Na kovanicama od jednog eura, na kojima je predviđeno da se nalazi motiv kune, neće biti dizajn Stjepana Pranjkovića, a koji je izabran kao najbolji, jer ga je autor odlučio povući. Autor je poslao priopćenje HNB-u, u kojem je naveo da je, potaknut neugodnom atmosferom što se stvorila u medijima i na društvenim mrežama, kao i pritiscima kojima je izložen vezanima uz njegov dizajn naličja kovanice od jednog eura s motivom kune, odlučio povući svoj prijedlog dizajna za ovaj motiv te se odrekao bilo kakvih prava po osnovi sudjelovanja na natječaju. Pranjković je, podsjetimo, za to trebao dobiti 70 tisuća kuna.

Nakon što je objavljeno pobjedničko rješenje, a guverner HNB-a Boris Vujčić i premijer Andrej Plenković na njegovoj prezentaciji zadovoljno su govorili o 'prepoznatljivosti Hrvatske', na društvenim mrežama pojavila se informacija da je kuna na kovanici vrlo slična onoj koju je snimio poznati škotski fotograf Iain H. Leach.

Otvorilo se pitanje autorskog prava i oglasio se fotograf istaknuvši da nitko nije kontaktirao s njim, ali prava katastrofa uslijedila je kad je Ira Payer, jedna od članica komisije koja je birala dizajn kovanica i predstavnica Hrvatskog dizajnerskog društva, razotkrila diletantizam natječaja na kojem mišljenje struke uopće nije uvaženo.

I tako se povijest ponovila kao onomad, kad je uvedena kuna, a koja je dvije godine bila virtualna - kruna. Iako tada nije bilo sumnje u krađu, promjena imena valute pokrenula je lavinu nezadovoljstva i otvorila pitanje ozbiljnosti države i njenih institucija.

Bura u Saboru zbog k(r)une

Naime u kolovozu 1991. komisija za izradu novčanica, koju je osnovao tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, odlučila je da se novac zove – hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. S time se složila i Vlada RH, koju je tada vodio Franjo Gregurić, i 8. listopada 1991. donijela je Uredbu o Narodnoj banci Hrvatske, što je stupila na snagu dva i pol mjeseca kasnije.

U njoj se u članku 34. navodi da je 'novčana jedinica Republike Hrvatske hrvatska kruna, koja se dijeli na sto banica'. Dva članka dalje navodi se da su 'novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske'. Sve to ugrađeno je i u Zakon o HNB-u godinu kasnije.

Dizajneri koji su pobijedili na natječaju, Miroslav Šutej, Šimun Šutej i Vilko Žiljak, dulje vrijeme boravili su u Münchenu te su u tamošnjoj tiskari izrađivali pokusne otiske, da bi samo preko noći dobili obavijest da se novac neće zvati kruna nego kuna. Tko je donio odluku preko noći, nikad nije razjašnjeno, a Gregurić je svojedobno za Večernji list ustvrdio da je to mogao napraviti samo Tuđman.

Promjena je izazvala žestoku raspravu u Saboru, iz koje valja izdvojiti istup pokojnog Ive Škrabala, člana HSLS-a, tada najjače oporbene stranke. Škrabalo je tražio u Saboru da se odbaci ideja koju je iznio Ante Klarić (HDZ), obrazlažući to time da kruna ima dugu tradiciju u hrvatskoj povijesti, za razliku od kune, koja je bila službeni novac samo u NDH-u. Strahovao je Škrabalo da bi povratak endehazijske novčanice mogao dati dodatan argument onima koji optužuju Hrvatsku za fašistoidnost i antisemitizam.

'Ako smo odbacili dinar kao jugoslavenski novac, odbacimo i kunu kao ustaški, jer Hrvatskoj u ovom trenutku ne trebaju ni 'YU' ni 'U'', kazao je Škrabalo, tražeći da se o imenu raspiše referendum na kojem bi se narod izjasnio o onome što želi.

Vice Vukojević (HDZ) optužio je Škrabala da svojim istupom 'razrađuje istočni grijeh Hrvatske', a Dalibor Brozović (HDZ) ustvrdio da je 'krzno kune stoljećima bilo obračunska jedinica i naturalno sredstvo plaćanja poreza'.

Goranko Fižulić (HSLS) upitao se zašto se godinu ranije Sabor nije izjasnio za kunu nego za krunu, a Josip Pankretić (HSS) upitao je kako netko od njega može tražiti da glasa za kunu kada je prije godinu dana glasao za krunu.

No većina HDZ-ovaca je presudila i 29. srpnja 1993. Zastupnički dom Sabora sa 70 glasova za, 21 protiv i 10 suzdržanih odlučio je da kuna zamijeni krunu. Deset mjeseci kasnije, preciznije 30. svibnja 1994., kuna je i službeno puštena u optjecaj zamijenivši hrvatski dinar.

Kako je ljubičasta novčanica od 10 kuna 'posivjela'

U novinskim arhivima ostalo je zabilježeno i to da je prve dinare u kune u HNB-u zamijenio Tuđman, uz njega i neki ministri i saborski zastupnici, a kako 'neki sa sobom nisu imali dinara, kune su dobili na revers'. Prvi račun plaćen je kunom u Krašu na Jelačić placu, a Tuđman je tom prigodom ustvrdio da je 'kuna bila platežno sredstvo na cijelom području Hrvatske do Slavonije i Istre' te da se 'nalazi u povijesnom grbu Slavonije i da je imamo pravo označiti kao svoje platežno sredstvo'.

Kad su vidjeli sličnost između novčanica od 10 kuna s likom biskupa Juraja Dobrile i nekadašnjih 10 njemačkih maraka s likom matematičara Carla Friedricha Gaussa, Nijemci su počeli vršiti pritisak da se ona povuče iz optjecaja. To će se dogoditi odlukom HNB-a u veljači 2000. godine, a ljubičasta novčanica zamijenjena je sivkastozelenom varijantom. Iako je službeno obrazloženje HNB-a bilo da se radi o unapređenju dizajna, bilo je jasno da je riječ o nečem drugom.

Muke po jeziku na kovanici od pet kuna

No nisu samo ime i papirnate novčanice bile problem. Repovi su se vukli i za kovanicama, i to onima od dvije i dvadeset lipa, koje je dizajnirao Kuzma Kovačić, jer su vrlo slične, a na probleme s medvjedom na pet kuna, inače dizajnom Damira Mataušića, upozoravali su jezikoslovci ističući da treba pisati 'smeđi', a ne 'mrki medvjed', jer je potonja riječ srbizam. Mukama po jeziku tu nije bio kraj, pa se prije nekoliko godina otvorila rasprava o tome treba li na novčanici od 200 kuna pisati dvjesta ili dvjesto.

I tako gotovo 28 godina od uvođenja, kuna - koja iz dana u dan zbog inflacije sve manje vrijedi - nastavila je uzrokovati probleme. Doduše, ne kao hrvatska, već kao moguća škotska, ali na hrvatskoj kovanici eura.