Krize najčešće ukazuju na ono najbolje i na ono najlošije u nekoj sredini. I dok stručnost, humanost i požrtvovnost mnogobrojnih u Hrvatskoj i svijetu usred pandemije viroze COVID-19 svjedoče o onom najboljem, model se lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj te osobito broj njihovih jedinica potvrđuju još jednom veoma lošim i apsurdnim. Pokazala je to i nedavno donesena Odluka o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

Odluku je 23. ožujka ove godine, kao što je poznato, donio Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske na temelju članka 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite. Kako bi se smanjila mogućnost daljnjeg širenja bolesti, njome se zabranjuje, uz iznimke, napuštanje mjesta prebivališta i stalnog boravka. I dok najveći ustavnopravni stručnjaci u zemlji imaju različita mišljenja je li na taj način ograničeno ili pak suspendirano ustavno pravo slobodnog kretanja i biranja boravišta (članak 32. Ustava Republike Hrvatske) te je li o tome trebao odlučivati Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, stvarnost takvih dvojba nema. Hrvatska je teritorijalno ustrojena na besmisleno velik broj jedinica lokalne samouprave od kojih dio upravo u najvećoj zdravstvenoj krizi u suvremeno doba ne može ostvariti ni elementarne potrebe svih svojih građana.

Neovisno o ustavnoj i zakonskoj utemeljenosti spomenute Odluke čiji je neprijeporni cilj epidemiološko suzbijanje širenja zaraze, njezina je provedba u praksi pokazala da velik broj jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj ne osigurava jednak položaj građana u krizi. Naime, niz je općina, uglavnom teritorijalno minijaturnih i sa samo nekoliko stotina stanovnika u kojima nema ljekarne, banke, pošte, a radi tek pokoji dućan. Ima i onih u kojima je trgovina pokretna, a liječnik dolazi jednom tjedno.

Primjerice, stanovništvom najmanja općina u Hrvatskoj Civljane u Šibensko-kninskoj županiji sa svojih, prema popisu stanovništva iz 2011., 239 stanovnika ne udovoljava većini zahtjeva koje prema 135. članku Ustava treba ispunjavati jedna jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. Ne ispunjava ih u uobičajenim okolnostima, a kamo li u izvanrednima. Pritom ova općina nije iznimka jer se proteklih nekoliko tjedana iz svih krajeva Hrvatske čuju glasovi o općinama u kojima građani zbog zabrane napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka na različite načine osiguravaju egzistenciju i u tome nailaze na niz poteškoća.

Stoga ne čudi ni broj od gotovo milijun izdanih e-Propusnica, kao ni inicijative iz dijela općina i gradova za aktiviranjem članka 54. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi prema kojem dvije ili više jedinica lokalne samouprave obavljanje pojedinih poslova iz svoga samoupravnog djelokruga mogu organizirati zajednički. Među tim je poslovima, prema Ustavu, i protupožarna i civilna zaštita. Dakle, dio jedinica lokalne samouprave uopće ne može samostalno realizirati ustavom navedene i potrebne poslove, a dio ih već godinama uopće nije fiskalno održiv.

Otkako je Hrvatska u prosincu 1992. dobila novi zakonski okvir lokalne i regionalne samouprave te postojeći teritorijalni ustroj, ne prestaju argumentirane rasprave o promašenosti tog modela. A kako vidimo u praksi i štetnosti.

Zemlja trenutačno ima 555 jedinica lokalne samouprave, konkretno 428 općina i 127 gradova. Županija kao jedinica područne (regionalne) samouprave je dvadeset pri čemu Grad Zagreb ima poseban status grada i županije te je u Hrvatskoj ukupno 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Najmnogoljudnija općina u Hrvatskoj Viškovo u Primorsko-goranskoj županiji ima, prema popisu stanovništva iz 2011., 14.445 stanovnika te na taj način šezdeset puta više stanovnika nego najslabije naseljena općina Civljane. Najmanji grad u zemlji Komiža na otoku Visu s 1.526 stanovnika više je od pedeset puta manji od Zagreba s oko 800 tisuća stanovnika. I dok su prije 1992. otoci kao cjeline bili jedinstvene općine, danas su uglavnom podijeljeni na više jedinica lokalne samouprave. S druge strane, Međimurska županija je do 1992. bila jedinstvena općina Čakovec, a danas ima tri grada i čak dvadeset i dvije općine uključujući i teritorijalno najmanju u cijeloj zemlji, općinu Dekanovec s nešto više od šest četvornih kilometara.

Kada se pogleda zemljovid jedinica lokalne i regionalne samouprave, Hrvatska djeluje kao iz feudalnog doba, usitnjena do krajnjih granica pri čemu su de facto nekadašnje mjesne zajednice postale općinama. Do demokratskih višestranačkih izbora 1990. Hrvatska je imala 115 jedinica lokalne samouprave uključujući i Gradsku zajednicu općina Zagreb, dok su se pojedine općine regionalno objedinjavale u zajednice općina, njih deset.

Broj je očito bio uravnotežen jer je studija s novim prijedlogom teritorijalnog ustrojstva Hrvatske iz 2015. sveučilišnih profesora Aleksandra Toksića i Dražena Njegača pokazala da je u ovom trenutku optimalan broj jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj 123 koliko iznosi broj urbanih središta kao gravitirajućih točaka svojih okolica. Da Hrvatska u uvjetima borbe s pandemijom koronavirusa ima toliko općina odnosno gradova pitanje se funkcionalnosti i samoodrživosti pojedinih lokalnih samouprava sigurno ne bi postavljalo.

Doda li se ridikuloznom broju općina i gradova u Hrvatskoj, visoka centraliziranost zemlje u kojoj gradovima i općinama nedostaje i ovlasti i sredstava, aktualni je model lokalne samouprave u zemlji zapravo model kronične 'slabouprave' koji služi uglavnom za zbrinjavanje stranačkih kadrova te za puni nadzor središnje vlasti nad lokalnim procesima.

Ili, kako je to jednom slikovito rekao Ivan Škaričić, bivši HDZ-ov gradonačelnik Omiša i ravnatelj Doma za starije i nemoćne osobe u Splitu čiji su štićenici zaraženi koronavirusom: „Pa, moram i ja negdje raditi, dosta sam bio bez posla." Pritom nije jasno što ga profesionalno kvalificira za položaj zbog kojega se ponovno našao u središtu zanimanja javnosti nakon što je 2018. nepravomoćno osuđen zbog zloporabe položaja i ovlasti, osim spomenutog načina rada lokalne samouprave u zemlji.

>>> 'I ja moram negdje raditi': Legalizirao je anarhiju u Omišu, a kad je posrnuo, HDZ ga je zbrinuo na čelu staračkog doma. Tko je čovjek u fokusu koronaskandala

No, nije Škaričić jedini niti jedino HDZ na takav način zapošljava svoje članove. Sada je krizna situacija dodatno testirala model lokalne samouprave u Hrvatskoj koji bi, treba se nadati, mogao potaknuti zakonodavca na promjene. HDZ dosad nije pokazivao nikakav interes za takve promjene, ali ni SDP dok je sa svojim koalicijama bio na vlasti. Prevelik broj općina, gradova i županija s mnoštvom kadrovskih promašaja te premalo ovlasti i novca koštao je zemlju proteklih tridesetak godina toliko da je mogla osigurati znatno učinkovitije komunalne djelatnosti, uređenje naselja i urbanističko planiranje, školstvo, zdravstvo, kulturu, promet te gospodarski razvoj, dakle sve ono što je ustavom predviđeno za rad jedinica lokalne i regionalne samouprave.

HDZ i SDP koji su trenutačno najjače političke stranke u Hrvatskom saboru ne moraju formirati veliku koaliciju da bi zajednički riješili barem jedan ključan problem u zemlji. Kao što se u ovim trenucima sluša medicinska struka glede borbe protiv zaraze, mogli bi se poslušati i stručnjaci koji se bave pitanjima uprave, lokalne samouprave i teritorijalnog ustroja zemlje. Baš kao i ljudi iz konkretnih sredina te s konkretnim problemima. Mnogobrojni među njima danas ne mogu ostvariti svoje ustavno pravo na iole učinkovitu lokalnu samoupravu, a u svojim mjestima prebivališta i stalnog boravka biti moraju. Ma kakva ona bila.