Sve one koji su se ikada pitali kako izgleda radioaktivno zračenje, nedvojbeno će oduševiti znanstvenopopularni film koji su prošle godine na YouTubeu postavili stručnjaci laboratorija Cloudylabs
Fascinantan vatromet čestica koje nastaju u radioaktivnom raspadu urana autori su snimili uz pomoć tzv. maglene komore. Maglena komora stakleni je spremnik rashlađen na -40°C u kojem se na vrhu nalazi sloj tekućeg alkohola. Pare alkohola spuštaju se u spremnik i kondenziraju na njegovim stjenkama. No jedan njihov dio ostaje u lebdjeti u zraku u komori u nestabilnom, zasićenom stanju.
Kada neka nabijena čestica prođe kroz zasićenu paru, izbija elektrone iz njezinih molekula i stvara ione. Nestabilne pare odmah se kondenziraju oko putujućih iona pa nastaju tragovi sastavljeni od tisuća malenih kapljica alkohola.
U maglenoj komori mogu se promatrati razne vrste nabijenih čestica uključujući alfa čestice, elektrone, pozitrone, protone, muone itd. Njihovi tragovi izgledaju različito ovisno o brzinama kojima putuju, o masi koju imaju te o naboju.
Autori tumače da njihov video prati raspad urana u trajanju od 50 minuta. S vremenom se alkohol počinje kondenzirati na površini urana. Tanak sloj tekućine koji se tako stvara dovoljan je da apsorbira dio energije alfa čestica pa njihove putanje prema kraju filma postaju sve kraće (u zraku su njihove putanje duge tri do četiri centimetra, a u vodi samo 15 mikrometara).
Pokušajte sami!
Sličan eksperiment možete napraviti i sami kod kuće, i to bez opasnog urana. Za konstruiranje maglene komore trebat će vam stvari koje se mogu naći u svakom domaćinstvu – prozirna plastična čaša, plastelin, komad tkanine, po mogućnosti filc, alkohol i plitka posuda.
Jedini sastojak koji bi moglo biti malo teže nabaviti jest tzv. suhi led, smrznuti CO2. No njega proizvode neke hrvatske tvrtke za čuvanje hrane, primjerice ribe u ribarnicama.
Kada sve posložite kao u videozapisu dolje, moći ćete gledati putanje muona koji inače svakodnevno prolaze kroz naše tijelo. Muoni su elementarne negativno nabijene čestice nalik na elektrone samo što imaju mnogo veću masu. Nastaju u sudarima kozmičkih zraka s molekulama u atmosferi.
Zanimljivo je da je njihovo vrijeme raspada toliko kratko da oni zapravo ne bi trebali stizati iz visokih dijelova atmosfere do tla. Međutim, budući da se kreću relativističkim brzinama bliskim brzinama svjetlosti, vrijeme za njih prolazi sporije pa uspijevaju preživjeti mnogo dulje. Štoviše, svojim golemim brzinama mogu prodrijeti na desetke metara u dubinu stijena prije nego što ih apsorbiraju i zaustave atomi.
