Od svih mogućih prigovora na Lady Gagu, onaj na koji najčešće naletim je – da je kod nje 'glazba u drugom planu'. To jest, da je slavna zbog lude obleke i ludih izjava i ludih skandala, a da je glazba tu samo sporedna formalnost, čisto reda radi.

(I kad to kažu, ja se zapitam: dobro, pa jesu li se ti ljudi uopće ikada našli na nekoj, bilo kojoj zabavi s njenom muzikom? Što oni misle da se dogodi u trenutku kad se zavrti 'Poker Face' ili 'Bad Romance', da svi stanu plesati i povuku se na šank kako bi prokomentirali njene najnovije outfite?!?)

Taj je prigovor prije svega, kao takav, uvreda svim njenim fanovima: tretira ih kao telad hipnotiziranu šarenom ambalažom ili u najboljem slučaju kao žrtve štokholmskog sindroma koje su se natjerale da vole njenu muziku jerbo im je ona kao pojava super.

Prigovor, međutim, krije i nešto dublje od obične nesnošljivosti spram ljudi koji vole drukčiju muziku, a to je kod mnogih ukorijenjen osjećaj da je... važno jedino ono što dopire iz zvučnika, a sve drugo na neki način onečišćuje, kompromitira glazbu. Iz te perspektive, prigovor se može preoblikovati i u optužnicu: 'Da glazba Lady Gage stvarno valja, ne bi joj bio ni potreban sav taj cirkus!'

Glazbeni purizam...

To rigidno binarno 'ili-ili' (ili je važna glazba, ili je važan imidž/show/cirkus, ne daj Bože da bi možda i jedno i drugo moglo biti važno istovremeno!) čudan je model za razmatranje pop glazbe – gdje bi križanje zvuka i mode valjda i trebalo biti nekakva poanta, ne? A zapravo je i čudan model za razmatranje bilo koje glazbe općenito.

Jer, mislim, ako bismo inzistirali na tome da glazba mora imati tu moć da govori sama za sebe, kako onda opravdati to što se praktički svaki iole ozbiljni glazbeni izvođač na ovom planetu trudi imati i... lijep ili barem dojmljiv omot albuma? Atraktivan spot? Fora promo fotku? Zabavan scenski show? A ako je vrijednost glazbe 'kompromitirana' nekakvim eventualnim viškom tih eksternih elemenata – ta gdje se onda postavlja mjerna letvica? Koliko atraktivnih spotova i promo fotki jedan izvođač smije plasirati prije nego što postane zreo za optužbe da 'odvlači pažnju od onog bitnog'?

Pitanje je, naravno, retoričko, jer fiksna letvica tog tipa naprosto – ne postoji. 'Muzika je tu sporedna stvar' nije ništa više od običnog kvaziintelektualnog ogrtača za 'meni se ta muzika ne sviđa'.

...ili pitanje ukusa?

Jest da neki od eksternih elemenata ('šokantne' izjave i sl) znaju imati vulgarno promotivnu svrhu, ali neki znaju itekako i obogatiti glazbu, kao i doživljaj... Primjerice, dobar spot može preobratiti čovjeka tako što će mu estetiku dane pjesme prevesti na vizualni jezik, tako što će mu slikama dati vodič kroz glazbu, upute za snalaženje i zahvaljujući tome, meni je, recimo, 'Alejandro' iz simpatične posvete Ace of Base prerastao u nešto puno moćnije, u ritualnu pogansku mantru. (Ili - da uzmem, evo, jedan primjer nevezan za Lady G - 'Infinity Guitars' Sleigh Bellsa mi je isprve zvučala kao ordinarno kućno lo-fi drkanje, sve dok me spot nije uhvatio za ramena, protresao me i viknuo mi u facu: 'Ma šta 'kućno lo-fi', šta ti sereš, ovo ti je prika moj ULIČNA RAZBIJAČINA!' I, stvarno - je! I neusporedivo bolje zvuči sad kad imam to na umu!)

Uglavnom... Kad slušamo Lady Gagu, glazba je u prvom planu. Kad čitamo tračeve o Lady Gagi, glazba je u drugom planu. Kad gledamo spotove Lady Gage, glazba je ponekad u prvom, ponekad u drugom planu (npr. kad se zapriča s Beyonce). Glazba Lady Gage u svemu skupa izvlači deblji kraj jedino ako preferirate neku drugu ili drukčiju glazbu. Jako jednostavno!