Slično pitanje postavljalo se i ranije, recimo u slučaju rekordno kratkotrajnog ministra branitelja Mije Crnoje i njegove legendarne barake u mandatu prethodne vlade, pa i još ranije... Sve tamo negdje do 2012., kad je u mandatu SDP-ove vlade zapravo ukinuta obaveza provođenja sigurnosnih provjera za ministre i druge dužnosnike. Istinu za volju, nešto ranije postavljala su se neka druga pitanja - pa i kako je moguće da su spomenute provjere prošli kasnije osuđeni Petar Čobanković i, dakako, Ivo Sanader.

'Možda to ne bi bilo loše vratiti', zaključio je premijer Andrej Plenković ovog utorka, nakon što se požalio 'zbog fenomena da mediji tresu njegove ministre i da se vlada cijelo vrijeme mora postavljati defanzivno'.

Zakon o sigurnosnim provjerama donijela je SDP-ova većina u Saboru 2012. godine, ublaživši tako raniju verziju istog zakona iz 2008. godine: za osobe 'izabrane na dužnost i imenovane od Vlade Republike Hrvatske' od tog trenutka umjesto najstrožih provjera prvog stupnja provodile su se tek provjere trećeg stupnja, s važnim dodatkom iza zareza koji glasi da se to čini 'na zahtjev čelnika tog tijela'.

Dakle, provjere se više nisu provodile automatski, a koliko je poznato, premijerima Oreškoviću i Plenkoviću nije padalo na pamet podnijeti zahtjev i zatražiti da se malo pročačka po prošlosti osoba koje su počastili visokim dužnosnicima. Kako su ministri u pravilu potpadali tek pod treći stupanj, malo toga bi se o njima uopće moglo doznati: mahom banalni podaci iz dokumentacija i zbirki državnih i javnih tijela.

Provjera prvog stupnja već je nešto drugo: ona podrazumijeva uvid u sve račune osoba, analizu njihovih životnih navika i stavova od navršene 18. godine života do dana provjere, razgovore s njihovim susjedima i drugim osobama, poligrafsko ispitivanje  te prisluškivanje u skladu s procjenom o potrebi za to. Mjere tajnog prikupljanja podataka odobrava ravnatelj SOA-e, agencije koja obavlja cijeli ovaj posao.

Zgodan antikorupcijski alat 

Zašto je 2012. godine ukinut ovaj, barem teoretski zgodan antikorupcijski alat? Tada se pojašnjavalo da je razlog 'opterećenje sustava i smanjenje efikasnosti SOA-e na drugim zadaćama' te da je procedura u Saboru provedena po hitnom postupku. Čuli su se i neki disonantni tonovi iz oporbe, a zgodno je da je strožu proceduru zagovarao čak i HDZ-ov Josip Đakić, no SDP-ova vlast bila je odlučna. Ranko Ostojić, koji je branio ove izmjene zakona, lakonski je zaključio da 'ne postoje zapreke da se imenovani dužnosnici podvrgnu sigurnosnim provjerama prema metodologiji trećeg stupnja'.

Samo što se u tom stupnju ne provjeravaju imovina dužnosnika i njihovih obitelji.

Tadašnji premijer Zoran Milanović bio je puno plastičniji: 'Izbacili smo to jer je bivša vlast kreirala špijunsku industriju i provjeravala sve i svakoga. Službenici su išli okolo i raspitivali se o svakom dužnosniku. Mi to nećemo tako', kazao je u ožujku 2013. godine, nakon što je zbog sumnje u malverzacije sa zemljištem iz njegove vlade odletio ministar Veljko Ostojić.

U slučajevima mimo ministarskih, sigurnosne provjere u pravilu se rade u slučajevima traženja pristupa klasificiranim podacima, odnosno kad dužnosnici sudjeluju na sjednicama ili sastancima na kojima se raspravlja o povjerljivim informacijama, mahom vezano uz NATO ili Europsku uniju. Kategorije su poprilično jasne: prvi stupanj radi se za pristup podacima klasificiranim kao 'vrlo tajno', s time da se tada provjerava i bračni partner, drugi stupanj za one s oznakom 'tajno', a treći za 'povjerljivo'. Nakon provjere SOA-e, sigurnosni certifikat izdaje Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) kao središnje državno tijelo za informacijsku sigurnost.

Više zahtjeva za jačom provjerom

Neslužbeno se može doznati da je posljednjih mjeseci, uoči početka predsjedanja Hrvatske Europskom unijom, značajno porastao broj zahtjeva za provođenjem sigurnosnih provjera, što je i logično zbog većeg pristupa dužnosnika raznim klasificiranim podacima i povjerljivim dokumentima.

Unatoč cijeloj hordi ministara i drugih dužnosnika koji su u različitim vladama izgubili položaj zbog otkrića koja su mogla biti poznata nakon ozbiljne sigurnosne provjere, od 2012. godine do danas nije zabilježena nijedna inicijativa za promjenom samog Zakona o sigurnosnim provjerama. Svi tvrde da su moralni, pa im to ne treba, a kada provode smjene ili razrješenja najčešće ih obrazlažu 'dojmom u javnosti', poput Milanovića, ili zločestim medijima, kao u zadnjem Plenkovićevom slučaju.