih medija bile neusporedivo pozitivnije.

'Ona je, pojednostavljeno, u inozemnim medijima prezentirana uglavnom kao 'kraljica srca', a kod nas kao 'serijska grliteljica'. I jedno i drugo su stereotipi, ali naši mediji su pretjerali. Britanski The Guardian tada je, vis-a-vis njezina pojavljivanja u Rusiji, imao tekst u kojem je jako kritizirao neke njezine stavove i politike, ali je to napravljeno bez ikakvih šovinističkih konstrukcija. Znači, može se', tumači prof. Grbeša.

Depersonalizacija se očituje u nazivanju bivše predsjednice jednostavno 'Kolindom' - što je redovna praksa pojedinih medija - ili raznim izvedenicama imena, kao što su Koli i slično. To je inače čest mehanizam u reprezentaciji žena kojima ih se degradira. Recimo, mediji su često pisali o debati između 'Kolinde i Milanovića', a u Americi između 'Hillary i Trumpa'. Još jedan mehanizam depersonalizacije je usporedba žena sa životinjama, što je klasična šovinistička taktika prisutna na društvenim mrežama. Uz već spomenutu kokoš, najčešće se poseže za kravama, tukama, kozama, pijavicama, ovcama, kobilama, ali i kornjačama.

Klasičan je i stereotip o nekompetentnosti žena. U ovom segmentu prof. Grbeša povlači paralelu s bivšom premijerkom Jadrankom Kosor. U vrijeme njezina mandata tabloidi nisu imali širok medijski prostor, praktički nije bilo ni društvenih mreža, ali se ona svejedno našla u stisku šovinističkog okvira o nekompetentnosti žena. Osobito je to došlo do izražaja prilikom njezinog susreta s tadašnjim američkim predsjednikom Barackom Obamom u Washingtonu, kada su naslovi na portalima vrištali da je osramotila Hrvatsku, da se ponašala kao groupie, ponavljala yes, yes, yes i nije znala gdje će s torbom – ukratko, da nema pojma.

Okvir majčinstva održava se na stereotipu da je ženi mjesto u kući. U slučaju Grabar Kitarović to je osjetio i njezin suprug, kojemu se maltene skandiralo 'izdrži Jakove'. Taj degradirajući diskurs bio je prisutan od početka pa je bivša predsjednica morala u jednom od svojih prvih intervjua objašnjavati da njezin muž nije papučar zato što se brine o djeci dok je ona na poslu, podsjeća prof. Grbeša.

Posebno joj smeta to što na seksističko iživljavanje u pravilu nije bilo primjerene reakcije. Štoviše, neki oporbeni političari i sami su sudjelovali u tome.

'Mislim da je sezona lova na nju bila otvorena zato što je tada pripadala HDZ-u, toj prezrenoj političkoj eliti, desnom ideološkom spektru, a naš javni prostor ipak je dominantno lijevo-liberalno-progresivan, pa se nju 'može'. Pozicija 'ali ona se ponašala neprimjereno i izazivala – što je mogla očekivati' ista je poziciji – 'ona hoda u minici i izaziva'. Njezine postupke moglo se i trebalo žestoko kritizirati na sto drugih načina, bez toga da se tako duboko zaglibi u šovinizam', upozorava prof. Grbeša.

Ona smatra da bivša predsjednica zbog svega toga uistinu ima neku vrstu traume, pa sad na ovaj način istupa u javnosti. Možda je jednostavno, na nekoj osobnoj razini, sazrelo vrijeme za to, a moguće je da je katalizator bio i predsjednik Zoran Milanović - točnije činjenica da se tek rijetki komentatori usude kritizirati njegove uvredljive eskapade. Čak i kad ga 'nagaze', to gotovo nikad nije u spektru njegovih osobnih kvalifikacija ili izgleda. U naslovima se biraju riječi kad se kritizira predsjednika, prevodi se što je 'zapravo' htio reći, stavlja ga se u kontekst sukoba s premijerom Andrejom Plenkovićem itd. Uglavnom, jako se taktizira, kaže prof. Grbeša, konstatirajući da je Grabar Kitarović zaista gurnuta u okvir 'plavuše'.

Takvo iživljavanje nije zaboravljeno, dapače s vremenom je 'usisalo' i sve ostale kritike na račun bivše predsjednice, pa se ona sada vraća upravo na tom antiseksističkom valu. Međutim, kako će se Grabar Kitarović provesti krene li u nove političke bitke u Hrvatskoj, hoće li opet zazivati ribare, seljake, melodramatizirati porukama 'svi ste vi moji'? Formu je zadržala: od 'kartonske' predsjednice s početka mandata do kraljice stadiona.

Prof. Grbeša napominje da je 'duplog sebe' imalo još pet političara u Hrvatskoj, između ostalog dubrovački gradonačelnik Mato Franković, samo što to nitko nije zapamtio. 'Takvu terminologiju imali su i drugi, ali ljudima je njezin način bio iritantan. I inače ih iritira kad to radi 'žensko', a Milanoviću prolazi kada vrijeđa žene po seksističkoj osnovi i naziva ih narikačama, kad ih oslovljava s 'mala'', kaže prof. Grbeša. Dodaje da političarke ponekad i same posežu za stereotipima kao komunikacijskim diskursom pa je tako izraz 'svi ste vi moji' klasičan primjer stereotipa majke. Upravo taj stereotip svojstven je za bivšu predsjednicu, koju su i Majke Srebrenice zvale 'kraljicom Balkana', te dobro rezonira s njezinim biračkim tijelom. No unatoč snažnim kontroverzama koje su joj obilježile mandat, upravo jak seksizam kojemu je bila izložena daje joj prostor za povratak.

Svojevrstan comeback imala je i Jadranka Kosor, iako na drugi način. I nju su 'cipelarili', zvali je Suzana, Jaca, Majka Tereza, tajnica Ive Sanadera.

'Iako je komunikacijsko okruženje u njezino vrijeme bilo puno manje nabrijano, i ona je bila žrtva šovinističkog javnog diskursa. I što je napravila? Pretvorila se u ikonu Twittera, i to progresivnu, samoj sebi je napravila odličan rebrending. Čak i studenti prate Jadranku Kosor, a kažu mi da je ona kul i hvale njezine selfije', otkriva prof. Grbeša.

U slučaju bivše predsjednice prisutna je i dimenzija tzv. celebrizacije politike, a to je ovo što ona sad radi.

'Žene u politici često zaziru od feminizacije politike, jer kad se upuste u to, onda im se dogodi ovo što dogodilo Kolindi Grabar Kitarović – da joj se vrati kao bumerang. Sklizak je prostor celebrizacije: kod muškaraca smo obično oduševljeni time kad se netko od njih, poput Obame ili Justina Trudeaua, popne na pozornicu i zapjeva. No kada to rade žene... Zamislite da to učini bilo koja hrvatska političarka ili čak inozemna, Angela Merkel, Kaja Kallas ili Sanna Marin. Svi bi se počeli ceriti, u najmanju ruku podsmjehivati. Ali kad to radi muškarac - to je kul', konstatira prof. Grbeša, dodajući da su seksistički mehanizmi sveprisutni i toliko duboki da ih često treba posebno osvijestiti.

'Šovinizam u ovom slučaju zapravo funkcionira na dvije razine. Prvo, on je toliko internaliziran da ga ni ne doživljavamo kao nekakav incident. On je rutinski prisutan. A druga razina je to što je bivša predsjednica u percepciji našeg javnog prostora desničarka i konzervativka koja ne zaslužuje ništa bolje', rezonira prof. Grbeša.

Kao dobar primjer dvostrukih kriterija ističe Zorana Milanovića.

'Da je Kolinda Grabar Kitarović kao predsjednica rekla nešto od onoga što je predsjednik Milanović rekao o Ukrajini ili Srebrenici, visjela bi na prvoj banderi. U javnom prostoru progresivne ljevice zavladala bi neviđena histerija, bilo bi desetina zahtjeva za njezin opoziv. U slučaju Milanovića to prolazi - glatko', primjećuje prof. Grbeša.

Razočarana je time što je hrvatski javni prostor, kako kaže, dozvolio da se kritika jedne politike zamagli agresivnim, prizemnim seksizmom. Nije uvjerena da će stati na tome, jer Grabar Kitarović, osobito u diskursu feminizacije, nosi jako puno klikova pa je šovinizam, barem na nekim portalima, i profitno uvjetovan. No nije to samo hrvatski fenomen.

'Političarke koje same potenciraju ženstvene teme i stereotipe najčešće se ne provedu dobro. Mnogo je radova napisano o takvim političarkama, od Sarah Palin nadalje. To se nije baš najbolje odigralo, jer javni prostor je takav kakav jest. Recimo da premijer Plenković kaže da je počeo malo vježbati i zdravo jede, bi li to nekome bio problem? Njega će to vrlo rijetko i pitati. Pada mi na pamet jedan članak u našim medijima o Vesni Pusić kao šefici diplomacije i Kolindi Grabar Kitarović kao predsjednici, koji ih naziva ‘Vesna i Kolinda’ i počinje riječima: 'Dvije žene, obje lijepe i uspješne.' Zamislite samo tekst o Zoranu i Andreju koji govori o 'dva muškarca, oba zgodna i uspješna'. Možete li?' ističe prof. Grbeša.