Sukreiranje vanjske politike, usmjeravanje rada sigurnosnih službi u suradnji s Vladom, zapovijedanje Oružanim snagama, sazivanje Sabora na prvo zasjedanje, raspisivanje izbora te predlaganje predsjednika Vrhovnog suda, neke su od najglavnijih, ali itekako i uskih ovlasti predsjednika RH.

Tijekom četiri godine svog mandata na Pantovčaku, Milanović se uglavnom i držao samo njih, no pitanje je koliko je u tim resorima uspio išta postići, s obzirom na to da je gotovo sve bilo obilježeno njegovom teškom, gotovo nikakvom suradnjom s Vladom i Andrejem Plenkovićem.

Vojska žrtva sukoba Milanovića i Banožića

Ono po čemu će se možda najviše pamtiti njegov mandat je žestok sukob, odnosno netrpeljivost koja je postojala između njega i bivšeg ministra obrane Marija Banožića. Sve je krenulo još krajem 2021. kada je tadašnji ministar donio odluku o umirovljenju zapovjednika Počasno-zaštitne bojne Elvisa Burčula. Milanović je tražio da mu se produlji mandat, no ministar ga je ipak umirovio i time razbjesnio Milanovića. Predsjednik je tada zaprijetio da će sve blokirati. I doista, od tada je zbog nesuradnje Milanović blokirao ne samo imenovanja u vojsci, nego i imenovanja veleposlanika.

Sukob Banožića i Milanovića samo je dalje rastao, a na prisezi ročnika u Požegi predsjednik i vrhovni zapovjednik čak je zabranio da Banožić održi govor.

Kada su u pitanju veliki projekti u Hrvatskoj vojsci, nabavka Rafalea sigurno je najveći u posljednjih desetak godina. Milanović je po tom pitanju na početku prozivao Vladu zbog cijene, no nije se protivio nabavci borbenih zrakoplova. Na kraju je i sam sudjelovao na svečanosti dočeka Rafalea, iako se pamti epizoda iz 2022. kada je zatražio zabranu preleta Rafalea iznad hrvatskih gradova zbog uznemiravanja građana. Do potpune zabrane na kraju nije došlo, a avioni su morali letjeti iznad 600 metara.

No dok s nabavom borbenih zrakoplova nije imao problema, Milanović je Vladu prozivao zbog nabave američkih borbenih vozila Bradley, odnosno odugovlačenja s nabavom. Vlada je na kraju postigla dogovor s Amerikancima, a za sveukupno 89 vozila platit će se 145,3 milijuna dolara, dok će američka strana donirati još 51 milijun dolara.

Napeti odnosi s MORH-om, točnije tadašnjim ministrom Banožićem možda su najvidljivije javnosti utjecali na imenovanja, a postizanje dogovora dvije strane najteže je bilo u slučaju novog čelnika VSOA-e, gdje se na kompromis čekalo gotovo godinu dana. Naime, u rujnu 2022. Milanović objavio da tadašnji ravnatelj, general Ivica Kinder, više nema njegovo povjerenje, čime je pokrenuta njegova smjena. Kinder je nedugo zatim i sam podnio ostavku, ali je odlučeno da će upravljati agencijom do izbora nasljednika. No izbor nasljednika nije išao nimalo lagano. Našlo se prijelazno rješenje u vidu brigadira Ante Kujundžića koji je privremeno upravljao agencijom uz ograničeni jednomjesečni tehnički mandat. No po isteku tih mjesec dana ponovno je došlo do trzavica između dvije strane - Milanović je imenovanje uvjetovao još nekoliko visokih časnika na nove dužnosti, a Banožić i Plenković su tvrditi da se tako nešto ne može uvjetovati. Na kraju je za ravnatelja VSOA-e imenovan Ivan Turkalj, a dopunjene su i neke druge dužnosti u HV-u, na kojima je inzistirao Milanović.

Ništa lakše nije bilo usuglašavanje i oko načelnika Glavnog stožera. Mjesecima se čekao dogovor, prethodnom šefu oružanih snaga Robertu Hranju produljivan je mandat, a onda je krajem veljače ipak postignut dogovor, odnosno Vlada je prihvatila Milanovićev prijedlog da novi načelnik Glavnog stožera bude Tihomir Kundid.

Međutim, taj dogovor otvorio je vrata novom sukobu, ovaj put oko imenovanja čelnika SOA-e, što je još jedna od ovlasti predsjednika. Šef SOA-e bira se dogovorom predsjednika i premijera, a nakon što su u Vladi pristali na Milanovićev prijedlog Kundida, kazali su da je dogovoreno da će ravnatelj SOA-e i dalje nastavit biti Daniel Markić. Milanović je na kratko uzburkao valove poručivši da takvog dogovora nije bilo, predložio je da Markić bude privremeno vršitelj dužnosti. Plenković je prvotno inzistirao na Markiću kao krajnjem rješenju, no kako se približavao kraj mandata Markiću, a trajnog dogovora nije bilo, Plenković je predložio da Markić ipak bude vršitelj dužnosti, no najviše na rok od dva mjeseca. Tak rok ističe kroz desetak dana, no dogovor o trajnom rješenju se još ne nazire.

U četiri godine mandata dogovoren samo jedan veleposlanik

Kada je u pitanju diplomacija, dogovor o veleposlanicima nije postignut cijeli mandat. Jedina odluka donesena je u ožujku 2020. kada su se usuglasili da Hidajet Biščević bude hrvatski veleposlanik u Srbiji, no od tada dogovora oko drugih veleposlaničkih mjesta nema. A veleposlanicima su ili istekli mandati ili su upraženjena mjesta u SAD-u, Rusiji, Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Indiji, Slovačkoj, Finskoj, Crnoj Gori, Katru, Vatikanu, Litvi, itd. I dalje se ne nazire dogovor jer Milanović inzistira da 50 posto prijedlog bude njegovo, a 50 posto Vladino. U Banskim dvorima na to ne žele pristati.

No, pitanje veleposlanika samo je dio problema u kontekstu vanjske politike. Iako bi Vlada i predsjednik trebali biti sukreatori vanjske politike, u nekoliko navrata imali su potpuno suprotna mišljenja.

Najvidljivije je to bilo kada je riječ o Ukrajini i ratu u Ukrajini. Dok je Vlada bila ustrajna da Hrvatska mora biti uz Ukrajinu i mora joj pomoći, Milanović je zbog nekih svojih izjava proglašen rusofilom. Od izjava da preko leđa Ukrajine rat vode SAD i Rusija, da je Rusija neuništiva, protivio se ulasku Ukrajine u NATO, a sve je kulminiralo kada je zaprijetio vetom na odluku o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Do te odluke ipak nije došlo jer ju nije podržala većina zastupnika u Saboru.

Na potpuno istoj liniji Vlada i Pantovčak nisu bili ni po pitanju BiH. Iako se i jedna i druga strana zalažu za ravnopravnost hrvatskog naroda u BiH, Milanović je žestoko kritizirao Plenkovića da po tom pitanju Vlada nije napravila ništa. S druge strane, iz redova vladajućih Milanovića se prozivalo zbog njegovog dobrog odnosa s Miloradom Dodikom, koji se zalaže za odcjepljenje Republike Srpske. Milanoviću pritom nije ni pomogla njegova izjava o genocidu u Srebrenici, odnosno o različitim kategorijama genocida, pri čemu je dao do znanja da holokaust i ono što se dogodilo u Srebrenici nije ista razina.

Nemir je Milanović za vrijeme epidemije korone unio i kod Austrijanaca. Zbog njegovih usporedbi austrijskih mjera i fašizma, na razgovor je bio pozvan hrvatski veleposlanik u Austriji.

Ni najnoviji ratni sukob Palestine i Izraela nije prošao bez oprečnih izjava i mišljenja. Hrvatska je, podsjećamo, u UN-u glasala protiv rezolucije kojom se poziva na humanitarno primirje u Gazi. Milanović se oglasio kako o tome nije bio konzultiran, a Vladu je optužio da je 'svojom nepromišljenom i štetnom odlukom obilježila Hrvatsku kao protivnika mira i kršitelja međunarodnog humanitarnog prava te tako nanijela dugoročnu štetu međunarodnom ugledu Hrvatske'.

Dok su u Vladi podržavali primanje Švedske i Finske u NATO, Milanović je prijetio vetom i uvjetovao podršku promjenom izbornog zakona u BiH. Saborske zastupnike koje bi glasali za zeleno svjetlo ovim dvjema državama unaprijed je nazivao 'izdajnicima', a onda je sam na summitu NATO podržao odluku da uđu u ovaj savez, u skladu s politikom Vlade.

Bez mira na unutarnjem planu

Sukob Milanovića i Plenkovića, točnije Vlade, prelio se i na ovlasti koje predsjednik ima po pitanju unutrašnje politike. Iako su one podosta sužene, na jednoj je početkom 2021. podosta zakuhalo. Radilo se o prijedlogu za imenovanje novog predsjednika Vrhovnog suda, a Milanović se naumio predložiti Zlatu Đurđević iako ona nije prošla javni poziv Državnog sudbenog vijeća (DSV), kako nalaže zakon. Svađa koja je trajala tjednima rezultirala je i uključivanjem Ustavnog suda u tumačenje, ali i raspisivanjem novog javnog poziva, na koji se Đurđević i javila, no nakon svega nije dobila podršku u Saboru. Tek nakon trećeg javnog poziva, u Saboru je izabran Radovan Dobronić kao Milanovićev prijedlog te postao predsjednik Vrhovnog suda.

Milanović je odlučio zapapriti vladajućima i nedavno kod raspisivanja parlamentarnih izbora. Iako se uobičajeno izbori održavaju u nedjelju, Milanović ih je odlučio raspisati za srijedu 17. travnja, a taj je dan onda proglašen neradnim.

Picula: Milanović ovlasti nije mogao realizirati, imali smo dvije države u državi

Predsjedničke ovlasti, daje nam do znanja u razgovoru politički analitičar i komentator Boško Picula, nisu zanemarive.

'Hrvatski predsjednik po Ustavu ima važne ovlasti bez obzira na to što je Hrvatska promijenila predsjednički u parlamentarni sustav, međutim zadržane su ovlasti koje, prema nekim ustavnim stručnjacima naš sustav vlasti,vrlo slikovito, nazivaju četvrt-predsjedničkim. Te ovlasti su iznimno važne u pojedinim područjima, gotovo nezaobilazne, a to je vanjska politika, sigurnost i obavještajna zajednica. U tom smislu mogli smo vidjeti da su se Vlada, u prvom redu premijer, i predsjednik koji nisu iz iste političke opcije, a, bojim se, ni iste razine dogovora, našli u poziciju da se međusobno blokiraju. Tako da su upravo ove važne tri ustavne ovlasti bile takve da se nisu mogle realizirati', napominje Picula.

Kada je u pitanju vanjska politika, određene vanjsko-političke odluke donošene su jednostrano i nisu usuglašene kako to Ustav normira, kaže Picula. 'Svjedočili smo međusobnom nerazumijevanju kada je u pitanju rat u Ukrajini, rat u Gazi, ili glasovanje Hrvatske u Općoj skupštini UN-a. Predsjednik i premijer su se nalazili u situacijama da jedan drugome spočitavaju i zamjeraju nemogućnost dogovora', dodaje Picula.

I on ističe situaciju da imamo sve veći broj diplomatskih predstavništva koji imaju vršitelje dužnosti. 'Dođe li do situacije da se i dalje u Banskim dvorima nalazi vlada HDZ-a i Andrej Plenković, a i dalje nakon izbora i eventualne pobjede Zoran Milanović bude predsjednik pitanje je kako će se te blokade razriješiti. Jer dosad smo zemlja koja u mnogim sredinama izaziva čuđenje zbog nemogućnosti da dvije grane izvršne vlasti surađuju', poručuje Picula.

Ne sastaju se ni neka vijeća povezana s nacionalnom sigurnošću, što, u kontekstu kriza u svijetu, Hrvatsku stvara problematičnom ne samo na vanjsko-političkom, nego i na unutarnje-političkom planu, smatra Picula.

Što se pak tiče vojske, posljednje četiri godine, dodaje, svele su se na osobne obračune. 'Otkako Hrvatska ima novog ministra obrane, situacija se tu primirila. No nisam siguran da se nakon novog eventualnog Milanovićevog mandata ta situacija neće naći u fazi eskalacije. Jer Milanović će u slučaju da pobijedi imati novu legitimnost i sigurno će davati do znanja da su mu birači dali novo povjerenje na temelju onoga što je dosad radio i da ima puno pravo tako nastaviti i dalje', smatra Picula.

Blokade i nemogućnost dogovora bile su vidljive i kod imenovanja u obavještajnoj zajednici. 'Gotovo ste imali osjećaj da moramo imati unutarnju diplomaciju između dvije izvršne vlasti kako bi se neke stvari dogovorile. Gotovo da postoje dvije države u državi koje poprilično loše surađuju i treba uspostavljati nove unutarnje diplomatske kanale da bi došli do elementarnih odluka', kaže Picula.

Možemo li se onda reći da je Milanović, u kontekstu svojih ustavnih ovlasti, uspio išta napraviti? 'Ustav je tu vrlo decidiran i kad pogledate ustavni tekst kako se definiraju ovlasti predsjednika RH, ono što je ključno je da je predsjednik osoba koja predstavlja i zastupa RH u zemlji i inozemstvu. U tom smislu je predsjednik reprezent cijele države i njenih građana i unutar i van zemlje. Milanović je to radio na taj način da je vrlo jasno davao do znanja kakvi su mu stavovi, u prvom redu o obnašanju drugog dijela izvršne vlasti. Ne bih rekao da je bio korektiv, nego je bio političar koji je pokušao, ako već ne može operativno, ali onda verbalno dati do znanja što za njega znači kvalitetno obnašanje drugog dijela izvršne vlasti. Prvih pola godine je ta suradnja bila zaleđena zbog izbijanje epidemije korone i Milanović je s Plenkovićem djelovao sinkrono. Od rujna i skandala u klubu Dragana Kovačevića eruptiralo u nepomirljiv stav. Ono što je Plenković rekao da će to biti tvrda kohabitacija...to nije bila ni kohabitacija, to je bila tvrda ne-kohabitacija, tvrda nesuradnja. Milanović je u tom smislu bio oponent samoj Vladi, pri čemu je i Vlada preuzela ulogu oponenta Zorana Milanovića. Ali kada pročitate Ustav, to je, neću reći nepoštivanje Ustava jer o tome pravorijek može dati samo Ustavni sud, ali je jako ekstenzivno tumačenje onoga što piše u Ustavu', zaključuje Picula.