'Ne bojimo se, zašto bismo se bojali, imamo mi utakmica u nogama, a pogotovo hrabrosti! U ovim našim godinama je strah nevažan, ne postoji, i gdje god možemo pomoći, rado! Spremni smo raditi bilo koji posao koji znamo i možemo', poručuju liječnici u mirovini.

Njih 41 već se odazvalo pozivu Ministarstva zdravstva, odnosno Hrvatske liječničke komore da se, kao veterani u zdravstvu, dobrovoljno jave za pomoć mlađim kolegama. U nedjelju se javilo njih dvadesetak, jučer još toliko i broj stalno raste. “Mi smo takve generacije, tako nas se odgajalo i tako smo educirani”, kažu nam liječnici s kojima smo popričali o motivima koji ih vode. Oni su radiolozi, kliničari, intenzivisti, farmakolozi, specijalisti transfuzijske medicine, liječnici različitih specijalnosti, ali u jednom isti - žele pomoći mlađim kolegama kojih je premalo u bitki protiv korona virusa.

Klinička farmakologinja dr. Dubravka Tarle (68) prva je liječnica koja se odazvala. Umirovljena je od 2017., kad su svi liječnici sa 65 godina morali objesiti kopačke o zid. Eto, sustav ih sad očajnički opet treba.

'Nisam ni časka razmišljala nakon što sam vidjela poziv! Uvijek sam voljela raditi, a sad ću se staviti na raspolaganje gdje god me trebaju. Iz generacije sam liječnika koji su prošli i epidemiju velikih boginja početkom 70-ih i straha, nažalost, nemam', kaže za 24sata dr. Tarle. Poziva sve svoje kolege koji su zdravi i radno sposobni da učine isto. Situacija je, kaže, loša, epidemiološke mjere ne daju dovoljno rezultata i zdravstvu trebaju ljudi. Na pitanje što joj je obitelj rekla na ponovni, za njezine godine k tome i rizičan angažman, liječnica kaže kako su svi s tim suglasni, pogotovo suprug, koji je stariji, ali i dalje aktivan doktor ginekologije.

'Živim između Bihaća i Zagreba i u roku dva sata mogu biti gdje god da me trebaju', poručuje transfuziolog iz, nekad, Traumatološke klinike, dr. Edina Zujovića (68).

Dr. Zujović, koji se bihaćkoj bolnici javio za volontiranje, kaže nam, još u ožujku, čim je počela epidemija. Želi biti koristan i pomoći, baš kao što je činio cijeli svoj radni vijek u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju i u Petrovoj. Dvojio nije ni 1991., kad je otišao raditi u napaćenu vukovarsku bolnicu.

'Pozvala me Vesna Bosanac i ja sam otišao, nije bilo nećkanja. Kad sam ulazio u taj ratni užas, sebi sam samo ovako rekao: ‘Edine, izaći ćeš odavde kao što si i ušao, s nogama i rukama, žive glave’. Nasreću, tako je i bilo', prisjeća se dr. Zujović. Dobro pamti i kako je Veselinu Šljivančaninu, osuđenom srpskom časniku JNA, u Vukovaru u lice rekao: “Liječnik sam, i liječit ću”. Bilo je važno spašavati, i to bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost..

'Kad ranjenika skinete iz njegove uniforme, on je samo čovjek koji treba pomoć', kaže liječnik. Ni danas, kaže, nije važno tko će se od doktora u ovoj akciji javiti prvi ili posljednji, važno je da pomogne tko god može.

'Nema tu kalkulacije, idem ako me pozovu. U Bergamu su se kolege umirovljenici javljali pa ‘dezertirali’, ja neću', odgovara liječnik, kojeg obitelj podržava u njegovu naumu. Samo je supruga druge struke, dok su mu djeca i njihovi supružnici svi redom liječnici.