Sljedećeg tjedna tehnička vlada Jadranke Kosor održat će svoju posljednju sjednicu, na kojoj će, kako je najavila ove srijede, predstaviti sve svoje uspjehe na koje je ponosna. Nema sumnje da će se početak mandata HDZ-ove vlade računati od odlaska Ive Sanadera u srpnju 2009. godine, a ne od pobjede na izborima 2007. te da će se među glavnim uspjesima naći borba protiv korupcije i zaključenje europskih pregovora. Što se tiče ekonomije, tu ćemo vjerojatno čuti ponešto o uspješnom provođenju programa gospodarskog oporavka i pokretanju investicija teških 20 milijardi kuna, o čemu smo slušali i u predizbornoj kampanji
No ekonomske statistike o tom krnjem, dvoipolgodišnjem mandatu Jadranke Kosor, ne govore najbolje. U listopadu je u Hrvatskoj bilo čak 81.985 zaposlenih manje nego u trenutku njezina dolaska na vlast, a stopa registrirane nezaposlenosti popela se u tom razdoblju sa 14 na 17,4 posto. Prosječna plaća nominalno je nešto rasla, ali je realno niža. Nelikvidnost je u srpnju 2009. iznosila 21 milijardu kuna, da bi do ovog rujna dosegla čak 39,96 milijardi kuna, a dug središnje države ovog srpnja premašio je 150 milijardi kuna, što je godišnji porast od 13,4 posto. Izravna strana ulaganja 2009. su još uvijek premašivala dvije milijarde eura, da bi lani spala na samo 232,5 milijuna, a u prvoj polovici ove godine dosegla tek 485,3 milijuna eura.
Obujam industrijske proizvodnje u srpnju 2009. spao je već na razinu iz 2005. godine, no vlada Jadranke Kosor nije ga povećala, nego zaronila još koji postotak niže. Kada je preuzela vlast, obujam građevinskih radova još je bio 10 posto veći u odnosnu na 2005. godinu, no sada je više od 10 posto manji od te bazne godine. Hrvatska je 2009. bila 72. na ljestvici svjetske konkurentnosti, a 76. je ove godine.
Sve to govori, a takvih pokazatelja je još niz, kako su stvari stajale bolje u trenutku uspona Jadranke Kosor na vlast nego u trenutku silaska s nje. Kada je riječ o najopćenitijem pokazatelju, tek joj je na kraju mandata uspjelo postići mršavi rast BDP-a. Krivulja rasta hrvatskog BDP-a ugrubo prati krivulju prosjeka EU 27: zajedno su potonule do nule u posljednjem kvartalu 2008. godine, još za Sanaderove vlasti, no europska je potonula znatno manje od hrvatskih - 6,9 posto u drugom kvartalu 2009. i podigla se iznad nule već u prvom kvartalu 2010. godine. Početkom prošle godine Hrvatska je bila jedna od rijetkih europskih zemalja s negativnim rastom i nije iskoristila šansu da se podigne na valu privremenog europskog oporavka, prije nego što se on ispuhao zbog dužničke krize eurozone.
Dva negativna kvartala
Kada je Kosor došla na vlast, Hrvatska je iza sebe već imala dva duboko negativna kvartala, a njezin mandat zabilježio je još šest negativnih, od ukupno devet punih kvartala. Prema ocjenama mnogih, vodila je ispočetka prorecesijsku politiku, pri čemu je njezin prvi potez bio rebalans proračuna s uvođenjem kriznog poreza radi krpanja rastrošnog budžeta, a dugo nakon toga nije bilo nikakvih poteza, osim zaustavljanja gotovo svih javnih investicija, daljnjeg zaduživanja i donošenja izoliranih mjera s nevidljivim učincima, primjerice u pogledu oporavka tržišta nekretnina ili aktivnosti poduzeća.
Prva dva kvartala Kosor je potrošila na učvršćivanje vlastite političke pozicije, koju je iz pozadine ugrožavao Sanader te na izgubljene predsjedničke izbore, a njezin jedini uspjeh bio je vanjskopolitički, odnosno dogovor sa Slovenijom o arbitraži. Tek nakon izbacivanja Sanadera iz HDZ-a početkom 2010. ona se okrenula ekonomiji, okupivši tim ekonomskih savjetnika, koji su činili Sandra Švaljek, Željko Lovrinčević, Željko Perić i Borislav Škegro. Kada je u travnju 2010. konačno predstavila svoj program gospodarskog oporavka, bila je na vlasti već tri kvartala, sva tri negativna.
Program je uspio dobiti široku potporu poslovnih i stručnih krugova, medija, pa i predsjednika republike, međutim, osim što se sumnjalo u vladinu sposobnost njegova provođenja, imao je i jednu vrlo osjetljivu točku, koja se ticala izmjena Zakona o radu s otkazivanjem kolektivnih ugovora. Taj je pokušaj bio vrlo slabo pripremljen, jer su sindikati očekivali da se vlada najprije pozabavi odljevom proračunskog novca, a mnogobrojne korupcijske afere govorile su im da je on najviše otjecao u smjeru HDZ-ovskih džepova.
Dobru volju koju je vlada pokazala smanjivanjem dužnosničkih plaća i ograničavanjem plaća glavešina u javnom sektoru, sindikati nisu osobito uvažili, tim više što se općenito smatralo da je riječ o političkim kadrovima koji ne zaslužuju ni toliko. Sindikati su početkom ljeta 2010. prikupili preko 800 tisuća potpisa za referendum protiv izmjena tog zakona, a cijela stvar lomila se na rebalansu proračuna krajem kolovoza. Do tog trenutka još uvijek su se od vlade očekivale odlučne mjere štednje. Iz Banskih dvora stizale su poruke da se neće dirati najugroženije, a sve ostalo je otvoreno, a sama je premijerka izjavila kako razmišlja o rezanju plaća za 10 posto.
No rebalans, nakon kojeg je vlada kapitulirala i pred sindikatima, bio je mućak, a isto je bilo i donošenje proračuna za 2011., kojim je vlada odlučila skupu državu nastaviti financirati iz deficita, a štednju svesti na ograničavanje rashoda u budućnosti. Cijelo to vrijeme premijerka se bojala vlastite sjene – Sanadera – čijim su povratkom u Sabor u listopadu 2010. krenula nagađanja o njegovim spavačima među zastupnicima, a Zoran Milanović htio joj je izglasati nepovjerenje pozivajući koalicijske partnere da je napuste.
Rekonstrukcija prekasno
Tek nakon što je Sanader 10. prosinca uhapšen u Salzburgu, Kosor je smogla snage za ključnu stvar, rekonstrukciju vlade, koju je trebala poduzeti odmah, no i ona je bila samo djelomična i u suštini kozmetička. Riješila se tek Ivana Šukera, Branka Vukelića, Bože Biškupića i Marine Matulović Dropulić, a u vladu dovela Martinu Dalić, Davora Božinovića, Jasena Mesića, Branka Bačića i Domagoja Miloševića, kojem je tek tada, u zadnjoj godini mandata, dodijeljen posao privlačenja investicija.
No dotad se od njezine vlade više nije očekivalo ništa osim da odstupi. U siječnju 2011. nezaposleno je već bilo rekordnih 334 tisuće ljudi, a u veljači su krenuli prosvjedi koji su, uz neizvjesnost oko zaključenja europskih pregovora, potpuno srušili povjerenje u koalicijsku vladu HDZ-a, stranke čiji su mnogobrojni članovi bili pod istragama i koja će pred izbore i sama završiti pod istragom Uskoka.
Ne može se reći da vlada nije vodila određenu politiku štednje i racionalizacije, ali nedovoljnu. Krizni porez ukinut je koncem 2010. uz smanjenje poreza na plaće, ali na štetu lokalnih proračuna, kojima je zadan težak udarac. Dobit javnih tvrtki, ako su što imala, također je isisana u korist državnog budžeta. Uspostavljeni su ABC modeli potpore tvrtkama, pa i fondovi za gospodarsku suradnju i modeli poticanja zapošljavanja, ali sa slabim, a često i nikakvim učinkom. Usvojen je Zakon o fiskalnoj odgovornosti, ali prekasno. Provedeno je određeno smanjenje parafiskalnih nameta, smanjeni minimalni uvjeti za potpore ulaganjima, ali su zakašnjele javne investicije ostale na razini raspisanih natječaja, kao i prodaja brodogradilišta.
O svemu tome i drugim mjerama, vjerujemo, više će se govoriti na posljednjoj sjednici vlade idućeg tjedna, no koji je rezultat postignut, govore statistički pokazatelji s početka ovog teksta.
