Prema podacima Eurostata, statističke agencije EU-a, prošle godine bilo je postavljeno 1,14 milijuna zahtjeva za azil. Već četiri godine broj tih zahtjeva stalno se povećava. Pored toga, oko četiri milijuna izbjeglica iz Ukrajine došlo je u zemlje EU-a od 2022. godine - oni automatski imaju pravo boravka i ne moraju tražiti azil.

Tražitelji azila i izbjeglice trebali bi, u roku od sedam dana nakon dolaska kopnenim, vodenim ili zračnim putem, biti jasno identificirani i registrirani u proširenoj biometrijskoj bazi podataka Eurodac.

Migranti iz zemalja sa stupnjem priznavanja azila manjim od 20 posto trebali bi biti zadržani na granici do dvanaest tjedana. U kampovima – koji moraju biti formirani u zemljama s vanjskim granicama na jugu EU-a, u Grčkoj, Italiji, Malti, Španjolskoj, Hrvatskoj i Cipru – trebalo bi onda biti odlučeno tko će biti vraćen u matičnu zemlju bez daljnjeg ispitivanja. To se odnosi samo na manjinu onih koji dolaze, a kapacitet tih kampova trebao bi biti 30.000 mjesta širom EU-a, piše DW.

Migranti iz zemalja s višim stupnjem priznavanja azila trebali bi prolaziti kroz redovnu proceduru azila. Te procedure, koje su do sada nekada trajale i godinama, trebalo bi skratiti. Odbijene tražitelje azila vraćalo bi se direktno s vanjskih granica.

Zemlje takozvanog prvog ulaska u EU trebale bi imati mogućnost neke od tražitelja azila ili migrante koji imaju dobre šanse za azil prebaciti u druge zemlje članice EU-a. Između država članica trebala bi u vezi s tim postojati 'obvezna solidarnost'.

Države poput Mađarske, koje ne žele migrante, plaćale bi odštetu od 20.000 eura po odbijenom migrantu ili staviti na raspolaganje opremu i osoblje zemljama takozvanog prvog ulaska u EU. Međutim taj sustav kompenzacije nije propisan zakonom, već o njemu moraju pregovarati države članice od slučaja do slučaja.

Ako se neka zemlja osjeća preopterećenom, može ublažiti mnoga pravila i zahtijevati više solidarnosti. Svih 27 država zajedno odlučuje o tome je li nastupila takva 'krizna situacija'. Dakle ima mnogo prostora za političke pregovore i natezanja.

Mnogi tražitelji azila do sada su direktno iz Grčke ili Italije odlazili u Njemačku, Austriju, Francusku, Nizozemsku ili Belgiju. To vrijedi i za odbijene tražitelje azila. Zemlja prvog prijema (npr. Italija) zapravo bi i po sada važećim pravilima te migrante trebala opet primiti. No u praksi se to ne događa.

Novi Pakt o migraciji sada ponovo revidira pravila. Poticaji za unutrašnju migraciju, takozvani faktori privlačenja (pull factors), trebali bi biti oslabljeni ujednačenim uvjetima prijema širom EU-a.

Lakše deportacije?

Pakt predviđa da se ljude u budućnosti brže deportira u zemlje porijekla ili tranzitne zemlje koje su označene kao sigurne. Europska unija teži sklapanju više sporazuma s trećim zemljama kako bi one ponovo prihvaćale odbijene migrante.

Često se kao primjer navodi nedavni sporazum s Tunisom. Ta zemlja se složila ponovo prihvatiti svoje državljane u zamjenu za ekonomsku pomoć. Međutim tuniška vlada ne želi ponovo primati ljude iz podsaharske Afrike koji su migrirali u EU preko Tunisa.

Sporazum s Turskom iz 2016. doveo je do smanjenja broja sirijskih izbjeglica koji su stizali u Grčku tijekom četiri godine. Taj sporazum, međutim, više ne funkcionira jer Turska više ne prihvaća sirijske izbjeglice deportirane iz Grčke.

Zemlje na vanjskim granicama EU-a ubuduće bi trebale registrirati sve ljude koji dolaze i čuvati njihove biometrijske podatke u bazi podataka, a nju će moći koristiti sve države EU-a. Na taj će se način moći ustanoviti podnose li, primjerice, migranti koji su odbijeni u Grčkoj ponovo zahtjev za azil u Austriji ili prolaze kroz više drugih zemalja. Tražitelj azila potom bi lakše mogao biti vraćen u zemlju takozvanog prvog ulaska u EU i na kraju u zemlju porijekla.

Od 2015. godine bilo je nekoliko pokušaja da se uvede obvezna registracija. Dosadašnja baza podataka Eurodac, koja je čuvala samo otiske prstiju, imala je značajne propuste i tehničke nedostatke.

Zašto je Pakt o migraciji sporan?

Zagovornici Pakta tvrde da će stroža pravila i procedure koji dovode do bržeg vraćanja odbijenih migranata imati dugoročan efekt odvraćanja – manje ljudi će kretati na put jer će imati manje šanse za ostanak u Europi nego što je to sada slučaj, čak i ako im zahtjev za azil bude odbijen ili bez odgovarajućeg postupka.

Kritičari smatraju da se time potkopava pravo na azil u EU i da će oni kojima je zaštita zaista potrebna ubuduće biti odbijeni. Oni smatraju da će se nastaviti nesreće i pogibije na putu preko Sredozemlja.

Savjet Europske unije, odnosno predstavnici 27 država članica, sada do kraja travnja moraju ponovo dati zeleno svjetlo, što se smatra formalnošću. Kada razni zakoni i propisi Pakta o migraciji postanu pravno obvezujući, najvažnije će biti ispunjavaju li države članice svoje nove obveze i kako. Hoće li Italija uspostaviti funkcionalne zatvorene granične kampove? Hoće li sjeverne i istočne članice zaista pokazati solidarnost i prihvatiti migrante ili bar financijski pomoći?

Implementacija novih pravila trajat će do dvije godine, tako da će tek za nekoliko godina biti jasno je li se broj tražitelja azila u EU zaista smanjio, zaključuje DW.