U počecima je primjećivala promjene kod supruga, ali je to više prepisivala njegovim godinama. Bolest se pogoršavala tijekom 2009. i 2010, a umro je 2011. godine. Kada su simptomi postali očigledniji, posjetili su liječnika opće prakse koji u suprugovu ponašanju tada nije vidio problem.

'Primijetila sam da kada smo išli doručkovati ili piti kavu, više me ne bi čekao da skupa to radimo, nego se sam najeo i prije nego sam sjela za stol. Vidjela sam na njemu promjenu ponašanja, jer prije bolesti tako nešto nikada ne bi napravio. Kod mog supruga se počeo pojavljivati strah, pa me znao pratiti gdje god sam se kretala po kući. Ubrzo su se počele vidjeti veće promjene. Mogao je voziti, ali, primjerice, u jednom smjeru, a poslije se nije znao vratiti. Zatim je kod oblačenja znao krivo obući majicu, gurao obje noge u jednu nogavicu hlača. Kada sam to primijetila, otišla sam kod liječnika opće prakse kako bih vidjela o čemu je riječ. Dobila sam odgovor da je riječ o demenciji koja je povezana s njegovim godinama', prisjeća se gospođa Kerepčić.

Promjena ponašanja i halucinacija

Nalazi CT-a mozga koji je kasnije napravio pokazali su oštećenja koja su bila karakteristična za Alzheimerovu bolest. Stoga se gospođa Kerepčić odlučila uključiti u aktivnosti Hrvatske udruge za Alzheimerovu bolest (HUAB) kako bi saznala što više o bolesti.

'Na kraju je tu dijagnozu potvrdio i psihijatar kod kojeg smo bili. Kako bih se i sama upoznala s Alzheimerom, otišla sam u HUAB (Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest) i tu sam dobila još puno informacija, ali i čula iskustva drugih njegovatelja. Kroz te priče sam prepoznala simptome koje je moj suprug imao, neki su bili i većeg intenziteta', kaže naša sugovornica.

S razvojem bolesti pojavljivale su se i halucinacije, ali i situacije u kojima nije mogao prepoznati ljude oko sebe, pa ni svoju suprugu koja je o njemu skrbila.

'Kako je suprug volio kuhati kavu, jednom je prilikom otišao u kuhinju to napraviti na plinskom štednjaku. Nisam znala da je u kuhinju otišao s tom namjerom, a sam nije mogao pritisnuti tipku za puštanje plina i zapaliti šibicu. Zato je uzeo komad novina i zapalio, ali sam na vrijeme stigla da ga zaustavim u tome, jer je plinska boca mogla eksplodirati. To je bio dokaz gubitka samostalnosti u svojim svakodnevnim aktivnostima’, sjeća se gospođa Kerepčić.

Velika uloga udruge za Alzheimerovu bolest

Kaže kako joj je drago što je brinula o suprugu do kraja njegovog života, jer je on bio njezina ljubav i zaslužio je takav tretman. S druge strane, veliku pomoć joj je u tom periodu pružala upravo Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest.

'Iako se još uvijek u Hrvatskoj nedovoljno priča o ovoj bolesti, njezina stigmatizacija je puno manja nego prije. Veliku ulogu u svemu ima HUAB koji pomaže njegovateljima i članovima obitelji da nađu što bolji dom za oboljelog, ali ih i upućuju i na socijalna prava koja imaju kao njegovatelji', priča ova žena.

Kako bi svim budućim njegovateljima i članovima obitelji oboljelih od Alzheimera pomogla oko brige i njege, napisala je knjigu ‘Alzheimer u mom domu’ u koju je sabrala 30 priča onih koji su o oboljelima skrbili.
‘Željela sam kroz iskustva ljudi čitatelje upoznati s Alzheimerom kako bi na vrijeme mogli prepoznati simptome. Upravo ova knjiga će dobro doći svim obiteljima da znaju kako se brinuti o oboljelom od Alzheimera, ako nisu u mogućnosti priuštiti mu dom ili hospicij. Naime, oboljeli od ove bolesti zahtijevaju osobitu pažnju, razumijevanje, njegu, dobrotu, ljubav, ne smije se povisivati ton ili im se suprotstavljati. Jednako tako je važno ne uvjeravati ih u nešto, jer to oboljeli od Alzheimera ne može razumjeti’, tumači gospođa.

Ostaje velik trag na njegovatelju

Gospođa Kerepčić savjetuje da, kada u kući imate oboljelog od Alzheimera, njemu i prilagoditi prostor. Jednako je ona učinila za svog supruga.

'Prilagodila sam suprugu ležaj koji je njemu bio ugodan, maknula suvišne ukrase i figurice, ali i ogledala, jer kod oboljelih zna doći vrijeme kada se u ogledalu ne prepoznaju. Prilagodila sam mu i odjeću, što je značilo da više ne može nositi košulje s gumbima, nego majice koje su se oblačile preko glave. Na nogama je uvijek nosio papuče koje mu nisu mogle pasti prilikom hodanja', kaže ova žena.
Kada oboljeli od Alzheimera umre, njegova smrt ostavi posljedice i na njegove njegovatelje, o čemu se nedovoljno govori u Hrvatskoj.

'Kada oboljeli umre iza njega ostaje njegovatelj koji 'strada' psihički. Pokazalo se da oni sami postanu često pacijenti koji su podvrgnuti određenim lijekovima. Jednako je bilo i meni koja sam se od suprugove smrti oporavljala dvije godine. Iako mi nije bilo ništa teško napraviti za supruga, njegovom smrću se pokazalo da je skrb ostavila posljedice na mene. Imala sam velike aritmije srca, osjećaj depresije, usamljenosti i praznine. Tek sam se nakon dvije godine vratila velikim ljubavima - slikarstvu i pisanju pjesama', otkriva Ljiljana Kerepčić.