Na toj relaciji hidoavion kapaciteta 19 putnika leti po voznom redu 45 minuta. Prosječna visina na kojoj zrakoplov leti je 800 metara brzinom od oko 280 km na sat. Da odmah na početku teksta otklonimo sve nedoumice, let hidroavionom nad Dalmacijom panoramska je senzacija!

Naš let od Splita do Raba prizvao nam je u sjećanje redovite letove između Splita i Zagreba početkom devedesetih godina u vrijeme Domovinskog rata. Tada se, iz razumljivih razloga, nije letjelo najkraćom rutom iznad okupiranog teritorija, nego su avioni Croatia Airlinesa i drugih kompanija od Splita do Zagreba letjeli vanjskom rutom nad Kornatima, Dugim otokom, Pagom do Cresa i Kvarnera i onda tek prema Sloveniji do Zagreba.

Takav let bi vjerojatno isto bio panoramski užitak, ali tada smo strahovali da nas ne pogodi raketa zemlja-zrak nego o ljepotama krajolika. Osim toga, putnički mlažnjaci lete na velikim visinama, a letovi hidroaviona do Raba sve obavljaju na visini od oko 800 metara. Tako putnik kroz prozor ima krajolik Dalmacije tako blizu, kao na dlanu. Samo uzlijetanje brzo je i lako, naročito kad je more potpuno mirno. U maloj kabini ima 19 sjedišta, a kokpit s pilotom i kopiloticom integriran je uz kabinu i putnici imaju pogled kroz prednje prozore kokpita prema van.

Let konvencionalnim avionom i let hidroavionom zapravo se ne mogu usporediti, premda u sigurnosnom smislu i u udobnosti relativno malen hidrovion na zaostaje bitno za velikim putničkim mlažnjacima. U hidrovionu s elisama bučno je i dinamično pa zapravo imate realan osjećaj letenja za razliku od velikih mlažnjaka. No operacija slijetanja na vodu sasvim je 'meka' pa putnici i ne osjete ključan trenutak dodira zrakoplova s morskom površinom.
Pri povratku iz Raba, ispred Resnika je bilo zapadnog vjetra i valova. Tada je glisiranje zrakoplova po morskoj površini malo podsjetilo na vožnju brzim gliserom, slijeće se pri velikoj brzini i tih desetak sekundi jedini su moment koji može biti zanimljiv adrenalinskim ovisnicima. Sve drugo je meko, ugodno i prilagođeno udobnosti putnika.

Ostalih 44 minute leta čisti su panoramski užitak i tada postajemo potpuno svjesni ljepote hrvatske obale. Dan je bio sunčan i pod nama su kao na dlanu bile stotine kornatskih otoka, uvale, poluotoci, marine i lučice. Pogled primjerice na Primošten, Krapanj ili Pirovac je predivan, ali izdvojili bismo vizure kanala sv. Ante ispred Šibenika s tvrđavom sv. Nikole na moru, vizuru Murtera i Vrgade, kontrast azurnoplavog mora ispred Pakoštana i Biograda u odnosu na smaragdno zeleno Vransko jezero.

Nakon toga je otvoren pogled na poluotok s povijesnom jezgrom Zadra i otocima zadarskog arhipelaga, a posebno atraktivno izgleda otočić Nin sa solanom i cijeli otok Pag. Kontrast ogoljene sjeverne strane otoka i obližnjeg Velebita prema zelenoj južnoj osunčanoj strani sa dugim suhozidima preko cijelog otoka je bio potpuno neočekivan i impresivan. Preletjeli smo najzapadniji Lun na Pagu i sletjeli u luku ispred Raba. Osim ljepota Dalmacije, leteći iznad Vira najbolje smo vidjeli i razmjere devastacije prostora na tom poznatom primjeru.

Poluotok s povijesnom jezgrom Raba je sam po sebi atraktivan, no treba reći da je i rapski terminal za hidroavione do sada najljepši. Građani Raba redom su oduševljeni činjenicom da imaju terminal usred marine ispred stare gradske jezgre. Hidroavion je nastavio let do Zagreba i vratio se opet na Rab tri sata kasnije. Tada smo istom rutom poletjeli natrag do Splita.

Mada je projekt u početku izgledao gotovo nadrealno, povratak hidroaviona u Dalmaciju nakon punih 70-80 godina velika je vijest i perspektiva za hrvatski turizam.