Cetina je napokon premošćena, makar će se Omišani - a bogme i milijuni turista vjerojatno nesvjesni spektakularnog građevinskog podviga gore visoko iznad grada - još cijelo jedno ljeto gužvati i nervirati u kilometarskim kolonama kroz grad. Od spajanja mosta do puštanja u promet ovog dijela obilaznice, naime, proteći će još najmanje pola godine.

A kako to obično biva kod nas, vjerojatno i nešto dulje - ako s rokovima već nisi uhvatio jednu turističku sezonu, nije nikakav problem rastegnuti se do iduće. No što je to prema cijeloj vječnosti, koliko se ovdje čeka jedna najobičnija cesta.

Cinizam na stranu, novi most preko rijeke Cetine respektabilno je inženjersko postignuće: da ga se postavi, valjalo je probiti tunele na obje strane strme klisure i potom iz njih izvlačiti nosače koji su se u jednom trenutku, nema tome tjedan ili dva, napokon dotaknuli. Baš kako treba, u milimetar, kao za inat svim onim priučenim inženjerima s interneta koji su mjesecima upozoravali da krakovi mosta stoje nakrivo i da nema nikakve šanse da se ovaj posao dovede do kraja.

A oni su se zapravo izvlačili, navlačili i temeljili baš onako kako je projektom bilo predviđeno, da bi na koncu cijela konstrukcija 'legla' na nosače i, eto, pod premijerovim nadzorom napokon bila zavarena. Posjetili smo ovo gradilište prije nekoliko mjeseci i s inženjerom iz Hrvatskih cesta Tomislavom Cvetkom smijali se budalaštinama koje smo u to doba čitali, a sreli smo ga i danas na samom mostu pa mu čestitali.

No ostao je čovjek u pozadini, kako to biva u svečanim prilikama poput ove. One su rezervirane za političare.

'Ovaj projekt je prekrasan i oplemenjuje vizuru Cetine', primijetio je premijer pred kamerama i potom izgovorio još jedno obećanje da će kompletna obilaznica od Splita do Omiša biti dovršena u idućih nekoliko godina. Da nismo popili kavu, pomislili bismo da smo se vratili u 2005. godinu i da slušamo identične bajke iz usta njegova prethodnika Ive Sanadera. No sada je drugačije, uvjeravaju nas.

'Imamo pare, ali rokove još nemamo. Ova cesta je apsolutni nacionalni prioritet i jedan je od rijetkih projekata koji će se financirati iz europskih fondova u razdoblju do 2027. godine. Dakle bit će završena - ali ne možemo govoriti o vremenskim okvirima zbog cijele procedure, projekata, natječaja i žalbi', iskreno nam govori ministar prometa Oleg Butković. Izgledao je pomalo umoran, a kako i ne bi: nekoliko velikih prometnih projekata u Splitu i okolici već mjesecima, pa i godinama, zapinje upravo na papirologiji. Nikako da krene odčepljivanje najviše zagušenog dijela zemlje, što nije tek floskula, nego službeno potvrđen podatak.

Križanjima Solin i Stobreč, naime, ako se ona uopće mogu zvati ozbiljnim križanjima, proveze se više automobila nego igdje drugdje u Hrvatskoj. Više nego na famoznom Lučkom kod Zagreba.

Od ove jeseni, kada istočni krak omiške obilaznice bude pušten u promet, sva sila automobila iz smjera Makarske prema Splitu usmjeravat će se u zaleđe, iza brda, na usku cestu kroz naselja bez trotoara ili pristojnog asfalta. Još barem nekoliko godina.

Ali bitno je, rekli smo, da ima para - pa će valjda jednom biti i cijele obilaznice.

'Nakon ulaska u Schengen očekujemo još više prometa i još više turista. Gužve? Pa logika nam govori: ako smo dosad imali jednu cestu između Splita i Omiša, a sada ćemo imati dvije, opterećenje bi trebalo biti nešto manje', laički, ali vrlo plastično objasnio nam je premijer Plenković. Iza leđa mu viri sva sila ustreptalih HDZ-ovaca, redom u žutim prslucima i sa šljemovima na glavi, pa nam se u jednom trenutku - da nije bilo nezavisnog omiškog gradonačelnika Ive Tomasovića - moglo učiniti i da smo na kakvom stranačkom skupu. Ali nećemo biti zločesti, niti ćemo se tužiti: ovaj most i barem dio obilaznice vrijedni su te patnje.

Pa i malog ljuljanja koje smo osjetili sa svakim refulom bure. To je, kažu, sasvim normalno i predviđeno, dapače: bez ove vrste elastičnosti most bi bio opasan pri svakoj većoj promjeni temperature, a o potresima da ne govorimo. No sva sreća da su Hrvatske ceste postavile ogradu, pa makar i ovu privremenu, samo za svečanost.

Nedostajao nam je tek kolega iz Slobodne Dalmacije Vinko Vuković, čovjek koji je prije više od deset godina počeo ustrajno pisati o jednom od dvaju tunela koji vodi 'iz nigdje u ništa' i nije služio ama baš ničemu, nisu se dosjetili ni gljive uzgajati u njemu. Rekli bismo da je otvaranje mosta i ove ceste djelomično baš Vukovićeva zasluga, no nesretnik je propustio ovaj svečani trenutak. K'o za vraga, iskrsnulo je mu je nekakvo bezvezno ročište na sudu.

'Ajmo, gotovo je', zaključio je paradu Plenkovićev čovjek iz sjene Zvonimir Frka Petešić. Tridesetak luksuznih crnih limuzina s uzvanicima u hipu se sjurilo niz padinu u obilazak još jednog velikog gradilišta, nove omiške luke, a mi smo se okrenuli lokalnom odboru za doček. Pristojno, sa strane, grupica muškaraca sa zanimanjem promatra kolonu.

'Puno nam je srce gledati da se sve ovo gradi, kako neće bit'? Omiš je jedan od najslađih gradova na obali, s ogromnim potencijalom, vidjet ćete kako će procvjetati kad mu se odčepe i ceste i more. Samo molimo boga da ovo privremeno rješenje ne potraje četrdeset ili pedeset godina, kao inače', smije se Nediljko Mimica, a svi ga ovdje znaju pod nadimkom Šore.

'Neka mosta i neka ceste. I zbog nas, ali i zbog tih nesretnih turista koji cijelo ljeto gmižu kroz grad', spremno nam pred objektiv staju Marijana i Jozo Vrkić. Ona fotografkinja, on nogometni menadžer u nastajanju s ambicijom liferovanja mladih talenata u Njemačku. Baš je, kaže, primijetio jednog malog iz Dugog Rata.

'Planiram se ovih dana zaletjeti do gore, pa da vidim to čudo', kaže nam Jozo dok bi se Marijana na to odlučila pod jednim uvjetom:

'Šteta da se s mosta neće moći skakati bungee, evo pozivam Plenkovića da dođe još jednom pa da skočimo zajedno prije nego što ga otvore', veselo će Marijana.

Vesela je i Mara Sičić, cvjećarica na glavnoj omiškoj ulici Fošal, tik uz stari most na ušću Cetine. Naradila se jučer, na 8. mart, pa danas ležerno promatra svu tu strku oko sebe i nerado pristaje na razgovor s novinarima. Na jedvite jade.

'Je l' to za Playboy?' podbada je ekipa iz obližnjeg kafića.

'Ne, nego za Glas koncila', spremno uzvraća Mare pa se zajedno cerekamo. Novi most joj, kaže, neće biti ni u džep ni iz džepa. Dapače, manja gužva kroz Omiš mogla bi joj donijeti manji promet.

'Ja ti se svakog jutra spuštam gore iz Gata i svako popodne se vraćam gore, neću ja mosta ni vidjeti', kaže nam naša sugovornica pa ipak priznaje da joj je drago da se nešto događa, ako ništa onda zbog pustog svijeta koji se svakog ljeta pati na cestama.

I ne, visoki uzvanici nisu stali kupiti kakav cvijetak, pa ni prošetati gradom. Dok smo mi završili razgovore na Fošalu, i Plenković i Butković već su se vratili u svoje fotelje u Zagrebu i opet stali pred kamere.

Lako im je probiti se kad imaju policijsku pratnju, a nama slijedi truckanje do Splita, još godinama rezervirano za obične smrtnike.