Pune četiri godine trajalo je putovanje Hajduka od kluba na ivici propasti - kojemu su isključivali struju, blokirali račune i već pomalo odavali posljednju počast, usput s njima igrajući politički ping-pong i posprdno ga proglašavajući 'rupom bez dna' - do sasvim ozbiljne i respektabilne organizacije koja je, što je još važnije, u hrvatskim okvirima primjer za pokazivanje kada ćemo govoriti o brojnim sasvim nenogometnim aspektima funkcioniranja cijelog jednog društva
Četiri godine i bezbroj kriza, previranja, frontalnih napada i dosta čestog rezultatskog poniranja, praćenog posljedičnim cipelarenjem površnih ili vrlo angažiranih medija, dakako u sasvim preciznom i dobro koordiniranom zločestom stilu; četiri godine strpljivog i ludo utopističkog probijanja kroz začepljene i smrdljive koridore hrvatske političke stvarnosti, sportskog mulja i opće moralne labilnosti ovih dana konačno dolaze na naplatu.
Velike riječi? Možda, ali samo oni potpuno neobaviješteni ili beznadno otupjeli neće vidjeti da je u Splitu definitivno propupala ideja koja se ne tako davno doimala kao potpuno nemoguća, suluda maštarija u zemlji u kojoj pojam građanskog aktivizma graniči sa svetogrđem. Tko u vlastitom životu više nema ama baš nikakve ideale, neka slobodno prestane s čitanjem ovog teksta: njemu ni sunce više vjerojatno ne izlazi na istoku. Tko vjeruje da barem nekakav angažman ima nekog smisla, neka obrati pažnju na Hajdukovu priču. Bit će mu žao što se u nju i ranije nije uključio.
Suhi fakti govore sljedeće: splitski klub ovog tjedna ostao je bez svog predsjednika Marina Brbića, potom se povuklo i drugo zaštitno lice - odvjetnik i predsjednik Nadzornog odbora Ljubo Pavasović-Visković - a zatim i najvažniji čovjek struke sportski direktor Goran Vučević, da bi seriju odlazaka na koncu zaključio drugi najveći suvlasnik i glavni sponzor, vlasnik trgovačkog lanca Tommy, koji se povukao iz aktivnog bavljenja klupskom politikom. Sve skupa izgleda kao beskrajni kaos koji prijeti konačnim urušavanjem hrvatskog nogometnog giganta, a ni oskudni rezultati na terenu sasvim sigurno ne pomažu u popravljanju dojma. Hajduk će, naime, i ovu godinu završiti bez trofeja i s očekivanim trećim mjestom na ligaškoj tablici, premda je u jednom trenutku izgledalo kao da je spreman nagristi već bezobraznu dominaciju Zdravka Mamića i pripadajuće, sasvim očito interesno povezane kompozicije.
Splitski klub je ostao više ili manje potpuno obezglavljen i prepušten 'ulici', ne potpuno definiranom amorfnom pojmu kojemu dio kroničara pripisuje nerealne i gotovo nadljudske sposobnosti kontroliranja svih procesa na Poljudu. Nesretnici nisu upoznati s jednim ključnim i za ovu priču vrlo relevantnim procesom - a riječ je, naime, o najobičnijoj demokraciji - pa je i logično da im svaka promjena nalikuje raspadu svemira. Jer, jasno, mozgovi odrasli na vječno dirigiranim procedurama, s ustaljenom potrebom za nadljudskim pojavom najsposobnijeg, najpametnijeg i svemoćnog 'ćaće', drugačije jednostavno ne mogu razmišljati.
Isti ti suhi fakti, naime, mogu se prezentirati i na drugačiji način. Recimo, ovako:
U splitskom Hajduku ovog tjedna došlo je do smjene vodeće garniture, prve u novijoj povijesti -odnosno, njegove povijesti uopće - koja je provedena potpuno demokratski, civilizirano i bez ikakvih repova. Nakon što je u četiri godine klub potpuno depolitiziran, predan u ruke njegovih navijača i članova, potom spašen od propasti i na koncu postavljen na evidentno zdrave temelje, vodstvo izabrano na drugim neposrednim i direktnim izborima odlučilo je da je vrijeme za novu paradigmu. Uz častan otpust i pripadajuće počasti zahvalili su se Marinu Brbiću, čovjeku koji je Hajduk doslovno izvukao iz ralja i u gotovo svim segmentima pretvorio u ozbiljnu korporaciju, pa krenuli u potragu za nekim tko će po njihovu mišljenju biti sposoban učiniti korak više.
Upravo zato je, naime, nadzorni odbor Hajduka i izabran od strane onih desetaka tisuća registriranih navijača: da hrabro preuzmu rizik i pod svojim imenom i prezimenom preuzmu odgovornost, odnosno samo obavljaju vlastiti posao. Kao što su prije tri godine procijenili da herojski podvig Hrvoja Maleša - koji je raskrinkao korupcijsku mrežu i sasvim ogolio bijedu domaćeg nogometa, umočenog u kriminal nanižih oblika i najgadljivijih dimenzija - nije bio dovoljan za spašavanje gole egzistencije kluba, tako im ni današnje spašavanje egzistencije Hajduka nije dovoljno za vraćanje moćnog poljudskog starca na zamišljenu i zasluženu poziciju prvaka i u onom običnom, sportskom smislu.
Puno je faktora u ovoj jednadžbi, od očito privatiziranog nacionalnog saveza koji je upregao sve poluge u službu ionako dominantnog najvećeg rivala, preko spomenutog 'Tommyja' koji je u tajnosti kupovao dionice Hajduka i odustao od preuzimanja kluba tek nakon što je razotkriven, da bi sada uvrijeđeno pokupio svoje igračke nakon što je preglasan, pa sve do nepredvidivih splitskih gradskih vlasti koje u rukama još uvijek drže polugu za vraćanje kluba u okrilje politike. Ali ipak, vrijedi zabilježiti da je smjena Marina Brbića, koliko god on bio zaslužan za čudesno ozdravljenje već prežaljenog i gotovo pokopanog nogometnog velikana, paradoksalno dokaz da je projekt 'narodnog kluba' definitivno uspio.
Osim što je 'ulica' uspjela u nekoliko godina zakrpati skoro sto milijuna kuna dugova, uspostaviti sistem upravljanja, riješiti gotovo sve sudske sporove i paralelno voditi ozbiljnu bitku za čiste odnose u sportu, ali i jednoj ozbiljnoj grani biznisa - sada se pokazalo da cijeli projekt više ne ovisi o njegovom zaštitnom licu. Brbićev nasljednik više se neće morati brinuti oko računa za struju i svakodnevnih blokada, već će nakon faze sanacije zbilja moći krenuti u sasvim izvjesnu fazu razvoja. Na raspolaganju će imati stabilne prihode, hrpu sponzora, mladu i relativno talentiranu momčad te vojsku od 36 tisuća članova u pozadini. I sjene Hrvoja Maleša i Marina Brbića, dvojca koji je svaki u svom segmentu proveo pravu malu hajdučku revoluciju.
Da, još je puno faktora u toj jednažbi - recimo tužna nemoć države da uvede red u sport, gdje joj se osumnjičenik za krađu desetaka milijuna eura i dalje šepuri po svečanim ložama i bezobrazno nastavlja vući svoje konce u nogometu, politici, pravosuđu i medijima. No, tome će se možda stati na kraj, jednako kao što će se i smioni potez Hajdukovog Nadzornog odbora možda pokazati pogrešnim.
Pogrešnim možda i da, ali uzaludnim ne: demokracija je sjajna upravo zato što, za razliku od obiteljskih biznisa ili mafijaških poligona, uvijek nudi mogućnost provjetravanja i stalno otvara prostor za glas javnosti. Sasvim je bizarno da od svih mogućih opcija o tome moramo učiti upravo na jednom nogometnom klubu.
Ali, s druge strane, ako je to trebao biti nekakav klub - pa, nije mogao biti nijedan drugi nego baš Hajduk.
