'Još uvijek nisam dobila rješenje o mirovini, niti znam kolika će ona biti, ali sigurno će mi puno stvari u životu biti jednostavnije i lakše. S druge strane, teško mi je i neobično prekinuti svakodnevnu rutinu odlaska na posao i moram priznati da mi ona nedostaje', govori Spomenka Tonković za tportal.

U pravosudnim okvirima ona je poprilično poznata jer je u 45-godišnjoj karijeri izgradila reputaciju ispravne, beskompromisne, pedantne i marljive sutkinje kojoj su, što je najvažniji podatak, presude na višim sudovima bivale ukinute vrlo, vrlo rijetko. U najeksponiranijim slučajevima to se nikada nije dogodilo.

A takvih je bilo, itekako: na njezinoj optuženičkoj klupi izredali su se krupni dileri, gospodarski kriminalci, ratni zločinci i polusvijet svih drugih mogućih profila. Suđenja su redovito bila intenzivna i ekspeditivna, ali bez iznimke temeljita - njezini sudski kolege Tonković su opisali kao sutkinju 'starog kova'.

'Strogo je pazila na proceduru i disciplinu u sudnici, bila je iznimno marljiva i studiozna - do te mjere da je na raspravama inzistirala da se pročitaju svi spisi, pa je ponekad doživljavana previše krutom ili nekomunikativnom. Ona je, ako to možemo tako opisati, bila prototip onoga kako zamišljamo ozbiljne suce u idealnom svijetu, recimo u Engleskoj', pojašnjava za tportal jedan ugledni sudac Županijskog suda u Splitu.

'S njezinim presudama ili visinom izrečenih kazni nisu se morali svi složiti, ali nitko u njima nije mogao pronaći grešku jer je proces uvijek perfektno proveden. Nije se puno kretala po raznim društvima, niti je ispijala kave; ona je naprosto pošteno odrađivala svoj posao i ništa više', dodaje on.

Posla je imala: Tonković je najprije punih 20 godina provela na kaznenom odjelu Općinskog suda u Splitu, a potom je prešla na viši sud, gdje je iduće desetljeće također prvostupanjski sudila na najtežim predmetima, da bi još 12 godina radila kao dio sudskog vijeća u žalbenim postupcima. Kolege će se složiti da je na prvostupanjskim poslovima možda provela nešto više vremena nego što je uobičajeno - ali da je upravo zato stekla neprocjenjivo iskustvo koje je i mlađim generacijama bilo dragocjeno.

Javnost će je zapamtiti po osudi Željka Kalebića, splitskog narkobossa koji je zbog 10 kilograma heroina dobio 20 godina zatvora, ali ne zbog same kazne, nego i činjenice da je prvi put u povijesti nekome oduzeta imovina zbog 'pranja novca od vlastite kriminalne aktivnosti'. U istoj sudnici jako loše je prošlo i 39 četnika - kako su se sami deklarirali - optuženih za ratne zločine i ubojstva civila u okolici Sinja, no i tada se sutkinja pokazala nešto drugačijom od ostalih: proces je vodila gotovo neprekidno i u šest mjeseci zakazala čak 60 ročišta, za razliku od drugih koji su ovakve predmete znali rješavati u jednom danu.

Tu je, dakako, i predmet 'Lora', u koji je Tonković uskočila nakon što je poništena prva oslobađajuća presuda suca Slavka Lozine. Postupak je dovela do kraja bez greške, što je na koncu potvrdio i Vrhovni sud.

Sutkinja Tonković teško govori sama o sebi i svojoj karijeri. Naime, ona ne vidi velikog smisla u glorificiranju karijere, za koju smatra da je odrađena naprosto onako kako bi to trebalo biti.

'Jasno je da je lijepo čuti pohvale, ni pokojni otac ne bi mi napisao takve riječi, ali normalno je da svatko sebe uvijek preispituje i pita se je li eventualno mogao i bolje. No u globalu sam zadovoljna i sretna: rješavala sam predmete najbolje i najbrže što sam mogla, a za one najteže u pravilu sam dobivala potvrdu viših sudova. Savjest mi je u svakom slučaju potpuno mirna', kazala nam je Tonković.

Uoči 70. rođendana i umirovljenja pobrinula se da na sudu ne ostavi ama baš nikakve repove, pa je privela kraju sve dodijeljene predmete i ladice u radnom stolu ostavila potpuno praznima.

'Kad se osvrnem, shvaćam da je sudovanje na prvom stupnju ipak znatno lakše jer uvijek postoji viša instanca na kojoj se mogu ispraviti sve greške i staviti točka na 'i'. Dakako da je na županijskim sudovima to uvijek nešto teže, jer ondje dolaze najteži slučajevi poput silovanja, ratnih zločina, velikog gospodarskog kriminala i slično', nastavlja dalje Tonković. O konkretnim predmetima nije previše raspoložena govoriti, no ima potrebu naglasiti jedan detalj:

'Osobno sam 'fetiva' i stopostotna Hrvatica, ali u obitelji imam i osobe drugačijeg porijekla, pa sam posebno senzibilizirana na potrebe i interese apsolutno svih zajednica i smatram da je u civiliziranom društvu to apsolutno bitno.'

Na zakonodavce i izvršnu vlast ona apelira da prekinu praksu čestih izmjena zakona jer to stvara pravnu nesigurnost i nestabilnost: u nekim slučajevima, kaže, bolje je imati i ne potpuno savršen zakon, nego onaj koji se mijenja svakih godinu ili dvije. Ona sama to će ubuduće promatrati iz prikrajka.

'Brinut ću se o svojoj 97-godišnjoj majci i s te strane život će mi biti puno lakši - makar, istina je da ću svakog jutra poželjeti i neku pravnu dilemu. Da, nedostajat će mi to…'