Nedjeljna inauguracija potaknula me na razmišljanje o vlastitom životu. Pitam se u čemu je kvaka i koja je to formula uspjeha koju je primijenila Kolinda, a meni je ostala nepoznata. Išle smo u istu školu, ista generacija, Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi, ona smjer kulturno znanstveni, a ja, novinski izvjestitelj.

Ona je muzla krave i ustajala rano, a ja sam odlazila u Palach, slušala punk, čitala do kasno u noć i promatrala lažna svitanja nad koksarom (za one koji ne znaju, iznad Bakra je stalno, kao odsjaj baklje, pulsiralo sunce). Ne sjećam je se, uopće, a i kako bi, kad je bila vrijedna i samozatajna cura, koja nije pušila na terasi hotela Bonavia, niti razmišljala o smislu života, nije furala neki svoj film. Ili se samo činilo da nije...

Da paradoks bude veći, s njenim mužem, prvim gospodinom RH, Jakovom, išla sam u prva dva razreda srednje škole, u bivšu, nekad glasovitu, Sušačku gimnaziju. Bio je visok, mršav, s predugačkim rukama i nogama, uvijek nekako nervozan, a trenirali smo i u istom klubu - skijanje. Sjećam ga se jer ga je na treninge često vodio otac, dosta stariji od ostalih očeva, nosio mu skije i stalno nešto drhturio kraj njega, Jakove ovo, Jakove, ono.

A Jakov se strašno nervirao i otac mu je bio veliki teret. Tako se činilo. Nisam čitala neke njihove biografije, osim ono što je sporadično izlazilo po novinama, Jakov čuva djecu i doma je, a Kolinda se odala karijeri. Drznula se žena od muža napraviti kućanicu... 

I dok sam ja zatrudnjela još na faksu pa sad imam kćer od 23 godine, Koli je sve lijepo planirala. Dok sam ja ganjala svoje prve novinarske poslove i visila u redakcijama Vjesnika, Večernjeg, Jutarnjeg, naravno, godinama kao honorarac, pa jurila u jaslice, vrtiće i produžene boravke, pa kuhala ručkove, Kolinda je lijepo obojila kosu i malo pomalo, ustrajno radeći gradila sve ono što je sada.

Dok sam ja krajem 2007. dala otkaz s mjesta desk urednice u dnevnim novinama, jer su me od dugotrajnog, kontinuiranog stresa šibali svakodnevni napadi panike, Kolinda je nastavila sa svojim strpljivim, ustrajnim radom, a Jakov je već debelo dadiljao... 

I svaka joj čast, ona je danas, skoro pa moj idol. Jer je znala da čovjek može voljeti druge jedino ako, prije svega, voli sebe, jer je znala zauzeti se za svoj san, svoj put i svoju karijeru i jer je znala prezentirati sebi i drugima da je to što radi najvažnije na svijetu!