Vijest o razvoju naprednije inačice interkontinentalne balističke rakete RS-24 Jars objavljena je na web stranicama ruskog ministarstva obrane, a prema nezavisnim izvorima, već je započeo rad u više državnih obrambenih tvrtki kako bi se pripremile za izradu novog projektila. Nositelj projekta RS-24 Jars-M je Moskovski institut za toplinsku tehnologiju (MIT) te bi trebao proizvesti projektil na kruto gorivo, a koji se razlikuje od ranijih inačica Jarsa i drugih ruskih ICBM-ova po korištenju neovisnih, tzv. post boost vozila, što omogućuju precizno podešavanje položaja projektila i njegove brzine.

Riječ je zapravo o svojevrsnoj sabirnici korisnog tereta u kojoj se nalaze upravljački i pogonski sustav za vođenje bojnih glava prema njihovoj namjeni. Sabirnica se nalazi na vrhu projektila i povezana je sa sustavom za navođenje projektila, a on se nalazi neposredno iznad sabirnice korisnog tereta.

Sastoji se od sklopa za skladištenje plina, dva spremnika za pogonsko gorivo - koji sadrže hipergoličnu smjesu dušikovog tetroksida kao oksidacijskog sredstva i monometilhidrazina kao goriva - kardanskog aksijalnog motora te 10 motora s kontroliranim položajem, a svi su spojeni na razvodnik pogonskog goriva i mlaznicu koja daje potisak.

Brojne opcije nosivosti i potpora mamaca

Zasad je poznato to da bi modificirani Jars, kao i većina ICBM-ova, trebao nositi više neovisnih bojnih glava za gađanje različitih ciljeva. Takav sustav djeluje tako da se one u završnom stupnju ciljanja odvajaju od ostatka ICBM-a i potom samostalno manevriraju nakon što napuste Zemljinu atmosferu, oslobađajući pritom svaku bojnu glavu i mamce za svaku pojedinačnu metu. Takav napad djeluje poput kiše bojnih glava na širem geografskom prostoru, a njihovo kretanje na različitim putanjama ujedno otežava presretanje.

Nejasno je i koliko bi sabirnica trebao nositi modificirani Jars, što je ruski akronim za raketu za nuklearno odvraćanje, ali i kakvu bi eksplozivnu snagu mogao imati. Prema objavljenom dijagramu MIT-a, moguća su četiri noseća modula čiji bi raspored trebao omogućiti niz opcija nosivosti, uključujući bojne glave različite snage te pomoćne sustave za probijanje bez radarske detekcije (PENAID). To su zapravo mamci dizajnirani tako da nuklearne bojne glave imaju veće šanse doseći svoje ciljeve.

Zapadni vojni analitičari, na temelju objavljenih ruskih dokumenata, procjenjuju da će Jars-M zadržati dovoljno sličnosti s izvornim projektilom kako bi mogao koristiti isto mobilno lansirno vozilo MZKT-79221, razvijeno u Bjelorusiji. Ovaj transporter i lanser s pogonom 16x16 koristi se također i kod starijeg ICBM-a tipa Topol-M. Premda je Rusija ranije najavljivala izradu vlastitog transportera i lansera KamAZ-7850, čini se da je rad na njemu zastao ili je možda u potpunosti prekinut.

Zagušenje američkog proturaketnog štita

Pojedini analitičari ističu da bi nova inačica Jarsa mogla imati manji domet od originala koji doseže ciljeve na 10.500 kilometara, kao i da bi projektil mogao brže gubiti energiju zbog smanjene ukupne mase trećeg stupnja lansiranja. Dodaju i da svaka neovisna bojna glava u originalnoj varijanti Jarsa ima snagu između 150 i 250 kilotona te da bi nova inačica mogla bi imati manje i lakše bojne glave radi postizanja maksimalnog efekta napada na više ciljeva istovremeno. Premda se spekulira o čak deset bojnih glava, stručnjaci ocjenjuju da je to pretjerano te da bi njihov broj mogao biti trostruko manji.

Pretpostavlja se da nova inačica Jarsa ne bi trebala znatno odudarati od dimenzija izvornika dužine 23 metra, promjera 1,86 metara, težine 49 tona i preciznosti s vjerojatnom kružnom pogreškom (CEP) od 150 metara. Uz to, smatra se da će inačica M, kao i original, imati sustav navigacije koji se sastoji od autonomnog inercijalnog i sustava za satelitsku navigaciju GLONASS. Također, računa se na mamce koji bi trebali biti imuni na antibalistički raketni štit koji posjeduju Sjedinjene Američke Države.

Analitičari ocjenjuju da novi Jars, pod pretpostavkom da uđe u serijsku proizvodnju, stvara nove izazove u američkom sustavu obrane od balističkih projektila, osobito zbog promjena koje će učiniti raketu daleko težom za praćenje i presretanje. Stručnjaci previđaju da bi različite putanje nekoliko bojnih glava mogle 'zagušiti' američku mrežu satelita, radara te drugih senzora i komunikacijskih čvorišta koji imaju zadaću identificirati i pratiti lansiranje projektila i naknadno ispuštanje bojnih glava. Zabrinjava i mišljenje da aktualni američki obrambeni štit od balističkih projektila sam po sebi nije dovoljan za zaštitu od sveobuhvatnog ruskog nuklearnog udara.

S druge pak strane, Moskva trenutno nije u mogućnosti financirati ambiciozne projekte vrhunskih oružanih sustava jer sav novac 'upumpava' u rat u Ukrajini, a probleme nose i sankcije koje joj je nametnuo Zapad. U tom kontekstu čini se da bi Jars-M u konačnici mogao biti tek nešto skromnija nadogradnja već postojećeg ICBM-a, jer Rusija trenutno nema opcija za dizajniranje potpuno nove rakete. Ako doista pokrene proizvodnju inačice M, rezultat bi mogao biti relativno isplativ način suprotstavljanja američkoj proturaketnoj obrani i daljnje jačanje ukupne fleksibilnosti strateških raketnih snaga.