Pad Berlinskoga zida 1989. godine označio je kraj ere bipolarnoga svijeta, pobjedu liberalizma, piše Milardović, u uvodu u knjigu, pa dodaje da je jedan stari svijet je nakon 1989. otišao u muzej političke povijesti i voštanih figura diktatora 20. stoljeća.

''Pokrenut je veliki tranzicijski spektakl, dok neki misle da se samo radi o velikom tranzicijskome driblingu ili političkoj travestiji, u kojoj su se drugovi/nomenklatura na Istoku presvukli u gospodu Glembajeve, dovršivši privatizaciju kao legaliziranu pljačku stoljeća.'', navodi autor.

Dodaje da je tranzicija je na Istoku Europe omogućila integraciju Istoka u Zapad.

''Istok je odjednom zahvatio vertigo globalizacije, koja je značila stavljanje ovoga dijela svijeta pod kapu Zapada, liberalne demokracije, neoliberalizma, atlantske globalizacije. Sve je bilo na tragu nekog povijesnog optimizma'', ističe Milardović, a siromaštvu nitko nije pričao.

'Tehnologija nam je nudila osjećaj globalne protežnosti uz pomoć Interneta. Počeli smo živjeti ubrzano jer je globalizacija, posredovana tehnologijom, generirala društvo brzine', piše Milardović.

Paralelno s globalizacijom bili su tu i antiglobalizacijski pokreti koji su se borili za novu pravednost.

Sve je nekako išlo „kako treba“ do 2007./2008., kad je svijet zahvatila prva velika ekonomska kriza, potom i prvi val deglobalizacije ili usporavanja koji je zahvatio Svijet i Europu.

''Dugo vremena je trebalo da se Svijet i Europa oporave. Europa se 2015. suočila s velikom izbjegličkom krizom kao rezultatom prisilne globalizacije migracija'', navodi Milardović i dodaje da se od toga Europa nije oporavila do dana današnjega.

Drugi veliki deglobalizacijski šok za Europsku uniju/Europu bio je Brexit (2016.) kao vid deglobalizacije Europe, a potom je s pojavom COVID-a -19 uslijedio treći, a nakon njega i četvrti s ruskom agresijom na u Ukrajinu.

''Europa se našla u krizi kao nikada poslije Drugoga svjetskoga rata. Stvorene su pretpostavke kraja staroga unipolarnog svijeta prema multipolarnom svijetu i novoj geopolitici. Zapadna globalizacija nastoji se zamijeniti euroazijskim modelom ruske provenijencije'', piše autor u uvodu knjige.

Dodaje kako se postupnim dolaskom migranata mijenja se identitet Europe i da sve to nije zaobišlo ni Hrvatsku.

'Hrvatska će uskoro zahvaljujući HDZ-u dobiti euroazijski identitet. A sve veliki Hrvati! Kad je riječ o europskim društvima različite su slike i iskustva. Austrija, Njemačka, Francuska, Švedska sa starom imigracijom nisu uspjele do kraja provesti integraciju stranaca, premda neki od imigranata tamo žive cijeli život. Nikada se nisu integrirali, jer nikada nisu naučili jezik. Zbog toga se u tim društvima susrećemo s getoizacijom i paralelnim društvima. U mladim članicama EU, kao što je Hrvatska, susrećemo se s imigracijom iz Azije, odnosno Nepala, Indije i Filipina. U odnosu na identitet, Hrvatska se uspješno preobražava u Euroaziju te se postupno vide konture novog hrvatskog euroazijskog kulturnog identiteta. To je Europa prošla. U tom smislu možemo samo pomisliti na „čudnu smrt Europe', istaknuo je Milardović.

O čemu još piše u predgovoru knjige 'Globalizacija i Europa na raskrižju - Europa od volje za moći do volje ni za što' i kako je koncipirano djelo koje je, kako sam autor navodi, nastajalo od 1997. do 2024. možete provjeriti niže u dokumentu kojeg objavljujemo uz dopuštenje autora.