Odlazak na ljetovanje na Jadransko more bio je dovoljan da bračnom paru Alicji i Piotru Hanusu iz Varšave promijeni život, ali i adresu. Gradsku vrevu i svakodnevni stres odlučili su zamijeniti životom na obroncima Fruške gore uz obalu Dunava, u srijemskom gradiću popularno zvanom 'mali Dubrovnik'. U Ilok su prvi put stigli u lipnju 2014., kupili su kuću nekoliko dana kasnije, a u iduća dva mjeseca već su se preselili.

'Od prvog dana osjećamo se Iločanima, statistički sto posto', na tečnom hrvatskom i s razvučenim osmijehom za tportal u glas govori poljski bračni par Alicja i Piotr, kojega su prijatelji i susjedi prozvali Petar Hanus. Iako ga još uvijek uče, za prvu ruku, dok su bili u Poljskoj, poslužio im je, kažu kroz smijeh, neki rječnik iz 60-ih godina prošlog stoljeća. To je bilo jedino što su uspjeli nabaviti.

Za Ilok su čuli gledajući televizijski prilog u kojem se govorilo o proizvodnji vina. Pripremajući se za ljetovanje na jadranskoj obali, Alicja Hanus na kartu je pored mađarskih Debrecena i Szegeda te bačke Subotice ucrtala zaustavljanje u Iloku.

Na pola puta

'To nam je bilo otprilike na pola puta prema moru. Preko bukinga smo unaprijed rezervirali smještaj za jednu noć, a onda se zadržali četiri dana i tako gotovo pola godišnjeg odmora proveli ovdje', priznaje nam ovaj par supružnika iz Poljske.

Iako tada, kažu, nisu možda definitivno odlučili, ali u glavi im se stvorila ideja da je Ilok odlično, mirno mjesto za život. Produžili su na more, no u roku od tjedan dana pregledavajući oglase pronašli su idealnu kuću i kupili je. Vratili su se u Varšavu, dodaju, kako bi prodali stan, riješili formalnosti, spakirali stvari u kamion i u kolovozu se doselili u mali Dubrovnik.

'Susjedi su vrlo dragi. Kada smo došli s prikolicom natrpanom našim stvarima, a bilo je već debelo iza ponoći i 800 kilometara prevaljenog puta iza nas, dočekali su nas večerom i vinom', govore ne skidajući osmijeh s lica.

Alicja je nastavila voditi i obavljati posao računovođe preko interneta za svoje klijente u Poljskoj, a suprug Piotr Hanus, koji je po struci informatičar, u Varšavi je bio menadžer u velikoj poljskoj plinarskoj korporaciji te odgovoran za oko 8000 ljudi ispod sebe. Oboje se sada u Iloku bave proizvodnjom i prodajom vina.

'A što se može u Iloku osim proizvoditi vino ili kukuruz? Za kukuruz nisam bio siguran, ali sam odmah znao da o vinu fino sve mogu naučiti jer sam oduvijek bio vinoljubac', priznaje Piotr Hanus.

Najbolji prijatelji

Najbolji prijatelji su im vinari Zlatko Bošnjak, popularni Đuza i Mario Faletar, čija ih je strast prema vinarstvu oduševila. Zarazila je, reći će Hanusovi, i njih. Puno su im pomogli kako bi postavili vinariju na stabilne noge.

'Od nas dvoje nitko nije enolog, pa smo u vinariji morali zaposliti stručne osobe. Sve poslove oko tehnologije proizvodnje vina prepustili smo Đuzi, Zlatku Bošnjaku iz vinarije Trs', govori Piotr Hanus, sada direktor u dvije tvrtke, Podunavskim vinima u Hrvatskoj te jednoj u Poljskoj, kako bi tamo mogli prodavati ono što proizvedu na proplancima Fruške gore. Na dozvolu za prodaju alkohola u Poljskoj čekali su dvije godine. Zbog toga su morali i tamo osnovati tvrtku, kojoj su također vlasnici, pa sada u šali kažu kako posluju sami sa sobom.

Vlastitog vinograda nemaju, pa otkupljuju grožđe. Pune ruke posla, napominju, imat će za dva mjeseca. Radovi u vinogradima tada se zahuktavaju. Obići će ih kako bi vidjeli kakvo će biti ovogodišnje grožđe, a ono najbolje 'zakaparisat' će za sebe kako ga nitko ne bi uzeo. Krenuli su na početku s nekoliko tisuća litara vina, a sada narasli na 35.000. Tu zasad planiraju i stati.

Nezgoda

'Ne planiramo širiti kapacitet zbog vinskih zakona. S određenom količinom pripadaš među male proizvođače, a kada prelaziš u velike, trebaš zadovoljiti određene tehničke uvjete. Na kraju, i ne želimo probleme, gužve, stres jer smo baš od toga i pobjegli, tako da možemo mirnije živjeti', kaže za tportal Alicja Hanus, dodajući da u Iloku dobar dio vremena provodi radeći u vrtu i oko kuće.

Prisjećaju se Hanusovi kako je izgledalo i kada su kročili u kuću u kojoj su stvorili novi dom.

'Zamolili smo prethodne vlasnike da iznesu namještaj, pa nam je bilo malo neugodno kada smo zatekli nered na tavanu i u podrumu. Ali što možemo, pomislili smo, i zasukali rukave. Naručili smo veliku kantu i polako počeli čistiti, vreću po vreću. Već kad smo bili pri kraju, ugleda nas susjeda koja se vraćala s posla pa pita što to radimo. Alicja joj je rekla da spremamo tavan. A susjeda će na to: 'Nemojte to dirati! Nitko to nije dirao još od rata. Bog zna što tu sve ima. Treba zvati pirotehničare.' Izišao sam tad i ja iz podruma i rekao joj: 'Sad nam to kažeš, kad smo podrum riješili, a tavan je pri kraju (smijeh).' Na kraju su nam rekli da dobro da su nam ruke ostale čitave', prisjeća se Piotr Hanus prvih dana života u Iloku.

Priznaje kako su se tada uplašili. Zapravo, dodaje, već ranije doživjeli su nešto slično u centru Iloka sjedeći u kafiću i koristeći internet koji još nisu imali kod kuće.

'Odjednom su pirotehničari uletjeli u kafić i potjerali nas unutra. Nismo stigli pokupiti ni svoje stvari. Čulo se samo: BUM. Našli su zaostalu minu, preko puta kafića, među stepenicama koje vode u gradski vrt. Bilo je to početkom ljeta 2015.', govore Hanusovi, dodajući da u Poljskoj imaju dvojicu odraslih sinova.

S prijateljima i obitelji često se viđaju. U Poljsku odlaze svaki mjesec jer toliko obično prođe između dvije narudžbe i isporuke vina na tamošnje tržište. Svoje vino plasiraju i u Norvešku. Putem do Poljske planirali su otvoriti i tržište u Slovačkoj. Krenuli su s pregovorima, pa stali, ali se nadaju kako će ih nastaviti. A na pitanje koje im je vino najdraže, Piotr odgovara: 'Pa, naše' (gromoglasan smijeh), a onda dodaje kako im je najdraža sorta rajnski rizling. Od hrane ga je oduševio fiš paprikaš dok se njegovoj supruzi Alicji više sviđa sarma.