Medijska pomoć u borbi protiv korupcije neizmjerna je, ali da bi mediji doista mogli suvereno i snažno nastupati u toj ulozi, i oni sami trebaju biti čisti od korupcije, a vrlo često to nisu, upozorili su još jučer sudionici redovne godišnje konferencije u sklopu projekta Ministarstva pravosuđa i Delegacije EU u Hrvatskoj pa se današnja rasprava usredotočila na pitanje kako će se mediji boriti protiv korupcije ako su i oni dio njezinih krakova ili to mogu postati

Ključ je, kao i uvijek, transparentnost. Transparentnost vlasništva nad medijima znači da nema prikrivenog i tajnog vlasništva koje može dovesti do toga da se pritiskom vlasnika, koji mogu biti ili jesu u različitim 'dealovima' s oglašivačima i političarima, određuje uređivačka politika, koja može pogodovati komercijalnim ili privatnim interesima prikrivenog vlasnika, složili su se sudionici panel-diskusije, čija je tema, doduše, bila 'Poslijeizborna Hrvatska: hoće li istraživačko novinarstvo biti slobodnije?'.

Da bi se ovo 'istraživačko' moglo eventualno, ako i uopće staviti u zagradu jer upitno je koliko u Hrvatskoj ima ili je uopće bilo istraživačkog novinarstva u pravom smislu, odmah je uvodno primijetio moderator rasprave, novinar Nacionala Vojislav Mazzocco, pa je rasprava krenula u smjeru što prisutni kolege očekuju od nove Vlade u smislu slobode medija, pri čemu se nisu čuli optimistični tonovi, a novinarka Jutarnjega lista i potpredsjednica Hrvatskog novinarskog društva Slavica Lukić upozorila je na važnu, a prečesto izostavljanu distinkciju između 'slobode medija' i 'slobode novinara'.

Je li politička elita išta zaključila iz Sanaderovog poučka?

'Nova politička elita neće promijeniti odnos prema medijima', smatra Lukić, podsjećajući da su aktualni vladajući 'dok su bili u oporbi sve te godine šutjeli, grubo ignorirajući Zakon o medijima i njegove odredbe o redakcijskim statutima, pa nema osnove vjerovati u promjenu'. 'Čini mi se da iz Sanaderovog poučka nisu izvukli nikakve zaključke. Sanaderova kontrola nad medijima bila je snažnija nego u Tuđmanovo vrijeme. Za razliku od Tuđmana, koji je kontrolirao javne medije, Sanader je kontrolirao i privatne, a nakon pada postao je progonjena zvijer i to je to naličje na koje zaboravljaju. Sada se opet sklapaju paktovi s vlasnicima medija, a urednici, od kojih je oko 80 posto bez visoke stručne spreme, i dalje su produžene ruke vlasnika s menadžerskom plaćom za koju će učiniti sve, dok novinarima koji imaju profesionalni karakter on postaje problem, a ne saveznik', upozorila je Lukić.

'Stoga zakone treba mijenjati i provoditi tako da se uvedu jasna pravila i sankcije za one koji ih krše, jer se sadašnja odredba o provođenju transparentnosti vlasništva izigrava, godišnje se treba objavljivati podatke o vlasništvu i tiražama, a vlasnik bi morao biti dužan tražiti mišljenje redakcije pri imenovanju i smjeni urednika', pobrojala je Lukić. Kolega iz Novosti Nikola Bajto nadovezao se govoreći o odgovornosti same struke: 'U Hrvatskoj postoji kontinuitet kontrole vlasti nad medijima i od vremena prije 90-ih i hrvatski mediji, pogotovo oni veći, uvijek su bili servilni. Za mnoge probleme krivi su sami novinari, koji će početi govoriti o slobodi medija kad ih se udari po džepu, ali ne i kada ih se udari po tekstu. Nedostaje kritična svijest da je slobodno pisanje u osnovi našega posla, no takva solidarnost ne postoji.' Bajtova bi očekivanja zadovoljilo kad bi bilo moguće da sami novinari, a ne biznismeni, mogu osnovati svoj list, neovisno o oglašivačima, poput francuskog satiričnog tjednika Le Canard Enchaîné (Okovani patak) ili kao što je bio naš Feral Tribune.

U zagrljaju s oglašivačima

Velika očekivanja od nove vlasti nema ni urednica tportala Đurđica Klancir, koja se založila za veću otvorenost vlasti prema javnosti, pogotovo s obzirom da su prvi istupi pojedinih aktera pokazali da im se nimalo ne sviđa propitivanje, bilo njihove imovine, bilo njihovih poteza, čime šalju zabrinjavajuće signale: 'Primjeri pokazuju da imamo istu političku elitu kao i prije, ne vole kad ih se pita, i to su signali koji mnogo govore.' Novinari ne mogu ovisiti o volji dužnosnika hoće li im se ovi udostojati dati kakvu, a kamoli najosnovniju informaciju, pri čemu često ni neće pisati o nečemu da ne bi ugrozili takvu mogućnost u budućnosti, istaknuli su sudionici. Također, tu je i problem s oglašivačima jer se oni uvijek natječu tko će dati više i ulaze u 'dealove' s vlasnicima medija, tako da su oni ti koji biraju urednike i pakiraju tekstove, zbog čega se rasulo kreiranje medijske scene.

'Praksa pritisaka oglašivača prestala bi kad bi se svi vlasnici medija složili da zajednički upozore na taj problem, no vlasnici medija nemaju takav interes', kazala je Lukić. 'Vlada bi trebala načiniti okvir koji bi omogućio da novinari mogu stvarati medije slobodne od oglašivača', smatra Bajto, koji je upozorio na sukob interesa u slučaju Agrokora - koji je najveći oglašivač, a ujedno kontrolira i distribuciju novina. Za veću otvorenost vlasti također se založila i novinarka Večernjega lista Ivanka Toma, kao i za veći pritisak u smislu donošenja zakona koji bi omogućili transparentnost vlasništva nad medijima i novinarske slobode na kojima mora raditi i sama struka. Pritom je upozorila i na HRT, kazavši da bi 'javna televizija konačno trebala postati javni medij, čime bi se olakšala i pozicija privatnih medija u otvaranju korupcijskih afera'.

Kad lobisti lobiraju

Ne omalovažavajući ničije napore, a uzimajući u obzir iskustvo i praksu, bojazan da 'većina hrvatskih medija ipak nije na strani onih koji se bore protiv korupcije', izrazila je Sandra B. Hrvatin iz Slovenije – koautorica knjige 'Vi to zovete medijskim tržištem'. Govoreći o netransparentnosti vlasništva nad medijima, Hrvatin je iznijela i primjer Slovenije u kojoj 'nad medijima monopol ima država, među vlasnicima je čak i crkva koja muku muči s bankrotom, što se odnosi na mariborsku nadbiskupiju, a novinari su najslabije plaćena radna snaga'. 'Građani, slično kao i u Hrvatskoj, politiku vide kao 'kidnapiranu' od strane zastupnika koji u parlamentu raspravljaju o svojim problemima, a sve je u stilu Sopranove ideologije i u svemu tome novinari ne bi trebali objektivni spram korupcije', smatra Hrvatin.

Zapanjujuće zvuče podaci o registru lobista u Deželi, naime, kazala je da se 'od njih registriranih 59, lobiranjem za medije i audiovizualne politike bavi njih 30, a kad se tome dodaju još i oni koji lobiraju za informacijske djelatnosti, ispada da četiri petine lobista lobira za medije – pa na što to sliči, a kad se tome još doda i državno vlasništvo nad medijima – dolazimo do incestuozne situacije, u kojoj ne treba zaboraviti na pitanje reklama. Naime, postojale su dvije glavne marketinške agencije, koje su se smjenjivale ovisno o tome tko je na vlasti. No sad imamo jednu glavnu u vlasništvu pet najvećih marketinških agencija, od kojih su četiri vlasnika upisana u registar lobista, i troši se 450 milijuna eura oglašivačkog novca, a sve to narušava povjerenje u institucije, što nikako nije dobro', zaključila je Hrvatin.

Da ni dalje u regiji stanje nije bolje, jer u Srbiji se ne zna tko je vlasnik 32 medija, kazao je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu i član Odbora Agencije za borbu protiv korupcije Republike Srbije Čedomir Čupić, koji je naglasio da 'medijske slobode pokazuju koliko je neko društvo slobodno, ali pritom i novinari moraju paziti na moral i etiku, a trebaju izbjegavati uslužnost i potpadanje pod razne interese te demagogiju, kao i medijski linč te senzacionalizam, kojim se uništava javnost i truje javno mnijenje. Vlasnici se ne smiju miješati u rad novinara, koji pak moraju imati na umu da ako su građani nezreli, ne treba ih poniziti, nego se treba spustiti na njihov nivo i onda ih podići'.

'Većina hrvatskih medija pala na ispitu iz korupcije'

Slično kao i Hrvatin - da je većina hrvatskih medija pala na ispitu umjesto da se dokaže kao društveni korektiv, a što se i opet pokazalo na slučaju Kamensko, poručio je novinar portala Index.hr Ilko Čimić, te upozorio i da je 'do jučer na djelu bio pakt medija sa Sanaderom, danas s Bajićem, a sutra možda i s Milanovićem, što bi se moglo obiti o glavu upravo samim medijima'. Koliko su mediji, čast izuzetno rijetkim iznimkama, ignorirali Sanaderovu korupciju, koja se vidjela već na samom početku njegove vladavine obilježene nebrojenim hvalospjevima nasuprot događanjima nakon pada kad su okrenuli kaput, upozorio je slobodni novinar Dražen Rajković, govoreći o fazama i modelima medijske korupcije u vrijeme bivšega premijera koji je paktovima ili ucjenama s vlasnicima pojedinih medija, a ponajviše onih najvećih, kontrolirao situaciju, ali i nastojao stvoriti vlastito medijsko carstvo.

Najviše medijskog ignoriranja bilo je u vrijeme najveće korupcije Sanaderovog sistema, dio koje je i netransparentnost u javnim nabavama, gdje je reda prema snalaženju javnosti svojim projektom nakanio uvesti komunikacijski savjetnik, internetski aktivist i bloger Marko Rakar, koji je istaknuo još jednom da je 'transparentnost najučinkovitija borba protiv korupcije', a upravo zato je i osnovana udruga Vjetrenjača na čijoj su internetskoj stranici dostupni svi ugovori javnih nabava, od kojih bi mnogi, smatra Rakar, ubuduće mogli postati predmetom interesa javnosti i nekih novih istraga.