Prema novoj teoriji posebna vrsta kamenja podrijetlom iz 250-ak km udaljenog kamenoloma odabrana je zato što zvoni kada se po njemu udara.

Ova ideja da Stonehenge ima neobična akustična svojstva nije nova. Steven Waller, američki stručnjak za arheoakustiku, nauku o značaju zvuka u raznim civilizacijama, 2012. je predstavio teoriju po kojoj je specifičan nacrt drevnog britanskog svetišta nadahnula glazba, odnosno pojava poznata kao interferencija zvučnih valova. On je sam demonstrirao kako dvije flaute kada se sviraju u polju stvaraju zvučnu iluziju koja u prostoru oblikuje uzorke koji nalikuju položaju stupova u Stonehengeu.

No njegov kolega arheoakustičar Paul Devereux prvi je zaključio da u akustici Stonehengea nije bio važan samo raspored kamenja, već i njegov sastav.

'Ima nešto posebno u ovom kamenju. Zašto bi ga inače dovlačili skroz od Walesa do Stonehengea', rekao je Devereux za BBC.

Istraživački tim s Royal College of Art u Londonu pokušao je snimiti kako su ljudi kamenog doba čuli i vidjeli Stonehenge. Oni su u rudniku iz kojeg su dopremani blokovi ispitali zvučna svojstva stijena. Udarajući po njima kamenim čekićima stvorili su zvukove kakve obično stvaraju zvona ili gongovi.

'Kreirali smo mnogo različitih tonova, mogli ste svirati po njima. Zapravo smo imali udaraljkaša koji je odsvirao cijela perkusionistička djela na kamenju', rekao je Devereux.

U prilog novoj teoriji govori činjenica da se na plavom kamenju mogu vidjeti brojni tragovi udaraca, ali i nedavno istraživanje njihova sastava koje je konačno potvrdilo da stiglo iz udaljenog kamenoloma u Walesu.

Tim Darvill, profesor arheologije na Sveučilištu u Bournemouthu, koji je radio brojna iskapanja na Stonehengeu, smatra da su ljudi kamenog doba kamenje doživljavali bitno drugačije od nas danas.

'Gotovo ih možete vidjeti kao pretpovijesna zvona u koja ste mogli udarati i slušati zvukove', rekao je Darvill.