Vrijeme je velikih poteza ili malih-velikih poteza, velikih duševnosti ili velike zloće, mitske slike više nisu mitske, stvarnost su koja nas okružuje, a ta više nije operna. Suvremeni Nabucco ne mora se maknuti iz svoje stolice da prisilno odvede ljude, operira naime najmodernijom ratnom tehnologijom stvarajući pakao na zemlji iz kojeg ljudi, naravno, bježe. Kretale su se mase uvijek i uvijek je to bilo dramatično, epski, nikada sa srećom, jer nema sreće u odlasku s mjesta gdje si živio mirno i, pretpostavimo, uglavnom zadovoljno, gdje su ti bliski ljudi, prijatelji, gdje ti je posao, kultura u koju si uronjen u tolikoj mjeri da o njoj i ne moraš imati neka posebna znanja… U osnovi svih tih kretanja bila je i jest nevolja.

Ivekovićevi mitski Hrvati, u jakim kolorima, stoje nad Jadranom, kršni, brkati, stigli iz velikih daljina, a dolje ispod njih, veliki civilizirani Bizant. Pa onda svi ti Ostrogoti i Vizigoti, plemena Belga, Alemana, Angla i Sasa, Langobardi, Tirinžani i Burgundi i ostali Germani na granicama Rimskog Carstva, svi su se oni, tijekom nekoliko stoljeća, lijepo rasporedili Europom i evo ih i danas tu. Imena su više-manje ostala ista. Slijedili su ih spomenuti Hrvati, tek kao dio veće skupine Avara i kojekakvih Južnih, Istočnih, Zapadnih Slavena. O sitneži slanja kontingenata osuđenika u Australiju i bulumente propalica u najezdi na obje Amerike da se i ne govori, osim što se govori o uspješnom civiliziranju tih dvaju kontinenata. Pa onda stravični inženjering Hitlera i Staljina s nabacivanje naroda kao da se radi o kamenju.

Eto nas ponovo u takvim, ili barem veoma sličnim vremenima, mučeći se da mu dorastemo misaono i osjećajno, podijeljeni, kao i uvijek, na one s empatijom i one druge, s antipatijom.

Ne treba nam jedinstvo kakvo zaziva Lady Kalašnjikov

Hrvatska je ovih dana u jeku izbjegličke krize, kako su nazvane mučne kolone ljudi koji su izgubili sve, stanove, poslove, neki i živote bližnjih pa i sami elementarnu sigurnost, napokon i gotovo svaku nadu. Nakon toga su naprosto krenuli nekamo, na neko drugo mjesto, gdje će, barem tako misle i tome se nadaju, ponovo moći živjeti svoje normalne, svakodnevne živote. Građani Hrvatske su podijeljeni i to nije problem; bio bi kada bismo svi bili jedinstveni, jer obično to ide po komandi i u pravilu oko nedemokratičnih rješenja. Takvo "jedinstvo" uostalom zazivaju od Tuđmana nadalje svi njegovi i njemu slični do Lady Kalašnjikov, koja bi bila predsjednica svih Hrvata/ica ali po modelu njenom, to jest HDZ-ovskom. Taj je model opet, model društva zatvorenog u samo sebe, ksenofobnog i šovinističkog, društva zagledanog u vlastiti pupak, koje se napaja mitovima i kljuka povijesnim lažima, u kojem istovremeno jedni mirno pljačkaju druge sunarodnjake, umireni i ekskulpirani, pod zaštitom krunice obješene na retrovizoru automobila ili privremeno na uzglavlju u remetinečkoj ćeliji.

Dio građana, a čini se, i na sreću, njegov veći dio kao i garnitura na vlasti, u izbjeglicama vide ono što se jedino može vidjeti, obične ljude u velikoj nevolji; nastoje im pomoći, organizirati se da im što više olakšaju život. Dio građana, čini se, i također na sreću, manji dio, uz sekundiranje HDZ-ovske opozicije i svesrdnu pomoć Lady Kolinde Kalašnjikov, ne vidi isto. Za njih to nisu ljudi, to su, recimo, Sirijci; po analogiji onda ni Hrvati nisu ljudi, ili su u takvoj vizuri i jedni i drugi prvo Sirijci, odnosno Hrvati a tek potom ljudi. Oni su također, prije oznake čovjek, muslimani, dakle, u njihovom ključu razumijevanja, teroristi. Ima i tu nekih povijesnih analogija, sjetimo se katoličkog terorizma osvajanja i klanja po Americi, krvavih i osobito okrutnih vjerskih ratova (i to među svojima, to jest, kršćanima, da ne bude zabune), dok o, prema nekim procjenama, teroru nad 17 miliona žena, usred Europe spaljenih katolkinja, da i ne govorimo.

Što dakle ovi drugi vide? Horde terorista koji ugrožavaju suverenitet RH. Kaže predsjednica, koja se voli fotografirati s puškom u rukama, "Doista želimo svima pomoći ali prije svega želimo zaštititi građane, osigurati svima uvjete za normalan život, kao i stabilnost hrvatske države". Malo bi pomogla, a onda bi "zaštitila građane" a da se ne izjašnjava od čega bi ih to štitila? Od nekoliko tisuća, pa da je i nekoliko desetaka tisuća ljudi, koji su nota bene u prolazu, među kojima možeš svijećom tražiti nekoga tko bi tu ostao. Uostalom, nije ih teško razumjeti po pitanju (ne)ostanka. Oni će, po predsjednici HDZ-ovskog dijela Hrvata, destabilizirati hrvatsku državu; kako će to učiniti još nije nikome jasno, ali prije svakog znanja, dobro je imati rješenje, pa ga Lady Kalašnjikov već ima. Vojsku na granicu, Hebranga kao savjetnika za izbjeglice koji će odmah otkriti plan rješenja, to jest, vojska će stati duž cijele granice, neće biti agresivni (osim valjda u nužnoj samoobrani), moguće će se držati za ruke i, da im ne bude jako dosadno, igrat će se s izbjeglicama "lanca probijanca".

U strahu od izbjeglica i mjerač kukuruza Đapića i 'istinski socijaldemokrat' Peroš

Dobro, nećemo o Hebrangu, to je tema za humorističke priloge, ali takvih i za tu rubriku ima još, i što je najgore, svi su pritom jako ozbiljni i zabrinuti. Evo našeg najpoznatijeg, predanog mjerača visine kukuruza, Ante Đapića, koji ovako "razmišlja": "Nama treba politika koju zagovaraju Mađarska, Slovačka i Poljska, jer s ovakvom više nećemo biti turistički sigurna i stabilna zemlja. Jesam za privremeni prihvat žena i djece, ali ne i mladića koji izgledaju kao da su upravo izašli iz teretane." I on se slaže s predsjednicom o opasnosti za stabilnost zemlje, ali mu vrag ne da mira, pa iz njega proviruje jal prema lijepo i skladno razvijenim muškarcima. Da barem svaki ima pedesetak kila više, onda bi moguće u njima prepoznao ljude, sasvim nalik njemu samom (svakako, i vjerojatno jedino na pojavnoj razini).

Prehrambene i uopće tjelesne brige more i neke druge političare, humaniste, katolike (ili je poredak obrnut?) pa se tako u tom društvu našlo i "istinskih socijaldemokrata". Na svom Facebook profilu piše Dubravko Peroš (humanist s članskom knjižicom SDP): "Kao istinski socijaldemokrat razmišljam da udomim jednu sirijsku obitelj, međutim kad ih vidim onakve na televiziji bojim se da baš i ne jedu malo. Možda bi bilo pametnije da pričekam one iz Somalije." Karamarko, pretendent na "tron", državnički je i katolički humano dao sve od sebe i promucao: "Vojsku na granicu." Potom, kad su mu javili da to i nije najmudrije što je mogao učiniti, jer stvari su se u međuvremenu stale mijenjati (Orban je otvorio granice (koje je prije zagradio), Merkel je razgovarala sa Milanovićem, Juncker ga je također zvao), zaplakao je valjda od ljubomore, uplašio se Crni Marko i otišao je obići izbjeglice da bi im rekao da ne brinu, jer će on i njegovi pobijediti na sljedećim izborima i tako preuzeti brigu o njima. Svakako, vjerojatno jako zabezeknute izbjeglice nisu stigle zapljeskati u znak podrške na slijedećim izborima, ali nije mu to skroz loš potez. Nakon te izjave izbjeglice će dobiti dodatni jak motiv da što prije zbrišu.

Jandroković – HDZ-ova Katica za (baš) sve – vrisnula je falsetom i inventivno ponovila vođine riječi "Vojsku na granice", Damir Kajin, već sasvim pogubljen, vidi 50-60 tisuća izbjeglica na zimovanju u Hrvatskoj. Ne treba nam ići dalje u navođenju misli i argumenata, osjećaja i poremećaja, kao primjerice onoga, istinski zapanjujućeg u vremenima kad se ni nad čime više nismo u stanju zapanjiti, ponovo iz usta naše predsjednice. Slijedeći Orwelov princip Novogovora, "rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć", ona kaže kako je za Milanovićeve ministre vojska sinonim za ubijanje dok je za nju vojska sinonim za humanost. I to sve stiže od strane političke elite, koja sebe vidi kao demo-kršćansku, a da nije ni demokratska niti kršćanska, i koju slijedi sličan talog, vidljiv i smrdljiv u nekim medijima i još odvratniji na anonimnim forumima.

Milanović rješava problem kao Aleksandar Veliki, nimalo diplomatski

I dok smo se, s druge strane, nekako nadali da će se nastaviti diplomatski smirena i konstruktivna politika hrvatske vlade, koja se prema izbjeglicama pokazala otvorena i humana, i pritom doista vješta u improviziranju, jer bog zna kakvog plana nije niti imala, ono što je uslijedilo bacilo je dobre rezultate te politike u drugi plan i otvorilo novi problem. Zatvaranje, naime, granice prema Srbiji, kao protu-mjera srbijanskoj vladi, koja preusmjerava kompletni val izbjeglica prema Hrvatskoj, ispuštajući pritom rutu preko Mađarske, Milanovićeva vlada "rješava" problem na način kako je Aleksandar Veliki 'riješio' Gordijski čvor. Nimalo diplomatski, to jest, mačem, jedino što niti okolnosti, još manje akteri nisu istih (političkih) dimenzija. Umjesto političkih rješenja putem diplomatskih pregovora i dogovora, zajedno i u kontekstu EU, spuštanje brklji i podizanje tenzija, nepotrebno i politički primitivno i moguće opasno ponižavanje Srbije, već je u ovih dan dva nanijelo obostrano i višestruko, prije svih, političke i ekonomske štete. Milanovićevo napuhavanje i glavinjanje, očigledno u predizborne svrhe, ne bi li opet, i uvijek uzalud, privukao desno glasačko tijelo, iznova pokazuje da SDP i dalje ustvari nema kandidata, jer Milanović to jednostavno nije u stanju biti ma koliko se to njemu i njima čini.

Ako je, na koncu, uopće moguće govoriti o nekoj koristi koja je proizašla iz ove ljudske katastrofe i pritom ostati pristojan, onda je to za Hrvate činjenica da prvi put nitko nije zavapio tražeći jedinstvo. Nije to učinila ni Lady Kalašnjikov (tek je jednom mlako spomenula zajedništvo), koja to osobito voli, niti trenutna (uz nadu i veliku vjerojatnost i buduća) opozicija, to jest, HDZ-ovski čudesan konglomerat, jednako kao niti oni koji trenutno obnašaju vlast, SDP (i nekoliko političkih patuljaka) kojima samima inače nije posve stran vapaj za jedinstvom. Konačno se, eto, priznalo demokratsko načelo pluralizma interesa društva, a to onda znači da se o interesima razgovara i argumentira i na taj način dolazi do onih rješenja koja možda neće biti idealna, niti će (a to je sigurno) moći zadovoljiti sve društvene grupe, ali će biti rezultat demokratičnog donošenja odluka. Jer građani Hrvatske jednostavno ne dijele istu političku poziciju, ekonomski nisu niti približno izjednačeni, kulturno su veoma raznoliki i po svoj prilici najudaljeniji jedni od drugih na svjetonazorskim pitanjima. Takvima nam, naravno, interesi nisu i ne mogu biti jednaki. Stoga je svako nastojanje ujedinjenja i/ili zajedništva oko "zajedničkih" interesa, u stvari, poziv na jedinstvo oko interesa određene grupe, koji se podmeće kao opći, čak zajednički interes.

U ovoj situaciji s izbjeglicama, velik je broj građana, a i aktualna vlast, pokazao empatiju prema izbjeglicama pomažući im koliko je tko i kako mogao, ne gledajući u ljude kao tek prijeteću masu provalnika, otimača (radnih mjesta, zemlje, žena), kao inovjerce kojima ništa drugo nije trenutno na pameti nego da sruše domaću vjeru i slično. Ima li među njima i gadova? Sigurno ima, jednako kako što ih ima i među građanima Hrvatske. Ako (eventualni) gadovi među izbjeglicama čine čitavu skupinu lopovskom, onda ni građani Hrvatske nisu ništa bolji. S druge strane stoje oni koji se strasno pozivaju na kršćanske vrijednosti (istina, sve ovisi koje to, jer u ime kršćanskih vrijednost se dobrano klalo i otimalo…) i koji bi zatvarali granice, slali vojsku na njih, plašili izbjeglicama malu djecu. Dobro je dakle da se u ovoj nevolji ipak pokazalo da interesi, vrijednosti i svjetonazori građana Hrvatske nisu isti, iz čega bi, u boljoj perspektivi, trebao uslijediti dijalog o tome koje bi to bile poželjne vrijednosti koje bi nosile ovo društvo. Ono o čemu ćemo se kao građani (uvijek iznova) dogovarati i na što se odlučimo, činit će temelj hrvatske uljudbe.