Prema prvim informacijama koje prenosi Hrvatski radio, riječ je o mladuncu dugom desetak metara.

Kit perajar (Balaenoptera physalus) naraste u duljinu do 27 metara, a može težiti do 74 tone. Najbliži je srodnik plavog kita i nakon njega je najveći. Ima vrlo lijepo vitko tijelo tako da često teži manje od nekih drugih manjih kitova kao što su primjerice ulješure. Vrlo brzo pliva, brže od nekih sporijih brodova.

Živi u svim svjetskim oceanima od polarnih voda do tropa, no najučestaliji je u vodama umjerene temperature. Neke populacije žive u Sredozemnom moru, a zna se pojaviti i u našim vodama.

Hrani se malom ribom, lignjama, račićima i planktonima. Tijekom 20. stoljeća bio je često lovljen tako da spada u ugrožene vrste. Od 1905. do 1976. samo u južnoj hemisferi ubijeno je preko 725.000 kitova perajara. Do 1997. preživjelo ih je samo 38.000. Globalno se njihova populacija danas procjenjuje na oko 100.000 do 119.000. Gornja strana tijela mu je sivosmeđa a donja bijela. Lako se može prepoznati po nesimetrično obojenoj donjoj čeljusti - desna strana je bijela, a lijeva tamna.

Međunarodna komisija za kitolov (IWC) objavila je moratorij na komercijalan lov na kitove perajare, no Island i Japan ga ne poštuju.

Kit perajar navraća i u Jadran. 2010. kraj Palagruže pripadnici udruge Plavi svijet snimili su perajara dugog oko 18 metara.

'Procjenjuje se da ih u Sredozemnom moru ima nekoliko tisuća, tako da nema razloga da se ne pojave i u Jadranu. Otrantska vrata s dubinom od oko 800 metara nisu im neka zapreka. Jedini razlog zašto ne dolaze je to što nema dovoljno hrane, planktona ili sitne ribe. No u nekim područjima sezonski se pojavljuje plankton, pa oni migriraju', rekao je tada Draško Holcer iz Plavog svijeta.

Godine 2012. između Hvara i Visa snimljen je jedan primjerak dug 25 metara.

Donja snimka nije napravljena u Jadranu.