Prije nekoliko dana objavljeno je da mu je sudska straža u premetačini ćelije u beogradskom Centralnom zatvoru pronašla nekoliko komada brzogorećeg, detonirajućeg štapina. Komadi su bili skriveni u kemijskim olovkama, umjesto punjenja tinte. Desilo se to prije njegovog premještaja u zatvor visoke sigurnosti u Zabeli kod Požarevca, 11. srpnja ove godine.

To nije prvi puta da je vlast nanjušila pokušaj bijega: prošle godine u rutinskoj premetačini pronađena je vjerna plastična replika pištolja, a nešto prije toga on se usred noći bio žalio na bolove i tražio da ga prebace na beogradsku Vojno-medicinsku akademiju. Odbili su i doveli liječnike s VMA koji su dijagnosticirali da je simulant. Iste noći ophodnje policije uočile su nekoliko sumnjivih vozila u blizini VMA, ali su ona prije zore nestala.

Ocrtava se, dakle, dosta jasno namjera osuđenika da pobjegne i vlast je toga svjesna. Traje natjecanje u lukavosti Legije i njegovih, s jedne, i opreza i preventivnih mjera vlasti, s druge strane. Izvori iz policije i pravosuđa kažu da je prvi pokušaj bio zamišljen tako da pri transportu ka VMA Legija potegne plastični pištolj, a suradnici izvana zaustave zatvorsku 'maricu' i oslobode ga. Riječ je o dijelu grada u kojemu dominiraju parkovi i šume i gdje je promet rijedak. Ovaj drugi slučaj, s detonirajućim štapinima, zabrinjava još više.

Kao prvo, Ulemek je u francuskoj Legiji stranaca zasigurno završio i tečaj za rukovanje eksplozivima i pirotehničkim sredstvima; to je rutinska stvar, kažu bivši legionari. Tehnički gledano, uz još neke komponente - koje nisu nađene, što je opet znakovito – detonirajući štapin može poslužiti kao učinkovito improvizirano eksplozivno sredstvo: zamijeniti ručnu granatu, probiti fizičku prepreku itd. S odgovarajućim komponentama maštovit pirotehničar učinit će svašta.

Detonirajući – ili brzogoreći, kako se nekada zvao – štapin zapravo je plastificirani kabel, obično sive boje (sporogoreći su crni), ispunjen smjesom na osnovi brizantnih (brzih) eksploziva. Pali se kroz tzv. minersku spojku: ili električnim impulsom ili sporogorećim štapinom. Sagorijeva, točnije detonira, brzinom od barem 4000 metara u sekundi (prizor je fascinantan, gledao sam više puta) i najčešće služi za brzo aktiviranje eksplozivnih punjenja tamo gdje je točnost od značaja. Inače se koristi za rezanje drveća ili stupova za struju, telefon i sličnoga: obmota se nekoliko puta oko stupa i odreže ga smjesta. Bez minerske spojnice nije od koristi, jer bi pokušaj izravnog aktiviranja bio nadasve opasan po ruke i život.

To je bio tehnički dio. Taktički dio zabrinjava još više: iz zatvora se, naime, ne može pobjeći uz ograničenu količinu i najbrizantnijeg eksploziva. Potrebna je koordinacija s vanjskim pomagačima. Na policiji misle da je namjera bila postaviti zasjedu na putu od Beograda ka Požarevcu, izazvati diverziju, skretanje pozornosti pratnje, a da za to vrijeme Legija iskoristi improviziranu eksplozivnu napravu protiv straže u vozilu. Pretpostavka jest rizična, ali ne i nemoguća, tim prije što policija ne zna kakav je stvarni plan zaista bio.

Legijina supruga Aleksandra Ivanović, zgodna i otresita žena, udovica čuvenog Arkanovog gangstera, nekog Šuce (ubijen u mafijaškom obračunu), ima stanovitu karizmu i utjecaj u podzemlju. Raspolaže također velikim novcima, od heroinskih i drugih profita, vješto skrivenih. U trenutku njegove predaje, u noći 4. svibnja 2004, bila je ogorčeno protiv toga, pa je došlo i do fizičkog sukoba među njima. Dobar dio bivše Legijine postrojbe JSO ostao je u policiji, Bezbednosno-informativnoj agenciji (kako se danas zove nekadašnja Udba) i Žandarmeriji; isprika je bila da bi bilo previše opasno izbaciti ih van, na cestu, takve kakvi su. Imamo tu i odvjetnički tim koji brani zavjerenike iz urote za atentat na premijera Đinđića, ali i u ostalim suđenjima Zemunskom klanu i JSO-u. Ta skupina mafijaških consiglierea poznata je po – kakbirekli – ne baš ortodoksnom shvaćanju odvjetničke etike i po upadljivo visokim prihodima. Svi redom bili su bliski Miloševićevom režimu i služili su mu kao poslušni suci, tužitelji i pravnici, a od 2000. do danas brane i zastupaju što zločinačke organizacije, što ekstremno šovinističku desnicu.

Tu dolazimo do ključne priče: privilegiranih posjeta pritvoreniku ili zatvoreniku, na koje imaju zakonsko pravo odvjetnici i najbliža rodbina. Ti su posjeti povlašteni zato što je zabranjen nadzor, tj. zajamčena je tajnost razgovora. Jedina šansa koju vlast ima je pretres prije posjeta; pretres je prepušten rutinskoj kontroli putem magnetskih vrata i rentgena za stvari. Plastični pištolj i komadi detonirajućeg štapina neće izazvati uzbunu na tim uređajima; preostaje fizička pretraga posjetitelja i prateći prosvjedi. Dio sudske straže i policije – to pozitivno znamo – gaji nedvosmislene simpatije prema Ulemeku, njegovoj gospođi i odvjetnicima. Jedini način komunikacije koji je Ulemeku i ostalima preostao upravo su ti povlašteni posjeti rodbine i odvjetnika. S ovom razinom opreza i s ovim simpatijama osoblja, ni plastični pištolj, ni eksplozivne materije nije teško provući do osuđenika.

To znači da bi se vlast morala zainteresirati više za posjetitelje, a manje za tehničke detalje. Uzgred: tek sada se netko dosjetio da ni Ulemeku, ni strijelcu Zvezdanu Jovanoviću koji je ubio Đinđića, nisu još oduzeta odlikovanja koja su od Miloševića dobili 1999.