Recentne ankete pokazuju da većina Britanaca želi da monarhija opstane, no jednako tako većina stanovnika Otoka ne vjeruje da bi krunidbu kralja Charlesa trebala financirati vlada. Neprimjerena rastrošnost nije jedini trn u oku promatrača; sama monarhija, utemeljena na nasljednim privilegijama, potpuno je anakrona u današnjem dobu, a tu je i veliko breme britanske kolonijalne prošlosti s kojim se tek treba suočiti.

Prije točno mjesec dana, nakon što je u medije procurio dokument o povijesnoj vezi kralja s transatlantskim trgovcem robljem, Buckinghamska palača pustila je duha iz boce priopćivši da kralj Charles 'podržava istragu poveznice između britanske monarhije i ropstva'. Jučer su pak glasno odjeknuli ponovljeni zahtjevi britanskoj palači da Južnoj Africi vrati najveći dijamant na svijetu - glavni kamen na žezlu koje će Charles držati na svečanosti.

Odgovarajući na pitanje o važnosti današnje ceremonije u aktualnim okolnostima, prof.dr.sc. Ivan Grdešić, dekan Fakulteta za međunarodne odnose i diplomaciju Sveučilišta Libertas te bivši veleposlanik Hrvatske u Londonu i Washingtonu, kaže za početak da je krunidba, naravno, važna za samog Charlesa, koji je dugo čekao taj trenutak, kao i za kraljevsku obitelj.

'Sigurno je velik i važan događaj imati novog kralja nakon tako dugovječne vladavine kraljice Elizabete. Spomenuvši kraljicu, odmah se nameće i usporedba te dvije krunidbe. Krunidba tada mlade kraljice, 1952. godine, nakon Drugog svjetskog rata, simbolizirala je novo vrijeme, novi početak, novu inspiraciju za zemlju koja je iz rata izašla oštećena, osiromašena, ali s nadom da će život poboljšati i da je s novom kraljicom sve moguće. Osim toga, tada je Britanija još bila imperijalna sila, a danas... Imamo kralja koji je cijeli život čekao da bude kralj i to dočekao u svojoj četvrtoj životnoj dobi. On je najstariji kralj ikada okrunjen u britanskoj povijesti. Dakle, nema tog novog početka, nema te nove inspiracije, nema te nade', tumači prof. Grdešić za tportal.

S druge strane, Britanija se u posljednjih sedam desetljeća dramatično promijenila: kraljevstvo se praktički raspalo, ugled i moć zemlje su izblijedjeli, Charles je nominalno kralj u 15 zemalja Commonwealtha, no i tome će vjerojatno brzo doći kraj.

'Njegova krunidba, koliko god je simbolično važna za kontinuitet države i monarhije, nema tu inspirativnu dimenziju kao što je imala Elizabetina. Britanija više ne vlada, kako to njihova pjesma kaže, morskim valovima i pučinama. Kad je Elizabeta bila proglašena kraljicom, Indija je svega šest godina bila slobodna država. Commonwealth polako nestaje, osipa se, mnoge države razmišljaju da izađu iz toga, ne žele da im kralj Charles bude monarh. On postaje kralj države koja gubi staru snagu, ona više ne vlada 'od sunca do sunca, od istoka do zapada'', napominje profesor.

Veliki udarac bio je i Brexit. 'Izlaskom iz Europske unije, Britanija je dodatno oslabila svoje mogućnosti. Premda je još uvijek velika sila, vojna i gospodarska, ona više nije ono što je nekad bila i što zamišlja da još uvijek jest', konstatira prof. Grdešić.

Kako monarhija uopće može funkcionirati u suvremenom svijetu, ima li mogućnost prilagodbe? Prof. Grdešić izdvaja tri načina na koji bi se monarhija mogla modernizirati. Prva dimenzija je financijske prirode.

'U pitanju je silno bogatstvo, ogroman novac, koji s jedne strane dolazi od posjeda kraljevske obitelji, a s druge strane od države i oslobođenjem od poreza. Dakle, modernizacija bi podrazumijevala manje raskošnu i manje blještavu monarhiju, koja će biti barem simbolično bliža narodu, kako bi oni rekli, toned-down. Ne treba nabijati na nos cijeloj Britaniji, koja je u gospodarskoj krizi, koliko silnim bogatstvom oni raspolažu', upućuje prof. Grdešić.

Druga dimenzija odnosi se na religiju: kralj Charles ujedno je svjetovni poglavar Anglikanske crkve, čega mnogi mladi Britanci nisu ni svjesni. Potpuno drukčije bilo je u Elizabetino vrijeme, kada je svima bilo i poznato i razumljivo to da je kraljica ujedno crkvena poglavarica. Modernizacija bi značila da se kralj odrekne te simboličke funkcije. Treće, ima prostora da se reducira upliv monarhije u državi, pa makar i simbolički. Primjerice, premijer ne bi trebao baš svaki tjedan dolaziti na razgovor i izvještavati kralja o tekućim događajima; kralj ne mora nužno 'otvarati' rad parlamenta, moguće je smanjiti poluge koje vežu državnu vlast uz neizabranog poglavara države, kaže prof. Grdešić.

Sve u svemu, itekako ima prostora za prilagodbu monarhije suvremenom svijetu, premda nije lako procijeniti hoće li do toga i doći. Nešto će se možda i prilagoditi vremenu, ali u srži je monarhije da bude konzervativna, podsjeća prof. Grdešić. Ipak, ugledu monarhije moglo bi doprinijeti i nešto drugo - eventualne isprike za surovu kolonijalnu prošlost, kao i povrat traženog blaga.

'Da, britansko kolonijalno nasljeđe uključuje bol nanesenu brojnim stanovnicima svijeta. S time će se trebati suočiti, samo je pitanje načina. Kralj Charles bi se još i mogao ispričati; možda je teže očekivati povrat blaga', konstatira prof. Grdešić, navodeći da je ugledni Guardian prije neki dan savjetovao Charlesu, temeljem britanske literature o starim, pomahnitalim kraljevima, da ne bude takav, već da bude dobar vladar te da čuva Kate i Williama.

'Dakle može se biti i dobar djed. Ne treba biti ludi kralj pod stare dane. Čuvaj nasljednike i pazi na njih, jer tvoje je vrijeme, nažalost, već uglavnom prošlo', tumači prof. Grdešić.

A kako on tumači to što kod poslovično kritičnih Britanaca, istih onih koji razapinju svaku izabranu vlast, generalno prevladava poštovanje, ako ne i fascinacija u odnosu prema kraljevskoj obitelji?

'Nema organiziranog republikanskog političkog pokreta protiv monarhije, iako postoji Republikanska stranka, republikanske grupe i sve više mladih koji su kritični. Među mladima naći ćete potpunu nezainteresiranost i prijezir prema monarhiji. Jasno, promijenila se i struktura stanovništva, bijeli Englezi sad su tek dio multikulturalne zajednice. S druge strane, kvalifikacija da Britanci vole monarhiju vrijedila je za generacije koje su 70 godina živjele s Elizabetom. Ona je bila dio njihovog odrastanja, njihovih života. Gledali su kako se kraljica udaje, dobiva djecu, unuke; njezin socijalni život bio je integralni dio života tih ljudi, postojala je zajednička identifikacija. U svom političkom djelovanju ona nikoga nikad nije 'nagazila', svima je bila prihvatljiva. S novim kraljem, ta percepcija zajedničkog života se mijenja. On je od malena u povlaštenoj poziciji, okružen slugama, i teško se sad identificirati s njime', zaključuje prof. Grdešić.