„Studentski list“, gdje sam počeo svoju karijeru davne 1966. prethodnica je „Poleta“, rasadište novinskih talenata za cjelokupni tisak, relativno otvoreno i slobodno glasilo, koje je povremeno dosizalo nakladu od 35 tisuća prodanih primjeraka

Kulturna rubrika „Vjesnika“ iz vremena kada sam u njoj radio kao kazališni kritičar i urednik, ostala je zapamćena kao vjerojatno najbolja kulturna rubrika u tadašnjoj SR Hrvatskoj, Zaposleni u toj rubrici odredili su hrvatsku kulturnu povijest: Igor Mandić, kao kritičar, kolumnist, polemičar i esejist, Veselko Tenžera, kao jedini pravi Matošev nasljednik, Dalibor Foretić, kao kazališni kritičar i teatrolog, Vladimir Maleković, kao likovni kritičar i duhovni otac i direktor obnovljenog Muzeja za umjetnost i obrt, Ivan Starčević, kao televizijski i filmski kritičar, Josip Pavičić, kao novinar i književni kritičar.

Kao dopisnik „Vjesnika“ iz New Yorka u vrijeme kada televizija nije bila toliko moćna, otvorio sam niz tema koje su bile izravno vezane uz demokratske i civilizacijske vrijednosti na nekonvencionalan i moderan način, a klasično izvještavanje iz Washingtona i U.N. obogatio brojnim kulturnim, sportskim , filmskim i gospodarskim temama. Kao specijalni dopisnik, „Starta“ bio sam jedini europski novinar na poprištu masovnog samoubojstva u Gvajani (sekta Jima Jonesa) koji je dopro sve do Jonestowna u vrijeme kada američki marinci još nisu sklonili sve samoubojice, o čemu sam u „Startu“ objavio feljton od devet nastavaka ( 1978.godine).

Zajedno s Josipom Vlahovićem i Mladenom Maločom, pokrenuo sam tjednik „Danas“ koji je ubrzo premašio tiražu „NIN-a“ (145 tisuća primjeraka) i došao u sukob s politikom SK. Partijske su se istrage vukle skoro pet mjeseci, poslije čega sam „zbog kritike sustava“ bio kažnjen posljednjom opomenom pred isključenje iz SK, bio premješten u „Start“ i došao na crnu listu, za vrijeme koje se nisam mogao javno potpisivati pune dvije godine.

Kao glavni urednik „Danasa“, najduže sam obavljao tu tešku dužnost u prijelomnim vremenima (1988-1992) u kojima je „Danas“ prerastao u vodeći list otpora Miloševiću i dosegao nezapamćenu prosječnu prodanu tiražu od 160 tisuća primjeraka. Kako smo nakon promjene vlastit bili ona manjina koja se zalagala za neovisnu Hrvatsku, ali ne i bilo kakvu Hrvatsku, vrlo brzo smo došli u sukob s HDZ-om, koji je od „Danasa“ htio učiniti HDZ-ov „Time magazin“ (izjava Franje Tuđmana)., a pokušaj obnove u obliku „Novog Danasa“, uz pomoć obitelji Tedeschi, propao zbog gospodarske ucjene (nisu ga htjeli prodavati na „Vjesnikovim“ kioscima, a obitelji Tedeschi prijetili su oduzimanjem trgovinskih zastupništava). Cijela se redakcija našla na burzi rada.

Tijekom te dvije godine kao slobodan novinar bavio sam se svakojakim poslovima (organizirao konjska natjecanja, promicao modela autobusa), od čega je novinarski najznačajniji posao honorarnog glavnog urednika poslovnog tjednika „Croman“, koji se prvi koji zalagao za moderno otvoreno gospodarstvo a političko gospodarenje gospodarstvom, htio zamijeniti obrazovanim slojem modernih menadžera.

Nakon prijema u stalni radni odnos u „Novom listu“ objelodanio sam više od 1300 kolumni o unutrašnjoj i vanjskoj politici (četiri godine sam bio uvodničar lista), koje su imale vrlo veliki odjek u zemlji i inozemstvu i bile vrlo čitane kao glas izvornih demokratskih vrijednosti, europske Hrvatske i civilnog društva. Za njih sam imao čast dobiti i dvije najveće novinarske nagrade u Republici Hrvatskoj.

Za cijelo vrijeme moje diplomatske karijere, nikada nisam bio stalno zaposlen u MVP-u, već sam imao status imenovanog veleposlanika, koji je zaposlen u „Novom listu“.

Nakon povratka u „Novi list“ nastavio sam pisati kolumne „Hrvatski horoskop“ i posebnu seriju „Gola diplomacija“ o uspjesima i neuspjesima hrvatske diplomacije, koja je vrlo brzo izazvala nezadovoljstvo vlasnika i tadašnjeg premijera, pa sam – bez obzira na sve prijašnje dogovore i obećanja – u prvom mogućem roku umirovljen bez ikakvog prethodnog razgovora.

Sve ove moje uspjehe i padove (na jednoj strani nagrade, a na drugoj partijske kazne, biro za nezaposlene, iznuđena mirovina) smatram – nažalost – očekivanom sudbinom svakog hrvatskog novinara koji ovu profesiju smatra nečim što se ne može svesti samo na dnevnu porciju kruha. Nikada se nisam gradio žrtvom, budući da pravi novinar – kao što smo govorili u „Danasu“ - i neizbježne ožiljke treba nositi ponosno poput odlikovanja.