Prenosimo pismo kćeri jedne od radnica DTR-a u štrajku, za koje kaže da su 'gladne, jadne i ponižavane. Plaću nisu vidjele mjesecima, a sad je direktor po tko zna koji put dao plaću samo dijelu radnika kako bi ih posvađao između sebe'.
'Moja mama nije stjuardesa, ali i moja mama štrajka. Moja mama preko 30 godina radi u DTR-u. Na prvi pogled rekli bi – 'E, ta je dobila dobru jubilarku!!!' Ali moja mama ne da nije dobila jubilarku (doduše dobila je sudsko rješenje, ali kao da to nešto znači u ovoj državi), moja mama zadnjih par mjeseci nije dobila niti plaću. Pardon rekla sam plaću, mislila sam minimalac. Jučer im je direktor rekao... da im je uplatio plaću. Ali na njenom računu je samo debeli minus kojeg će Linić skresat čim prije. Doduše nekim njenim kolegicama je plaća "sjela". Hoće to tako napravit njihova uprava s vremena na vrijeme... valjda da ih posvađaju između sebe. To tako shvaća radnička glava. Poduzetnička bi rekla: 'Gle nezadovoljnih budala, čovjek je jedva skupio pa uplatio nekima od njih, ostale će onda isto dobit čim On skupi ostatak'.
Moja mama nema za režije, nema za kruh, nema za kavu, za frizuru, a ni za nove sandale. Svaki dan ide štrajkat pred Upravu, ali nema niti za kartu pa se šverca. Nekad je Uprava bila zajedno s proizvodnjom u Mandlovoj u zagrebačkoj Dubravi, ali atraktivno zemljište se prodalo, a uprava preselila u centar. Proizvodnja se preselila u Brckovljane, doduše imaju organiziran prijevoz, ali ne daj Bože, da koja žena mora ranije izaći jer joj je npr. dijete bolesno, ta žena nema za autobusnu kartu. Žalosno, ali istinito. Možda da zamoli vozača autobusa da bude tako dobar pa da račun pošalje Upravi.
Uprava DTR je odlučila ne isplaćivati im plaće, jer današnji radnik bi valjda trebao pasti u trans od sreće jer ga netko drži samo prijavljenog kod sebe. Moja mama i ostale radnice DTR-a su žene koje se ušutkuje svaki put kad traže svoje krvavo zarađene plaće. To su radnice koje izvršavaju nerealne norme, i rade neplaćene prekovremene. To su radnice koje se optužuje da svojim štrajkom tjeraju firmu u propast, jer posla ima samo se treba raditi.
E pa pitam vas ja, Trogrliću, ako posla ima, i ako se do sad radilo gdje je plaća moje mame??? Gdje su prijevozi? A baš me zanima da li joj i doprinose za mirovinu uplaćujete? Uprava je dala priopćnje neki dan da je radnicama DTR-a isplaćena u protekloj godini božićnica, uskrsnica i regres. Baš čudno, moja mama te uplate nije vidjela. Ali vi ste sve pošteno platili, zar ne?
I tako u 21. stoljeću, u budućoj članici EU-a moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu... nikog nije briga. Čak i kad štrajka je građanin drugog reda. Svaki dan se izvještava o CA i HŽ-u, ali o mojoj mami ne.
Moja mama nije slobodni umjetnik pa da dobije sredstva od grada. Moja mama nije niti socijalni slučaj jer tata ima mirovinu 1.800,00kn pa on i sestra prema cenzusu, bar na papiru ne oskudijevaju. Moja mama za svoj rad ne prima plaću.... što je totalno čudno, jer joj u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u. Ovako bi se čovjek mogao zabuniti pa pomisliti da je volonter. Ne znam, ne znam meni je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatit. Da mogu onda bih ja bila premijer ili ministar ili bih u najmanju ruku vodila neku firmu u kojoj bi mi radnici isto tako volontirali.
Zahvaljujući mojoj mami i takvima kao što je ona, DTR posluje već 99 godina. Jučer je u DTR došao poslovni partner iz Njemačke. Nadam se da mu je Uprava objasnila da oni pošteno vode poslovanje, nabave posao, ali radnice neće raditi. Em ga muči recesija, em nerazumne radnice. Stvarno u današnje vrijeme lakše je biti radnik nego direktor ili gazda. Nas muči samo hoće nam sjest plaća, a vas sto drugih briga. Treba održat firmu. I sve bi bilo ok da one pristanu radit bez plaće, zar ne? Al šta ćete moj direktore, ne razumiju one to. Možda da imaju bolju plaću, redovitu plaću, možda bi poradile na sebi, upisale neki studij ili tečaj engleskog jezika. Vi direktore baš nemate sreće. Radnice su vam tipičan primjer nerealnog, ne fleksibilnog hrvatskog radnika koji samo čeka da blagdane spoji. Doduše moja mama može samo spojit ako Uprava to odluči, njoj je tako svejedno... nikud ne ide
Ali ne, one se baš zainatile za taj minimalac, brate sramota je!
I šta sad? Ništa. Eto tek toliko nek se zna? Nek se zna da Milanovića nije sram biti premijer u 21. stoljeću u zemlji u kojoj radnici gladuju. E hvala Bogu radi se sve prema zakonu. Predstečajna nagodba je pokrenuta. Institucije rade svoj posao. To šta nema plaće, a Bože moj. Kad su donosili zakone nisu se sjetili da ljudi od nečega moraju živjet!!! Milanoviću i Josipoviću, znate li da vam radnice gladuju? Trogrliću, kad će plaće i prijevozi? Opačićko, zašto radnici bez plaće ne mogu dobit socijalnu pomoć? Ž
Pozdrav svim radnicama DTR-a. Vi ste žene, majke, kraljice. Ne odustajte od svojih plaća.
