Vinković je svoju pritužbu poslao na nekoliko adresa, pa i na Prisavlje. Odgovor Krešimira Mišaka prenosimo u cijelosti.

'Na pitanje u kojem programu, terminu i slično bi emisija 'Na rubu znanosti' mogla biti emitirana, ne mogu odgovoriti jer to nije u mojoj nadležnosti.

No, pravo pitanje koje se u tome krije jest, koliko sam shvatio, ima li emisija 'Na rubu znanosti' ikakvu znanstvenu podlogu. Zato ću iskoristiti ovaj prostor da na tu temu kažem nekoliko stvari, a pritom ću se mjestimično referirati na neke izjave iz pisma na koje pišem odgovor.

Koliko se vidi iz nabrajanja zakona, u biti se traži da se znanstvena istina odredi na sudu – što se u povijesti uvijek pokazalo katastrofalnim, ali što se svejedno stalno događalo, a događa se i danas.

Na pitanje ima li emisija veze sa znanošću mogu odgovoriti potvrdno, te obrazložiti koliko je god je moguće kratko - jer je riječ o velikom pitanju koje otvara mnoga pitanja o strukturi društva u kojem živimo, filtracijii podataka iz raznih razloga te u konačnici, pitanju pardigme, koja predstavlja okvir prihvatljivog znanja i glavni kriterij prema kojemu se neke stvari uzimaju u obzir, a druge odbacuju bez ispitivanja podataka jer se unaprijed etiketiraju na ovaj ili onaj način. Susreo sam se s puno takvih primjera koje je jedan znanstvenik sveo u rečenicu: 'Ovo radi u praksi. Pitanje je radi li u teoriji'.

Emisija 'Na rubu znanosti' bavi se graničnim područjima ljudskoga znanja. Ta granična područja zadiru u mnoge znanosti, ali su i mnogo šire područje. Znanstvenu istinu čine interpretacije podataka, a isti se podaci mogu interpretirati na različite načine, te ih se može i filitrirati iz raznih razloga za koje nema prostora na ovom mjestu. Znanstvene istine su privremene, ne vole kad ih se na to podsjeća, sklone su isključivanju radikalno drugačijih mišljenja (dakle onih koje im mogu uzdrmati same temelje) čak i onda kad takve ideje stižu iz znanstvene zajednice - a pogotovo ako ne stižu.

Lako je paušalno prozvati svih 250 emisija, ali je teško ukratko odgovoriti na to. Jednako kao što ih je nemoguće svesti pod jedan ili tek nekoliko nazivnika, što je česta pogrešna predodžba koju razni ljudi znaju napraviti po pitanju emisije 'Na rubu znanosti'. Da suzim područje, inspirirati ću se nekima od pojmova koji su u pismu spomenuti i etiketirani kao pseudoznanost, kako bih pokazao da je riječ o paušalnoj i neutemeljenoj ocjeni koja se prišiva cijelom opusu emisije Na rubu znanosti.

Priznajem, nisam znao otkuda krenuti pa sam za početak pokušao sam izbrojati koliko je doktora znanosti nastupilo u emisijama, ali bilo je previše za brojati, pa sam odustao kod brojke od pedeset. Jednako velik broj bio je magistara znanosti, a većina ostalih sugovornika bili su visokobraovani ljudi sa završenim fakultetima, dakle također akademski građani. Također, bilo je i onih koji nisu to bili, ali kvalificiralo ih je višegodišnje bavljenje nekom materijom. Pretpostavljam da titule svih ovih ljudi vrijede jednako kao i titule onih koji bih mogli kritizirati. Ali također sam svjestan da one nisu garancija da ih se neće etiketirati zbog 'neozbiljnosti' neke teme.

Ali na stranu s titulama, koje doista nisu najvažnije.

ASTROLOGIJA

Spomenuta je astrologija. O njoj je bila samo jedna jedina emisija, a i ta se bavila povijesnim pregledom te discipline tijekom par tisuća godina.

No, (u tek par slučajeva) bila je i spomenuta, primjerice u kontekstu istraživanja i vrlo preciznih eksperimenti dr. Klausa Volkamera. On je u intervju rekao da se može naslutiti da postoji nelokalni fenomen na kojem se temelji ta disciplina zvana astrologija (koju je teško znanstveno izmjeriti jer se koristi za interpretacije ljudskih potencijala tijekom života). Ali ne znači da neki efekt ne postoji i da neki alat za detekciju tog efekta ne postoji, kao što je rečeno u intervjuu u emsiji u kojoj je dr. Volkamer opisao svoje eksperimente (koji su, usput rečeno, objavljeni u nekoliko znanstvenih radova u nekoliko znanstvenih časopisa)

UFOLOGIJA

Spomenuta je ufologija. To je tema o kojoj su mnogi znanstvenici napisali mnoge znanstvene radove, i legitimna tema za znanstveno istraživanje, mada nije dio udžbeničkog znanja. Zato se nalazi u emisiji 'Na rubu znanosti'. Po pitanju znansoti i ufologije, posjedujem nekoliko popisa znanstvenih radova o ufološkoj tematici objavljenih u raznim isključivo znanstvenim publikacijama.

Jedan popis predstavlja čak 136 radova objavljenih na stotinama sveučilišta, a na drugom je preko 60 radova (samo u SAD-u) koji su na temu NLO-a objavljivani u stručnim i znanstvenim časopisima i publikacijama. (Aeronautics and Astronautics, American Association for the Advancement of Science, American Meteorological Society, American Society of Mechanical Engineers, American Journal of Physics, Bulletin of the Atomic Scientist, Applied Optics, Astronomy, Industrial Research and Development, Scientific Research, Popular Science, Engineering Opportunities, Science and Mechanics, Technology Review, Nature, Journal of the Optical Society of America, Journal of Astronautical Sciences, Bio-Science, Science,Physics Today, Journal of Scientific Exploration)

Fenomen NLO je autentičan, a njime su se bavili deseci znastvenika s doktoratima. Spomenut ću neke od znanstvenika koji su se dugi niz godina bavili problematikom NLO-a i zauzimali se za znanstveno istraživanje fenomena NLO-a:
DR. JOSEF ALLEN HYNEK, doktor astrofizike, profesor i predsjednik katedre za astronomiju na Sveučilištu Northwestern;
DR. JACQUES FABRICE VALLEE, matematičar i astrofizičar, otac ARPANET-a u kojem je definiran sustav paketne distribucije podataka koja se danas rabi u internetu i suvremenim komunikacijama (nazivaju ga i ocem interneta)
DR. JAMES E. MCDONALD, profesor atmosferske fizike na Sveučilištu Arizona;
DR. BERNARD HAISCH, doktor astrofizike, tri godine proveo na postdoktoratu na Združenom institutu laboratorijske astrofizike na Sveučilištu Colorado – objavljivao radove u prestižnim znanstvenim glasilima poput Nature, Science, Physical Review i Astrophysical Journal;
DR. DAVID R. SAUNDERS – profesor psihologije na Sveučilištu Colorado
DR. BRUCE MACCABEE, doktor fizike;
DR. MICHIO KAKU, doktor fizike i profesor fizike na City College u New Yorku zauzima se za znanstveno istraživanje NLO-a
DR. PETER ANDREW STURROCK, fizičar i profesor fizike na Sveučilištu Standford – bavi se astrofizikom, fizikom plazme i solarnom fizikom;
DR. MICHAEL D. SWORDS, biokemičar, profesor na Sveučilištu Michigan;
DR. CLAUDE POHER – doktor astrofizike – bivši voditelj GEPAN-a službenog tijela za istraživanje NLO-a unutar Francuske svemirske agencije
DR. JEAN CLAUDE RIBES – astronom, bivši voditelj Zvjezdarnice u Lyonu;
DR. EDGAR DEAN MITCHELL, doktor aeronautike i astronautike, šesti čovjek koji je šetao Mjesecom;
DR. JOHN EDWARD MACK, profesor na Sveučilištu Harvard i dobitnik Pulitzerove nagrade;
DR. DAVID MICHAEL JACOBS, profesor povijesti na sveučilištu Temple…itd, itd, popis ide u nedogled, ovo su samo najpoznatiji istraživači

Sjetimo se i znanstvenih i službenih odbora za istraživanje NLO-a od kojih su najpoznatiji: CNES (Nacionalni centar za svemirske studije - francuska svemirska agencija – francuski ekvivalent NASA-e); CEFAA (Odbor za istraživanje zračnih anomalijskih fenomena – službeni odbor čileanskog civilnog zrakoplovstva smještan u upravi civilne avijacije, a prije u Tehničkoj školi aeronautike); CRIDOVNI (Odbor za izvještaje i istragu neidentificiranih letećih objekata – službeni odbor urugvajskog zrakoplovstva za istraživanje NLO-a)

Oim pregledom želim reći da tema NLO-a ima znanstvenu podlogu, mada nije dio 'srednjestrujaškog' znanstvenog interesa. Zato se o njoj govori u emisiji 'Na rubu znanosti'.

KOJA TEZA JE UPITNA

Po pitanju spomenutog razmišljanja da emisija Na rubu znanosti nema veze sa znanošću, i dovođenja te tvrdnje u vezu s, primjerice, ufologijom, bilo bi potrebno obrazložiti tezu po tezu koju se smatra upitnom, prije nego se odbaci cijelo područje. Onda se može o svakoj pojedinačno raspravljati je li točna ili nije, na temelju dostupnih podataka ili na temelju onih koje tek treba pribaviti.

Povijest pokazuje da su znanstvene istine su privremene, u većini slučajeva tek modeli, i ljudi bi se iznenadili kad bi znali u kolikoj su mjeri mnoge od najvećih znanstvenih istina današnjice, uključujući i one koje se bave fundamentalnim pitanjima kao što su nastanak života, čovjeka ili svemira, rezultat matematičkih konstrukata ili im pak po njihovim karakteristikama više odgovara određenje 'filozofija naturalizma' nego 'znanost', jer se ne temelje na dokazima nego na logičkim, semantičkim itd zaokretima da bi održali priču na životu. Neke od temeljnih teorija po svojim se karakteristikama opasno približavaju toj popularnoj etiketi pseudoznanosti, koju rado lijepe drugima. One su ponekad više konstrukt uma i interpretacije nego građevina sazdana od dokaza. Ali to je složena priča koju su mnogi povjesničari znanosti sročili puno bolje, šire i argumentiranije.

ALTERNATIVA I PSEUDOZNANOST

Općenito, kad se priča o svijetu znanosti, prisutna je lažna predodžba o njegovoj objetkivnosti, a druga raširena lažna predodžba jest da postoji koncenzus oko mnogih (pa i ključnih) pitanja. Literatura koji nudi drugačija mišljenja često ne može doći do prostora. Pada mi na pamet liječnica Lidija Gajski, autorica opsežne i detaljne studije pod naslovom 'Lijekovi ili priča o obmani' koja nije mogla dobiti prostor u većini emisija ili časopisa koje u naslovu imaju riječ 'zdravlje' - jer ih sponzorira farmaceutska industrija.

Prije nego se olako odbaci alternativne medicinske ideje pod etiketom 'pseudoznanstvene' mislim da bi, radi poštene i objektivne procjene nekih stvari, na kakvu se čuje poziv, trebalo biti informiran o mnogim kvalitetnim znanstvenim istraživanjima - poput sto pedeset istraživanja o liječenju na daljinu različite kvalitete.

Ilustracije radi, navesti ću pokojeg. Bernard Grad pokazao je da je liječenje na daljinu, uz pomoć iscjelitelja, kod miševa spriječilo pojavljivanje guše kada im je tijekom jednog eksperimenta odstranjen jod. Elizabeth Targ, vrlo klasični psihijatar, odlučila je napraviti konačno testiranje liječenja na daljinu. Početkom 1990-tih okupila je razne iscjelitelje iz svih dijelova Amerike, od tradicionalnih kršćanskih iscjelitelja do indijanskih šamana. U San Franciscu je okupila skupinu oboljelih od AIDS-a čija je bolest bila u završnoj fazi. Elizabeth Targ je tim iscjeliteljima dala podatke o pacijentima koje oni uopće nisu poznavali. Dobili su samo njihovo ime, sliku i broj T-stanica imunog sustava svojih pacijenata. Taj je eksperiment pažljivo pripreman. Svaki je iscjelitelj svakog tjedna dobio novu grupu pacijenata. Nakon višemjesečnog trajanja programa i nakon što su te pacijente usporedili s drugom grupom ljudi oboljelih od AIDS-a, koji su također bili pod kontrolom, utvrđeno je da su se oni pacijenti, za koje su se ti iscjelitelji molili, polagano oporavljali. Pacijentima je bilo bolje u svakom pogledu. No zdravstveno stanje onih pacijenata, za koje se iscjelitelji nisu molili, sve se više pogoršavalo. Potom su znanstvenici dodatno pooštrili protokol. Ponovili su cijeli postupak. Otkrili su da je molitva bez ikakve sumnje u velikoj mjeri utjecala na zdravstveno stanje pacijenata, bez obzira što pacijenti nisu znali da se za njih moli.

Za mnoga područja, koja se u pismu na koje odgovoram, objedinjuju pod idejom 'alternativa, koja je pseudoznanost' postoje slična istraživanja. Zato postaje vrlo upitno što je znanstvena istina jer postoje mnogi podaci koji pokazuju neke druge istine, a također su pribavljeni strogim znanstvenim protokolima.

CIJEPLJENJE PROTIV EPIDEMIJE

Općenito, zbog trenda da znanost financiraju multinacionalne kompanije, znanstvena istina i njena cjelovitost postaju upitni, pa je djeliće nje često potrebno potražiti na drugim mjestima.

'Istinito, cjelovito i nepristrano informiranje javnost o činjenicama, događajima I pojavama u zemlji i inozemstvu od javnog interesa 'formulacija je o kojoj treba razmisliti. Namjera iza nje svakako je dobra, ali skoknimo na trenutak, recimo, do teme cijepljenja koja je spomenuta i pismu.

Prije koji mjesec su sve novine prenijele vijest da je dr. Wolfgang Wodarg, šef odjela za zdravstvo Vijeća Europe, za britanski Daily Mail rekao da je 'svinjska gripa bila lažna pandemija koju su pokrenule farmaceutske kompanije što su na globalnom strahu zaradile milijarde funti.' Wolfgang Wodarg rekao je da su farmaceutski lobiji utjecali na SZO da proglasi pandemiju, što je vladama bilo zeleno svjetlo za nabavu milijunskih doza cjepiva. Nevjerojatne mjere poduzete u Britaniji Wodarg je nazvao jednim od 'najvećih medicinskih skandala u povijesti' jer 'imali smo umjerenu gripu i lažnu epidemiju.'

I što sad?

Možda koja riječ isprike nezavisnim istraživačima koji su to isto govorili u vrijeme dok se stvar tek zahuktavala. No, oni su dobili žig 'teorije urote', što je ionako poprilično nedefiniran pojam.

ZATOPLJENJE I TEORIJE UROTA

Što reći o objektivnom izvještavanju i istini u medijima nakon što su razotkriveni e-mailovi koji uključuju komunikacije između istaknutih klimatskih znanstvenika i otkrivaju sve, od neetičnog do potencijalno protuzakonitog. U pismu na koje odgovaram spominje se i 'pesudoznanost' vezana uz globalno zatopljenje. Ali pročitajmo ovo:

'Postojala je urota da se blokira zahtjev na temelju slobode informacija i da se skeptične znanstvenike zadrži izvan procesa stručnog recenziranja [peer-review] i znanstvenih publikacija. Profesor Phil Jones, direktor 'Istraživačkog' odjela, povukao se s položaja dok se ne provede istraga. U jednom od njegovih e-mailova pisalo je: 'Upravo sam završio Mikeov trik s prirodom i dodao prave temperature svakoj seriji za posljednjih 20 godina kako bih sakrio pad'. Dr. Tim Ball, koji je proveo 30 godina u klimatskoj znanosti i opovrgava službenu bajku, rekao je da su razotkriveni dokumenti ubojit dokaz. Rekao je da je to na svjetskoj razini zastrašujuće, jer ta skupina znanstvenika ne samo što kontrolira Hadleyev centar Meteorolškog ureda UK, koji kontrolira podatke o temperaturi, nego također kontroliraju i IPCC. IPCC je pak tijelo koje upravlja vladinom klimatskom politikom u cijelom svijetu.'

Ovaj odlomčić uzeo sam iz teksta Davida Ickea, kojega se također spominje i kojem bi se sad također trebali ispričati svi koji su „teorijom urote“ smatrali tvrdnje da je globalno zatopljenje izmišljen problem. Po istinu na koju se pozivaju svi zakoni o informiranju, ili bar drugo mišljenje o nekoj temi, ponekad se, nažalost, mora krenuti izvan verificiranih kanala.

Jer sjetimo se i ovih vijesti:

U Sunday Timesu 24. siječnja 2010. naslov je bio: 'UN-ov šef klime Rajendra Pachauri dobio dotacije na temelju lažnih tvrdnji: Predsjednik UN-ovog međunardnog panela za klimatske promjene (IPCC), koristio je lažne tvrdnje da se himalajski ledenjaci tope da bi dobio dotacije vrijedne stotine tisuća funti. Između ostalog dobio je 2,5 milijuna eura od Europske unije, iz džepa europskih porezni obveznika. To znači da europski porezni obveznici plaćaju istraživanje znanstvene tvrdnje o ledenjacima koje bi bilo koji istraživača leda odmah prepozano kao laž. Ovo otrkiće došlo je samo tjedan dana nakon što je The Sunday Times objavio ozbiljne znanstvene propuste u IPCC-ovom presudnom izvještaju o globalnom zatopljenju.'

Daily Mail Reporter je 11. siječnja pisao:„Jesmo li na početku 30 godina globalnog HLAĐENJA? ….. Zemlja ulazi u 'hladni mod' koje će trajati 20 do 30 godina, ljeta i zime bit će hladniji. Predviđanja su temeljena na analizama prirodnih kruženja temperatura vode u Tihom i Atlantskom oceanu…..ti ciklusi – a ne ljudsko zagađenje – može objasniti sve važne promjene svjetske temperature u 20. stoljeću. Ako je to točno, istraživači izazivaju znanost koja stoji iza klimatskih promjena i dovodi u pitanje političke mjere da se zastavi globalno zatopljenje…'.

'ScienceDaily' je 31. prosinca objavio tekst pod naslovom: 'Nema rasta udjela atmosferskog ugljičnog diokida u zadnjih 160 godina, pokazuju nova istraživanja'. Pisalo je da većina ugljičnog dioksida koji stvara ljudska aktivnost ne ostaje u atmosferi, nego da ga asporbiraju oceani i zemaljski ekosustavi. Ustvari, samo 45 posto emitiranog ugljičnog dioksida ostaje u atmosferi. Da bi ustanovio raste li zaista udio ugljičnog dioksida u zraku, Wolfgang Knorr s Department of Earth Sciences na sveučilištu Bristol ponovno je analizirao dostupne podatke o atmosferskom ugljičnom dioksidu I njegovim emisijama od 1850. U suprotnost s nekim studijama, pisalo je, otkrio je da udio ugljičnog dioksida u zarku nije rastao niti tijekom zadnjih 150 godina, niti u zadnjih pola desetljeća. Njegovo istraživanje objavljeno je u časopisu 'Geophysical Research Letters.'
I što sad? Još jedna 'teorija urote'?

Ove sam primjere naveo kako bih u širem kontekstu slikovito prikazao pitanje znanstvene istine i neistine, o kojoj je zapravo riječ u pismu na koje odgovaram.

PARAPSIHOLOGIJA

Spominje se i parapsiholiogija. Povijest parapsihologije prepuna je kvalitetnih istraživanja i eksperimenata koju su napravili profesionalni znanstvenici za razne svrhe. Neinformiranost ili čuvanje mentalnih koncepata dovode do pogrešnog etiketiranja tih istraživanja pod nespretnim i zastrajelim pojmom „parapsihologija' ili čak kao „pseudoznanosti'. Moguće je dati mnoge kvalitetne primjere, ali to bi jednostavno zahtijevalo previše prostora. Čini se da problem neprihvaćanja rezultata tih istraživanja leži u prevladavajućoj newtonsko-descartesovoj paradigmi koja je svijest svela na niz biokemijskih procesa, usprkos mnogim dokazima da ona može utjecati na ishode REG-ova ('generatora nasumičnih događaja'), da može premostiti prostor, pa i vrijeme, a kao najprisutniji priznati efekt te obitelji možemo spomenuti placebo. To su sve legitimne znanstvene teme, i one se predstavljaju pod prikladnim nazivom 'Na rubu znanosti', jer o njima nećete puno čuti u akademskim institucijama. No, njima se, kroz eksperimente i protokle, bave upravo razni znanstvenici.

Možemo ići i dalje, jer spominje se i 'magija'.

Artur Clarke se u jednoj od svojih knjiga pozabavio tim fenomenima i na temelju svoga istraživanja na kraju knjige napravio ljestvicu od deset mjesta, formiranu prema njegovoj procjeni autentičnosti fenomena. Na prvom mjestu našlo se hodanje po žeravici, jer ga svatko može vidjeti i nema sumnje da se događa. Već na drugo mjesto stavio je uroke, za koje je rekao da nije poznat mehanizam, ali da nema nikakve sumnje da je fenomen autentičan i da stvar radi.

Je li i Clarke bio pseudoznanstvenik? Sve ovo pišem jer je lako paušalno popisati razna područja i nazvati ih pseudoznanošću. Za to je potreban tek jedan red. Malo više prostora i godina zahtijeva skidanje te nepotrebne etikete i ukazivanje na tek mali djelić velike količine tvrdih podataka koji pokazuje da je riječ o autentičnim fenomenima koje znanost također istražuje.

Pretpostavljam da bi se pseudoznanošću nazvala i solarna joga koju je u emisiji predstavio čovjek imenom Hira Ratan Manek, koja se svodi na gledanje u sunce koje zalazi ili izlazi. Jer navodno je nemoguće živjeti samo od vode i sunca. No, on je postom od 211 dana pred liječnicima sa sveučilišta u Calicutu dokazao suprotno, pa i u još jednom velikom eksperiment u indijskom gradu Ahmedabadu, gdje ga je tijekom 411 dana posta promatrala međunarodna ekipa od 21 liječnika i kojoj je na čelu bio predsjednik indijske liječničke komore, a izvješće o tom eksperimentu objavljeno je u indijskom medicinskom časopisu u ožujku 2001. Zatim je bio na sličnim promatranjima u SAD-u, u trajanu od 130 dana, na sveučilištima Thomas Jefferson i Pennsylvania, gdje su ga promatrali vodeći svjetski stručnjaci, poput Georgea C. Brainarda, stručnjak za pinealnu žlijezdu, Andrewa Newberga, stručnjaka za mozak i drugih.

Ako bi , primjerice, čekali da se taj podatak nađe u knjigama za medicinski fakultet, načekali bismo se i vjerojatno već išli unucima na vjenčanje. No, metodu već koriste mnogi ljudi i imaju mnoge blagodati, pa sve do nestanka potrebe za krutom hranom.

DUHOVNOST

Kad smo kod solarne joge, spomenut ću teme iz duhovnosti koje emisija Na rubu znanosti također ponekad obrađuje i koje na prvi pogled ne pripadaju toj emisiji (to je bio moj dojam prije više godina). One se ponekad bave znanjem koje izlazi izvan općeprihvaćenih okvira, ali podaci koji idu nekim temama u prilog ipak postoje (poput istraživanja transcendentalne meditacije o kojoj je objavljeno preko šesto znanstvenih radova u znanstvenim časopisima.) Osim toga, te se teme dotiču raznih disciplina, od psihologije, etnologije do etike ili čak filozofije (naravno, više nije riječ o prirodnim znanostima).

Pitanje jest: može li se duhovnost promatrati izolirano od znanosti kad postoje znanstveni dokazi da se, primjerice, molitvom može liječiti na daljinu?

Ili kada medicinska znanost danas koristi curare, amazonski otrov koji se upotrebljava za lov, a djeluje tako da paralizira sve mišiće, uključujući i one za disanje. Riječima dr. sc. Jeremya Narbyja, švicarskog antropologa, znanstvenici se tim sredstvom za paralizu mišića koriste za zaustavljanje mišića potrebnih za disanje, što im omogućuje da uđu u torzo čovjeka i operiraju vitalne organe. Prije 1940. kada su znanstvenici otkrili curare, nije bilo modernih kirurških zahvata. Svi moderni kirurški zahvati temelje se na molekuli curare. Danas, dakako imamo sintetske spojeve, ali poteklo je od otrova za lov.

Curare je zagonetka jer se sastoji od mješavine nekoliko biljaka. Trebali biste provesti tri dana pokraj lonca dok ta mješavina ključa i ispušta smrtonosne pare. Mala je vjerojatnosti da ćete nasumičnim miješanjem otkriti nešto što ne djeluje oralno nego potkožno - sjedeći pokraj lonca i ubacujući biljke u njega. Kad su urođenike pitali otkuda im taj recept, oni su im rekli da su im ga dali duhovi prirode s kojima njihovi šamani komuniciraju u vizijama.

I što sad? Je li ta tema religija, duhovnost, znanost? Uostalom, antropologija je znanost (ili je bar to htjela biti) koja se bavila šamanizmom. Dakle, i šamanizam je znanstvena tema. Ili bar – na rubu znanosti. Jer šamanska su načela znanja kontradiktorna pretpostavkama našega znanja. Ono što nam kažu čini se nemoguće, čak i kad imamo dokaz ili jaku indiciju.

Također, prikaz raznih duhovnih tradicija, od Afrike do Azije i Južne Amerike, ima također jaku dimenziju etnologije, što je također akademska disciplina na kojoj se može steći doktorat iz znanosti.


Izrečena je tvrdnja da se 'ignoriranjem znanstvenih istina ne dopušta ravnopravno zastupanje različitih mišljenja, neistinito i nekorektno se predočuju znanstvene činjenice I događaji, čime se podriva slobodno oblikovanje mišljenja građana.' To se svakako događalo, kao što sam već naveo u nekim primjerima, ali u službenim objavama o raznim temama.

Dijalog u društvu traje sedam dana u tjednu, 24 sata na dan. U svijetu u kojima se podaci s najviših razina često pokazuju kao lažni ili falsificirani (kao što je to bilo u slučaju tzv. epidemije svinjske, gripe, priče o globalnom zatopljenju ili mnogobrojnih medicinskih, korporativno financiranih, znanstvenih istraživanja za koje se pokazalo da manipuliraju podacima, kao i istraživanja, recimo, GMO-a), svakako upravo u smjeru „slobodnog oblikovanja mišljenja građana' ide pedeset minuta tjedno emisije 'Na rubu znanosti'. U društvu u kojem se suprotno tome može čuti u ostalih 160 sati tjedno, u najrazličitijim medijima. Ne mora svaka emisija biti debatne naravi, a iskustvo mi je pokazalo da je često puta bolje predstaviti određene podatke ili razmišljanja, nego izgubiti to dragocjeno vrijeme u prepirci subjektivnih stavova i mentalnih programa, umjesto da ga se potroši na (bar djelomično) upoznavanje materije. Apriori odbacivanje, kojemu sam više puta bio nazočan, nije neki recept za zdravi dijalog. I kao što sam već rekao – dijalog u društvu traje i izvan okvira od pedeset minuta emisije.

Za kraj ovog već predugog teksta stavit ću jedan provokativni citat koji mi je pao pod ruku. Ima li on neke veze s ovom temom ili nema, odlučite sami:

'Mnoge osoba iz različitih kultura tijekom povijesti tvrdile su da komuniciraju s bićima izvan ovoga svijeta, preminulim osobama, duhovnim vodičima, anđelima, izvanzemljanima i Bogom. Racionalna znanstvena istraga ove teme neophodna je kako bi mogli provjeriti iskustva i tvrdnje o komunikaciji u kontroliranim uvjetima.’

Citat je to iz uvoda studije Projekta Sophia koja se upravo provodi na Sveučilištu Arizona. Voditelj studije je dr. Gary E. Schwartz koji je doktorirao je na Sveučilištu Harvard. Na Sveučilištu Yale jedno je vrijeme radio kao profesor psihijatrije i psihologije. Trenutno radi kao profesor psihologije na Sveučilištu Arizona gdje obnaša i dužnost direktora laboratorija VERITAS za ljudske energetske sustave.