Pokušava li javnim obavljanjem kućanskih poslova ili barem pričom o tome kako ih obavlja, zamjenska kapetanica Jadranka Kosor nadomjestiti gubitak kompasa na HDZ-ovoj 'barci maloj' što pušta na sve strane? Može li joj to vraćanje 'iskonskim' ženskim poslovima pomoći da prikrije nedostatke svoje vladavine, opravdati nesnalaženje u 'nabrijanom', mačističkom stranačkom okruženju? 

Je li uvođenje kuhinje na velika vrata u visoku politiku korisno za emancipaciju žena u hrvatskom društvu ili ih još jače steže u patrijarhalne okove? Je li napravila hvalevrijedan iskorak u redizajnu hrvatske političke kulture ili je posrijedi korak unatrag? Može li glačanje, na kraju krajeva, podići njezin politički autoritet?

Pitanja je mnogo, odgovora malo. Mišljenje o političkom marketingu premijerke Kosor, koji nam ju prikazuje kao smjernu domaćicu, imaju baš svi, a mi donosimo tri različita pogleda na njezino doslovno uvođenje kuhinje u visoku politiku. Kako to vide Vesna Kesić, Đurđa Knežević i Sandi Blagonić? 

ĐURĐA KNEŽEVIĆ, književnica i feministička kritičarka

Kosor između, neznano već kojeg po redu, rebalansa državnog budžeta, gladnih radnika željezare, trokuta HDZ-HEP-Buljubašić, radničkih demonstracija u jesen,..., nađe vremena za glačanje, kuhanje i štošta još iz 'tipično' ženskog repertoara djelatnosti. Ne bi bilo vrijedno spomena kad se sve to ne bi odvijalo pred očima javnosti, fotografirano, snimljeno kamerama za vijeke vjekova.

Upravo to prikazivanje u javnosti u onim aktivnostima koje su tijekom cijelog razvoja patrijahalne kulture dodjeljivane ženama kao 'prirodan' izbor, kao onima koje brinu, skrbe, peru gaće i krpaju ih, glačaju, kojima je 'prirodno' mjesto u kući, ponajprije mjesto u kuhinji jest odmak od norme. Perverzija pokazivanja najviše voditeljice državnih poslova s glačalom u rukama šalje nedvosmislenu poruku i muškarcima i ženama o tome gdje je i koje je izvorno mjesto ženama, pa bile one privremeno i vršiteljice najviše izvršne dužnosti. Istina, i došla je na tu dužnost u onom trenu kad se muškoj glavi prohtjelo 'Malo vitra'. Ekvivalent za tu perverziju jest, recimo, slikanje Vojislava Koštunice s kalašnjikovim odnosno Perkovića-puške sa mačem. 

Glačalo je za ženu, oružje za pravog muškarca. Tamburati o tome da je (u ovom slučaju) valjda glačalo simbol miroljubivosti, mara, brige i 'prirodne' kvalitete žena da grade (krpaju, šiju, kuhaju….) dok su po istoj logici muškarci opaki lovci, predatori, terminatori (osim Voje Kalašnjikova imamo mi i svoje nabildane ministre koji svoje opasne mišiće pokazuju razgolićeni do pasa) koliko je glupa toliko je i opasna, jer umjesto da se radi na razgrađivanju zadatih simbola i uloga, stereotipa u odnosima spolova, ovakav pristup ih samo potvrđuje i perpetuira.

Istina, neoliberalna feministička struja, u nemoći dekonstruiranja temeljnih odnosa spolova, prihvatit će poteškoću kao vrlinu, pa će u toj vizuri Kosoričino peglanje biti baš cool. Po ovim vrućinama…

SANDI BLAGONIĆ, etnoantropolog

Nije poznata korelacija između ručnog pranja posuđa i uspješnosti u politici. Stoga bi nas se informacija da Jadranka Kosor sama pere posuđe ili da se neki dan dala fotografirati kako glača odjeću trebala ticati jedino ako bi se odlučila okušati u kakvom izboru za glačanje odjeće Hrvatima. Čemu onda to pokazivanje iz kuhinje? Poznato je da u patrijarhalnim društvima mjesto žena i muškaraca odgovara rasporedu njihovih spolnih organa: žena je unutra, muškarac je vani. Jadranka Kosor kao žena u javnoj sferi krši to pravilo. 

Stoga je 'potreba' da pred fotoobjektivima krene glačati pokušaj da pokaže nešto od 'tradicionalnih' vrijednosti, da se glasačima na koje njezina stranka računa prikaže u onom vrijednosnom svjetlu koje oni visoko vrednuju. Iz istog razloga pritom neće, ako ne mora, spominjati bivše brakove ili se fotografirati s knjižicom Saveza komunista.

Isto tako, naglašavanje da posuđe pere ručno, a ne strojno implicira jedan moralni stav: strojno pranje pripada modernitetu i ne uklapa se u slike koje su desne političke mitologije konstruirale posljednjih desetljeća: autentični Hrvat/Srbin smješta se na selo, kako bi rekao Thompson 'daleko, daleko iza sedam gora', izvan prometnica, mahom u brdska područja, ondje gdje nema etničkog miješanja, pa i, ako hoćete, strojeva za pranje posuđa.

Zanimljivo, taj se povratak u kuhinju podudara s novim zaokretom HDZ-a u desno: s donošenjem zakona o medicinski potpomognutoj umjetnoj oplodnji, te s isticanjem predsjedničke kandidature Andrije Hebranga. Ipak, nisam posve siguran da je tako osmišljen imidž posve koristan za Jadranku Kosor. Naime, kao njezina se politička slabost ističe manjak političkog autoriteta. Bojim se da se glačanjem ili ručnim pranjem posuđa on ne postiže.

VESNA KESIĆ, sociologinja i feministička kritičarka

Najprije je istrošenu metaforu vrućeg krumpira, koju malo tko više i primjećuje jer je postala klišej  – spretno prihvatila i vratila u izvorni kontekst iz kojeg dolaze krumpiri. U kuhinju i prehrambenu ekonomiju. U svojoj kuhinji/Vladi, potom je, s metaforom ukusne krumpir-salate, najavila da će voditi skromne, ali hranjive i ekonomične politike. Onda je u jednom ženskom magazinu, navodno isprovocirana, rekla da je vladine mjere smišljala dok je prala posuđe. I na kraju se u najtiražnijem dnevniku pojavila s glačalom u ruci.

Može zazvučati preuzetno, ali u Hrvatskoj se dogodila semantička revolucija. Malo je koga smetala politička frazeologija koja je inspiraciju obilato crpla iz tradicionalno muških domena  – auto-trke (na kojoj je to cesti dozvoljeno voziti 200 na sat?), boksački ring ili nogometni stadioni - svi ti jedanaesterci, ofsajdi i driblanja. No, prispodoba vlade kao kuhinje i premijerke kao domaćice, čini se da je uzbudila duhove.

Jadranka Kosor ionako nije mogla izbjeći zamku da ju se u ulozi premijerke percipira kao ženu i kućanicu. Pa već joj i Seve poručuje da nema muda (hrabrosti, energičnosti i svega onoga što taj muški raspolni organ simbolizira, a uglavnom se svodilo na mlaćenje gloginja tuđim udovima). Pametna osoba neće se protiv toga boriti (i dokazivati da ima muda), već će pokušati redefinirati kulturalni status podcjenjivačkog, u ovom slučaju seksističkog stereotipa. Sjetimo se: black is beautiful; less is more. 

Autoritarni monološki diskurs hrvatskih vlastodržaca, u kojem se dogovor i slušanje smatraju slabošću, zamijenila je deliberacijom u legitimiranju svojih odluka. Sitni štep /vez za sveukupnu političku i ekonomsku situaciju, ali veliki korak ka redizajnu političke kulture i stila vladavine u Hrvata.