Trebotić je zanimljiv lik: nakon završene Klasične gimnazije u Splitu odlučio je studirati arhitekturu u Beogradu, potom je 1964. godine projektirao restoran na Braču, da bi dočekao radnu dozvolu i preselio se u Njemačku. Ondje je u jednom uredu stekao status partnera i ostvario solidnu karijeru, no svejedno je odlučio usmjeriti se umjetnosti i prijavio se na Akademiju u Essenu, na kojoj je odmah dobio status majstora đaka. Osim slikarstvom, bavio se performansima, teatrom i prostornim instalacijama, surađujući i sa znamenitim njemačkim umjetnikom Josephom Beuysom, za kojega priznaje da je jedna od njegovih profesionalnih inspiracija.

Početkom osamdesetih vraća se u rodni Split i od tada traje njegova plodna karijera: diljem Europe i svijeta imao je oko 150 samostalnih i četiristotinjak skupnih izložbi, o njemu su pisane knjige, tiskano je pet monografija i snimljeno više filmova. Dobio je dvadesetak najviših državnih priznanja i nagrada, što sam smatra čudom s obzirom na to da ne pripada nikakvim formalnim grupama ili lobijima. Izradio je veličanstveni 'Jadranski poliptih', svečane zastore za kazališta u Splitu, Šibeniku, Dubrovniku i Rijeci.

Vrlo je aktivan, pa tako već u pripremi ima izložbe u Seulu ove jeseni, u Mostaru ove zime i u Splitu dogodine, na svoj 85. rođendan.

Kako izgleda dnevna rutina jednog slikara?

Ne bih to baš nazvao rutinom jer slikarstvo kojim se bavim nije zanimanje, nego poziv, nešto što se dobije u kolijevci. Umjetnost se ne može naučiti.

U Splitu ipak imam ustaljen hod i bitno mi je držati nekakav ritam. U ateljeu sam obično oko osam sati ujutro, doručkujem, a onda radim koliko mi odgovara. Održavam svoj kontakt s gradom, njegovim ulicama i Dioklecijanovom palačom, pa se skoro svakog dana probijem do centra i negdje se na silu parkiram, prošećem te porazgovaram s prijateljima i poznanicima, a onda se vraćam u atelje i ondje obično ostajem do kasno navečer. Jedina ozbiljna prekidanja nastaju zbog nogometa, odnosno Hajduka.

Da, opsesivno pratite ono što se događa u klubu.

Kao i svi Splićani, i ja sam tako prokleto vezan uz Hajduk. Uostalom, u vrijeme mog djetinjstva ništa osim Hajduka i Kazališta nije ni postojalo: živio sam u Varošu, na sjevernoj strani Marjana, pa su me svi putovi prema centru grada - kroz Plinarsku, Križevu ili Kamenitu ulicu - uvijek vodili pored igrališta i teatra.

Koliko znamo, i sami ste bili registrirani kao nogometaš?

Iz prve ruke doživio sam osnivanje Torcide 1950. godine, tu mitsku utakmicu protiv Zvezde te golove Vukasa i Brokete. Zauvijek će mi ostati urezani u pamćenje.

Da, sa šesnaest godina bio sam registriran, ali nikada nisam zaigrao. Imao sam 173 centimetra visine i valjda sam bio prenizak za golmana. Ironija je da sam i danas upravo te visine, a neki moji konkurenti koji su kasnije zaigrali - i bili za glavu veći od mene - smanjili su se na tih 173 centimetra (smijeh).

Nažalost, eto, nisam imao ustrajnosti odraditi juniorski staž u Hajduku, no kako su mi neki po gradu prigovarali da se pušem i izmišljam, zvao sam klupskog kroničara Juricu Gizdića i on mi je izvukao podatke o nogometnom stažu. Sad imam crno na bijelo.

A današnji Hajduk?

Teško mi je zamisliti ga kao profesionalni klub u kojemu ljudi dobivaju plaće. Znam da je to romantičan pristup i da živimo u nekom drugom dobu, realan sam, kao uostalom u svemu u životu. Imam sreću da se bavim umjetnošću u kojoj se uvijek može biti mlad i to me zbilja veseli. Osobno rado komuniciram s profesorima, mlađima od sebe te studentima koji dolaze ovdje u atelje, apsolutno ne osjećam taj generacijski jaz. Jedino se malo zaprepastim kad pogledam vlastitu krštenicu…

Da zaključimo s nogometom - on vas je u neku ruku ipak profilirao?

Apsolutno, ljubav prema nogometu i kazalištu su me definirale. U školi sam bio loš i pomalo problematičan đak, ali kao klasičar svejedno sam dogurao do teatra, možda i zato što je skoro cijela moja generacija ondje statirala. Čak se sjećam svoje prve predstave, Donizettijeva 'Ljubavnog napitka'.

Danas ste, vidimo, u zbilja zavidnoj fizičkoj formi. Dobro se pazite ili naprosto dobro živite?

Bogu hvala, ako netko mojih godina nikada nije završio u bolnici, onda se može reći da se dobro drži. Mislim da je dio uzroka u genetici, ali istina je i da živim normalno i uredno: u našoj maloj obitelji riba se jede najmanje dva puta tjedno, kao u cijeloj Dalmaciji, a nakon toga volim popiti ovu našu sjajnu splitsku vodu. Vjerujem da se disciplina pojavila sama od sebe, sa željom za radom. Pogledajte okolo, sve slike u ovom ateljeu nastale su u zadnjih godinu dana - samo su one dvije u kutu stare pola stoljeća, a držim ih ondje iz sentimentalnih razloga.

Na glasu ste kao iznimno produktivan autor.

Ne radi se o produkciji, nego o elementarnoj životnoj potrebi, poput disanja. Moram raditi, a pri tome ne mislim samo na slikanje jer smatram da bi to bilo skučeno: imam interes za prostor općenito i neskromno ću kazati da solidno plivam u vodi sa suvremenim umjetnicima mlađe generacije. Baš pripremam jedan happening o 'Crvenoj vertikali', mojoj instalaciji postavljenoj u Meštrovićevu Kašteletu još dok ga je vodio sadašnji gradonačelnik Krstulović Opara. Nakon toga ona je doživjela postavljanje pred Galerijom umjetnina, no ondje ju je udario i devastirao jedan kamion, kojemu do danas nismo uspjeli ući u trag.

Radi se o mom hommageu Splitu, o crvenoj vertikali kao simbolu otpora i težnji prema visini, postavljenoj u tlocrtu starohrvatske crkvice orijentiranom točno prema svetom Duji. Bilo je predviđeno da se ona trajno postavi na Zapadnoj obali, na kojoj bi odlično legla točno između 'Ruže vjetrova' Jagode Buić s jedne i Drinkovićeve skulpture na Matejušci s druge strane, ali zapelo je.

Ima li šanse da se ona ipak postavi?

Vjerujem da ima, iako je od ideje protekao cijeli mandat jednog i pola mandata drugog gradonačelnika. Ne radi se tu o velikom novcu, ali ako je potrebno, osobno ću pronaći sponzora.

U razgovoru prije ovog intervjua spomenuli ste da je program izložbi isplaniran pune dvije godine unaprijed?

Da. Prva iduća bit će u Seulu, vjerojatno krajem rujna ili početkom listopada, a poslije toga u idem u Mostar s 'Manifestom zlatnog križa', konceptom koji sam već ranije izlagao. Golemi zlatni križ služi kao protest protiv imperijalizma u umjetnosti i činjenice da umjetničkim tržištem vladaju velike i bogate zemlje…

…i umjetnici koji govore engleski?

Da, prije puno godina kolega Stilinović ironično je zaključio da onaj tko ne govori engleski nije umjetnik. Ironizirao je, a ja sam se nadogradio tvrdnjom da 'govorim hrvatski i jesam umjetnik'.

Mogli ste biti i na drugoj strani da ste odlučili ostati živjeti i raditi u Njemačkoj - bilo kao umjetnik, bilo kao arhitekt.

Moram vas nadopuniti i kazati da je i arhitektura umjetnost, barem ako je prava arhitektura.

Da, mogao sam: imao sam partnerski ugovor s jednim biroom i iz ove perspektive dosta drsko izgleda potez 33-godišnjaka da upiše Folkwangschule i postane majstor đak samo da bi dobio radnu dozvolu. No bio sam mlad, zaljubio sam se, rodio nam se sin Frane, a nakon toga nisam imao nikakve dvojbe oko toga da se moram vratiti. Uvijek su mi strašno tužno izgledali i zvučali iseljenici koji se vraćaju kući kao stari ljudi, koji ne govore ni engleski, ni njemački, ni hrvatski - nego neku mješavinu svega toga - i kojima ništa od toga što zateknu ne valja. Rekao sam sebi: ili ćeš se vratiti u punoj snazi ili se uopće nećeš vratiti.

U tom trenutku pomogla mi je činjenica da sam arhitekturom već bio zaradio prvi milijun, dakako ne doslovno, ali bio sam samostalan i neovisan u materijalnom smislu. Napravio sam ovu kuću i ovaj atelje…

Dobar početak, rekli bismo.

Apsolutno, prije svega zato što ni o komu nisam ovisio. To je bilo sjajno.

Split je predivan grad i nigdje drugdje ne bih mogao ni želio živjeti, ali istovremeno je nevjerojatno težak. Tko ovdje preživi, uspio bi i u Bronxu! Upravo je nevjerojatno važno ne biti materijalno ovisan, ne prositi i ne uvlačiti se u klanove.

Volite li Split?

Ovo je lijep i u isto vrijeme nestvaran grad. Vjerujem da zbilja postoji neko genetsko čudo zaslužno za izvanserijske talente koji se rađaju na svim područjima. Nažalost, u posljednje vrijeme neki i odlaze, od Olivera do Jurice Jerkovića…

Split mi je privlačan i u profesionalnom smislu; nevjerojatno je ugodno komunicirati s umjetničkom sredinom ili, recimo, surađivati sa sjajnim ravnateljem Galerije umjetnina Brankom Franceschijem.

Inspiriraju li vas drugi umjetnici?

Uvijek me fascinirao Emanuel Vidović i smatram da ni Split ni Hrvatska nisu svjesni njegova nevjerojatnog slikarstva. Upravo kod njega vrijedi ono o čemu govorim: ako ne uspiješ pronaći svoj vlastiti, osobni kod, umjetnost ti u pravilu ne vrijedi ništa i svodi se na procjenu toga tko slika malo bolje ili malo lošije. Vidović je bio neshvaćen u svoje doba i nije čudo da su ga, recimo, u Zagrebu znali pitati zašto tako tamnom slika Dalmaciju, inače punu svjetla. Sve su pogrešno shvaćali, što nije ni čudno kad nisu poznavali dalmatinske fenomene, recimo škuru buru i slično.

Vidovićev antipod je Joseph Beuys, s kojim sam imao sreću surađivati. Radi se o vrhunskom avangardnom umjetniku i velikom svjetskom imenu u prošlom stoljeću, a i od njega sam naučio sličnu stvar: umjetnik može izvirati jedino iz vlastitog kraja. Tako ni on nije njemački umjetnik - nego umjetnik sjeverne Njemačke, s utoka Rajne u Sjeverno more, i nikako ga se ne može povezati s, recimo, Bavarskom. Jednako tako, Chagall je uvijek židovski Rus, nikada neće biti istinski Francuz, koliko god živio u Francuskoj. Taj genius loci u umjetnosti strašno je bitan.

Dakle, Vidović i Beuys sljubili su se u jedno i postali moja inspiracija. Osobno se nadam da će u skoroj budućnosti doći barem do jedne reprezentativne Vidovićeve monografije, koju zasad nemamo u obimu što ga on zaslužuje. Valjda će Igor Zidić stići to napraviti.

Najavili ste da ćete u Milni urediti mali muzejski kompleks.

Moja obitelj s obje strane porijeklom je s Brača, no kod dijeljenja imovine meni, nažalost, nije ostalo ništa. Prije dvadesetak godina kupio sam teren i objavio namjeru gradnje muzeja koji bi u svom fundusu imao dvjestotinjak slika koje bih donirao, a pored toga dom s osam ležajeva za gostujuće umjetnike, malu salu za goste te restoran i dućan koji bi zaokružili projekt i učinili ga isplativim. Nisam naišao na veliko zanimanje, niti me tko potezao za rukav iako se zapravo radi o mojoj investiciji, no prije godinu dana napokon su riješeni administrativni problemi. Sin Frane, arhitekt koji radi u Beču, već je napravio idejni projekt i ovog ljeta proslijedit ćemo ga kolegi iz Splita koji će izraditi izvedbeni projekt i pribaviti građevinsku dozvolu.

Nadam se da ću doživjeti realizaciju svega toga.

Dogodine slavite 85. rođendan izložbom u Splitu, no na jednoj stvari teško je ne zavidjeti - nemate mobitel.

Tehnički ga imam, ali služi samo za putovanja i prilike poput kašnjenja aviona, pa da mogu javiti ženi da se ne brine. Komodan sam. I da, po bračkom principu koristim ga kada sam u hotelu, da me telefonski račun ne dovede u bankrot…

Poznata je stvar to da ne pripadate nikakvim klanovima, niti ste u članstvu nekih važnih institucija. Koji je motiv za to i kakav je osjećaj biti potpuno autonoman?

Ne pripadam, niti sam ikad pripadao. Odluku sam donio još u svojoj njemačkoj fazi, kada su se ondje formirale akademije i nudila mi se docentura, no odlučio sam imati potpunu slobodu. Jasno, ugodno mi je komunicirati s profesorima i klasama studenata koji navraćaju u ovaj atelje, no nisam želio formalno ući u to društvo iako bi to sa sobom nosilo titule, a vjerojatno i redovite apanaže. Odabrao sam slobodu i u tome sam uspio. Trebalo je odraditi krvavih pedeset godina življenja isključivo od umjetnosti, to ne može baš svatko. Nikada me žena nije upitala što ćemo sutra imati za ručak i zbog toga sam sretan, pogotovo zato što sam takve stvari kao mlad doživio u svojoj obitelji.

Nikada nisam ni primao narudžbe i uvijek sam radio ono što želim baš tog dana, tog tjedna i tog mjeseca. Nisam pripadao ni klanovima koji odlučuju koga staviti u Akademiju, pa se ponekad i čudim kako sam dobio neke nagrade. A i njih se ipak skupilo…

Koliko vam je važna financijska vrijednost vaših djela?

Da si ne lažemo, vrlo mi je važna. Nisam bez razloga protestirao protiv imperijalizma u umjetnosti i borio se za priznanje - ne samo sebe, nego i svojih kolega sa sjajne hrvatske likovne scene. Uspjeh svakoga od njih uspjeh je svih nas, pa i mene. Silno sam se razveselio na vijest da je jedno Kniferovo djelo na aukciji postiglo cijenu od 100 tisuća eura, no taj iznos je u svjetskim razmjerima smiješan, pogotovo uzevši u obzir činjenicu da se radi o nevjerojatno velikom i značajnom umjetniku.

Knifer je cijelog svog života radio meandre i premda nije bio ni profesor ni akademik, vrijedio je puno više od mnogih s titulama. Bio je konzistentan i držao se svojih postulata, a za sebe volim misliti da sam - premda ne toliko radikalan - u određenoj mjeri sličan. Split, Brač i Dalmacija - to su moji meandri…