'Znate li tko su članovi DSV-a, znate li? Ne znam ni ja' - više puta je posljednjih dana upitao zbunjene novinare, a potom im dao do znanja da se zapravo radi o nevažnom podatku.

U središte javne pažnje Državno sudbeno vijeće dospjelo je zahvaljujući izmijenjenoj proceduri izbora predsjednika Vrhovnog suda: HDZ-ova većina prije tri godine uvela je dodatni korak u kojemu DSV raspisuje javni poziv i listu kandidata prosljeđuje predsjedniku države, koji potom Saboru predlaže svog kandidata za prvog čovjeka najvišeg suda u državi. Premda je njegov današnji prvi suradnik Orsat Miljenić svojedobno hvalio ovu promjenu, Milanović sada iz svih oružja tuče prema 'poštanskom uredu' ili 'protočnom bojleru', kako naziva DSV ovisno o tome na koju nogu se digao.

Ustavni sud na koncu je ipak dao za pravo Andreju Plenkoviću, pa će se nova procedura izbora predsjednika Vrhovnog suda ponovno provesti preko 'protočnog bojlera' i tako će se poštivati zakon na koji se ovaj pozivao, ali i Ustav kojeg se navodno strogo drži predsjednik. To je izazvalo novu rundu štrcanja zmijskog otrova s Pantovčaka prema Ustavnom sudu, no dobro, radi se o drugom rukavcu cijele ove sage i rafalne paljbe između dva politička brda.

No što je zapravo Državno sudbeno vijeće, tijelo koje ovih dana svi uzimaju u usta? Pa ako bismo pojednostavnili stvari, rekli bismo da se radi o upravi i kadrovskoj službi kompletnog hrvatskog pravosuđa.

Ono imenuje suce, odlučuje o njihovom premještaju i razrješava ih; ono bira i razrješuje predsjednike svih sudova izuzev Vrhovnog; ono odlučuje o stegovnim postupcima poput ukora, novčane kazne i gubitka sudačke dužnosti; ono vodi računa o edukaciji sudaca i provodi postupak polaganja završnog ispita; ono odlučuje o načinu na koji će se vrednovati sudački rad, vodi i kontrolira imovinske kartice. Ono zapravo čini sve.

Radi se o jedanaest ljudi.

Kontroverzna povijest

Povijest DSV-a kontroverzna je otprilike kao i velik broj postupaka samog hrvatskog pravosuđa: nastao je sredinom devedesetih, u vrijeme čistke sudačkog kadra koji je državna politika iz različitih razloga smatrala nepoćudnim za novonastale prilike - često zbog krivog prezimena, nacionalnosti, političkog opredjeljenja ili naprosto činjenice da su pojedini suci imali svoju profesionalnu karijeru i prije nego što su se obreli u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Radilo se zapravo o eksplicitnom državnom preuzimanju kontrole nad pravosuđem.

Naime friško usvojeni Zakon o sudovima tada je predviđao da 15 članova Državnog sudbenog vijeća na prijedlog niza različitih institucija bira Sabor, i to osam iz redova sudaca, a ostatak među pravnicima i državnim odvjetnicima. Iznenada se međutim pojavila 'neslužbena komisija' pod vodstvom tada notornog Ivića Pašalića sa svojom 'neslužbenom listom' na koncu proguranom kroz proceduru. Na čelu DSV-a ukazao se Ante Potrebica, tada još notorniji, a rezultat rada bila je smjena sudačkih kadrova u gigantskim proporcijama - bez jasnog objašnjenja mandati su naprosto prekinuti nizu sudaca od najmanjih općinskih do najvećeg, Vrhovnog suda. Njegov kontroverzni predsjednik Milan Vuković također je sjedio u DSV-u.

Potom je uslijedio period stasanja novih generacija u pravosuđu, ali i bezbrojnih namjernih ili slučajnih propusta u sankcioniranju ratnih zločina, pretvorbe, korupcije ili najobičnijeg kriminala, što je u kombinaciji s bolnom sporošću i aljkavošću rezultiralo golemim nezadovoljstvom i nepovjerenjem građana. Kozmetičke reforme obavljale su se periodično, a zapravo se najveća odnosila upravo na izbor i napredovanje sudaca te sastav i djelokrug Državnog sudbenog vijeća, koje je postupno dobivalo sve veću neovisnost. Ne treba gnjaviti detaljima, nego tek naglasiti da je ključni period bilo pristupanje Hrvatske Europskoj uniji: tada je izbor članova DSV-a potpuno maknut iz saborske procedure i odlučeno je da većinu njegovih članova biraju sami suci, i to tajnim glasanjem.

Danas suci de facto imaju potpuno samoregulirajuću profesiju, uz državne odvjetnike, što je rijedak slučaj u drugim sferama društva. Kao posljedicu smo dobili teoretski garantiranu potpunu nevinost pravosuđa, premda neki upozoravaju da se zapravo radi samo o cementiranju položaja kadrova koji su svoje pozicije zauzeli sredinom i krajem devedesetih.

Bodovanje pri imenovanju sudaca

U sastavu Državnog sudbenog vijeća nalazi se jedanaest osoba: sedam sudaca, dva sveučilišna profesora pravnih znanosti i dva saborska zastupnika, po jedan iz vlasti i oporbe. Kvote za suce također su propisane: u ovom tijelu sjedi jedan sudac s nižih sudova (na razini općinskih), zatim troje sudaca sa županijske razine, dva suca Vrhovnog suda i zajednički predstavnik visokih sudova - trgovačkog, upravnog i prekršajnog, ubuduće još i Visokog kaznenog suda. Predsjednika biraju između sebe, no nepisano je pravilo da je to netko s Vrhovnog suda.

Mandat im traje četiri godine i imaju mogućnost biti birani najviše dva puta, makar se sve to pokazalo fluidnim: osuđeni kriminalac Zdravko Mamić, recimo, ovih dana podsjetio je da je sucu Visokog prekršajnog suda Nediljku Bobanu uspjelo odsjediti u DSV-u čak dvanaest godina. Bilo je i slučajeva kada je DSV na više sudove promovirao suce premda su u to vrijeme bili i njegovi članovi, no vjerojatno najzabavniji je slučaj bivšeg dekana Pravnog fakulteta u Splitu i člana Državnog sudbenog vijeća Borisa Buklijaša. On je naime svojedobno uhićen zbog različitih malverzacija u iznosu od oko milijun i pol kuna, među ostalim i zbog nanošenja 110 tisuća kuna štete DSV-u.

Lažirao je putne naloge, kažu, pa je nepravomoćno osuđen na četiri godine zatvora.

Ovakve afere posljednjih godina ipak se ne vežu uz DSV ako izuzmemo Mamićeve otvorene optužbe o teškoj korupciji nekih njegovih članova, što tek treba istražiti. Ipak, u zraku uvijek lebdi nezadovoljstvo zbog navodno neuobičajene zastupljenosti članova obitelji viđenijih pravosudnih dužnosnika u redovima friških sudaca, odnosno davanja pečata nasljednog cijeloj jednoj profesiji, potom slabe kontrole rada sudaca i njihovog rijetkog kažnjavanja te činjenice da se oni imenuju gotovo pa doživotno, a temeljitu provjeru u pravilu prolaze jedino prilikom ulaska u profesiju. Tu su i mrmorenja zbog naoko neobičnih kriterija prilikom bodovanja pri imenovanju na sudačku dužnost. Jedan od članova DSV-a, pod uvjetom da ostane neimenovan, za tportal je dao njihovo viđenje situacije:

'Kod imenovanja sudaca uspjeh u državnoj školi nosi 300 bodova, a razgovor na DSV-u tek 15 - dakle naš utjecaj je najviše pet posto. Prilikom napredovanja na viši sud imamo 15 od 150 bodova, dakle deset posto, dok ostatak donosi minuli rad u proteklih pet godina, ocjena sudačkog vijeća, broj donesenih presuda i statistika njihovog odbijanja i slično. Pri imenovanju predsjednika na DSV-u je moguće dobiti 25 posto mogućih bodova - dio za razgovor, dio za program rada dok se najveći postotak ipak odnosi na ocjenu njihovog obnašanja sudačke dužnosti', objašnjava ovaj član DSV-a za tportal.

'Nije korupcija naš posao'

'Da, svjesni smo percepcije koju građani imaju o pravosuđu općenito, a onda i o Državnom sudbenom vijeću. No činjenica je da u sudstvu nema nepotizma u većoj mjeri nego u drugim profesijama poput liječničke, odvjetničke ili političke, niti korupcije i kriminala ima u prosjeku više no što ga ima u cijelom društvu', plastično opisuje ovaj sugovornik.

'A činjenica je i da se sucima izriču sankcije mnogo češće no što se tvrdi u javnosti. Ali to se ne može dogoditi bez podnesene prijave protiv njih. Pa i ova dvojica sudaca iz Osijeka suspendirana su zbog neprimjerenih susreta s Mamićem, a ne korupcije; istraživati to naprosto nije naš posao. Uostalom, oni su uskočki suci, što znači da su cijelo vrijeme bili - ili trebali biti - pod nadzorom sigurnosnih službi. Njihove imovinske kartice znatno su detaljnije od onih javno objavljenih, njihovi telefonski brojevi poznati, njihovi bankovni računi registrirani tamo gdje trebaju biti registrirani. To naprosto nije posao DSV-a', zaključuje ovaj sugovornik tportala.

A da se u samom Državnom sudbenom vijeću stvari ipak ne razvijaju uvijek onako kako se očekivalo, dokazuje baš jučerašnje glasanje o imenu prvog predsjednika tek osnovanog Visokog kaznenog suda: umjesto Ivana Turudića - za kojega se spekuliralo da je zapravo i razlog osnivanja ove sudske instance - prošao je sudac Željko Horvatović.

Je li se to dogodilo zahvaljujući pritisku politike ili usprkos njemu, zasad je zaista teško procijeniti. Tek ćemo kazati da je Turudić imao najveći broj bodova prije glasanja, a na koncu izgubio šest naprema četiri, uz jedan nevažeći glas.