Najava secesije RS-a ovaj put povezana je s mogućnošću da visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt eventualno nametne zakon kojim se rješava status i pravo raspolaganja državnom imovinom, a u tamošnjoj javnosti uglavnom je protumačena kao 'zazivanje krvoprolića'. Oštro su reagirale stranke vladajuće koalicije - u kojoj zapravo sudjeluje i Dodikova stranka - a svakako i oporba.

Federalni ministar Raso Isak, recimo, poručio mu je da bi 'u roku jedne minute nakon proglašenja nezavisnosti završio iza rešetaka'.

'Sjedinjene Američke Države opetovano su jasno dale do znanja da će reagirati i suprotstaviti se antidejtonskom djelovanju, što secesija i jest. Milorad Dodik griješi ako misli da će SAD stajati po strani dok on gura BiH u sukob', oglasilo se potom američko veleposlanstvo u Sarajevu, dok su iz Europske unije - ali i Hrvatske iz usta premijera Andreja Plenkovića - poručili da 'podržavaju cjelovitu Bosnu i Hercegovinu'.

Za razliku od Europljana, Amerikanci su Miloradu Dodiku barem nametnuli sankcije.

Njegove prijetnje odcjepljenjem Republike Srpske, koja bi se potom kao apsolutno neodrživa tvorevina valjda inercijom pripojila Vučićevoj Srbiji, nisu velika novost: Dodik ih izgovara periodično, kada treba podignuti ili održati tenzije ili kada je on sam suočen s padom popularnosti, odnosno pritiskom. Jedan od posljednjih okidača svakako je sudski postupak s kojim je suočen u Sarajevu zbog neprovođenja odluka visokog predstavnika u BiH, što on naziva 'osvetničkim procesom'.

Tko bi intervenirao u Dodikovu korist?

Ipak, u ovom slučaju intrigantno je da je spomenuo 'prijatelje u svijetu' koji bi navodnio spriječili vanjsku vojnu intervenciju, što analitičari vide kao zazivanje Vladimira Putina - čiji je interes svakako destabilizacija Balkana - ali i mađarskog premijera Viktora Orbana koji se isprofilirao kao dio otvorene ili diskretne ruske osovine u Europi. Dodik je u svom spornom intervjuu spomenuo ideju da se u slučaju odcjepljenja RS-a na međuentitetske granice stacioniraju postrojbe EUFOR-a, a početkom godine njihovo zapovijedanje preuzima upravo - Mađarska.

'Radi se o samo malo radikalnijoj Dodikovoj verbalnoj komunikaciji kojom on zapravo brani svoju političku poziciju, sve je namijenjeno unutarnjoj publici i ne može imati gotovo pa nikakve učinke na stvarno stanje na terenu. Međunarodna zajednica i zapadne političke sile u slučaju proglašenja nezavisnosti svakako bi intervenirale jer ipak ne bi dozvolile da se ugroze njihove pozicije u BiH, a s druge strane bilo kakva intervencija u korist Dodika teško je izvediva. Rusija je zabavljena Ukrajinom, a između nje i Bosne i Hercegovine nalazi se više članica NATO-a te Srbija koja ima vlastite probleme. Priča o mogućoj pomoći Mađarske i Orbana je bespredmetna, nerealna', kaže za tportal politolog i stručnjak za vanjsku politiku, ali i bivši hrvatski veleposlanik Branko Caratan.

On smatra da su čak i ovakvi Dodikovi postupci posljedica činjenice da je Bosna i Hercegovina i dalje nedovršena daytonska konstrukcija koja je međunarodnom politikom ostala neuspjeli pokušaj kombinacije defektne federacije i konsocijacijske demokracije. Čelnik Srba u BiH, smatra Caratan, dodatno koristi trvenja Bošnjaka koji inzistiraju na centralizaciji i Hrvata koji žele postići punu ravnopravnost.

Ništa preko koljena

'Zapad evidentno zapostavlja probleme Bosne i Hercegovine i potpuno je naivno vjerovati da bi oni bili riješeni ulaskom te zemlje u Europsku uniju. Nacionalno pitanje vrlo je kompleksno, ne može se lomiti preko koljena i u tome neće pomoći indirektna rješenja poput ulaska u EU. U međunarodnoj politici postoje brojni primjeri poput Belgije ili Švicarske koje su na različite načine razriješili nacionalno pitanje kroz formiranje federacije s elementima konsocijacijske demokracije - na koncu, slično rješenje uz sve svoje mane imala je i bivša Jugoslavija, posebno nakon donošenja Ustava iz 1974. godine - ali sve takve multinacionalne države kao osnovni princip imaju teritorijalni federalizam u kojemu svaki teritorij ima dominaciju jedne nacionalnosti. I to nije jačanje nacionalnih napetosti nego upravo suprotno, put prema njihovom razrješavanju', objašnjava Caratan.

Dok po njemu Rusija na Balkanu može intervenirati tek 'verbalno', za Washington i Bruxelles Bosna i Hercegovina u stvarnosti je i dalje marginalno pitanje, a njemu se ne može pristupiti partikularnim rješenjima nego dovršetkom izgradnje sustava federalizma i konsocijacijske demokracije.

'Za to je potrebna suglasnost svih nacionalnih političkih elita, ali ako ona ne postoji, rješenje mora biti nametnuto 'izvana'. No vanjski politički interesi još uvijek nisu dovoljno jaki kako bi se na ovaj način interveniralo i konstruktivno riješilo problem', zaključuje Caratan.