Kahn je bio najozbiljniji protukandidat Nicolasu Sarkozyju na predsjedničkim izborima u Francuskoj iduće godine i premda je prije toga trebao pobijediti na unutarstranačkom glasanju socijalista za predsjedničkog kandidata, ankete su mu davale solidnu prednost pred Françoisom Hollandeom. Od svega toga ostala su tek razjapljena usta čelništva ljevice okupljene oko Martine Aubry i komentar – ovo je udar groma.

Udar groma ili ne, jeka grmljavine će još dugo trajati i bez sumnje koštati socijaliste pozamašnog postotka glasova. Kahnu se zamjeralo puno toga, od činjenice da je ultrabogatun s Porscheom, kućom u Marakešu, nekoliko stanova u Parizu i na vašingtonskoj plaći kao šef MMF-a, a sve to preliveno glazurom ljevičarskih, socijalno osviještenih ideja... Stvar baš i ne pije vodu, ali ni ne treba. Kahn definitivno nije uživao popularnost znatnog broja Francuza zato što je glumio crvenog Djeda Mraza, nego isključivo jer je jedan od rijetkih zemljaka koji se vinuo tako visoko na međunarodnoj sceni. Istovremeno, mandat u MMF-u mu je branio pačanje u domaću politiku, što ga je samo dodatno čuvalo od gafova i bildalo mu auru.

Kahn je u javnoj percepciji bio čovjek s vezama na svim bitnim točkama svjetske političke pozornice, stara iskusnjara koja smrdi na velik kapital, na investicije, menadžerski kozmopolitski um koji će oštroumno podići Francusku iz kašljucave ekonomije i mršave političke važnosti u međunarodnom ringu. Istovremeno, DSK, kako ga zovu kod kuće, imao je tragični feler koji prati većinu muškog roda već milenijima i s kojim taj isti rod nikako da izađe na kraj. Naime, nezadrživo su ga privlačile žene.

Neki kažu da sve veće ribe u svijetu financija i politike pate od viška testosterona i da im je potrebno opetovano priznanje moći, seksualne i svake druge. Na koncu konca, niti Sarkozyjevo paradiranje s Carlom Bruni nije plod polugodišnje meditacije na Tibetu, već trofejno hranjenje ega, u čemu se par simbiotski nadopunjuje. U Francuskoj, uostalom, imaju nevjerojatno razumijevanje za šaranje na najvišim razinama - ukoliko se ne krši zakon. Mitterand je na pitanje o ljubavnici i izvanbračnom djetetu svojedobno izjavio 'pa što onda?', Eric Besson, ministar industrije, javno je poznat kao protivnik bračne vjernosti, da ne nabrajamo. Nitko nije podigao ni obrvu, štoviše dvostruki, trostruki i inostruki ljubavni životi se prešutno pretpostavljaju i zapravo nikoga ne zanimaju. Problem s najnovijim ispadom Strauss-Kahna nije u tome što se odvažio biti muška prepotentna svinja, nego što ga je njujorška sobarica odlučila prijaviti i nalijepiti na svjetske naslovnice. Medijska egzekucija se ne vodi procesnim pravom. Jednom javno osumnjičen, čovjek njegovog ranga gubi sav simbolički kredit, upravo ono nevidljivo priznanje okoline na kojem se dobivaju političke pobjede. Naravno, ukoliko su optužbe točne, Strauss-Kahn zaslužio je i puno, puno gore.

Kako nema diplomatski imunitet, za Kahna se sve odigralo munjevito. Bila je dovoljna jedna fotografija s rukama u lisicama da se prerazmjeste silnice na francuskoj političkoj sceni, baš kao i da Grci počnu gristi nokte gledajući prema Bruxellesu. Prvi je MMF-ovac bio na putu u europsku prijestolnicu na sastanak ministara financija, ne bi li dogovorio rekonstrukciju grčkog duga. Unazad mjesec dana postalo je očito da Atena ne može vraćati ratu kredita od 110 milijardi eura otprije godinu dana. Evo, na naplatu joj u srpnju stiže 12 milijardi. Love nema. Kahn se zauzimao za novu financijsku injekciju, bilo mu je pod svaku cijenu stalo sačuvati stabilnost eurozone. Ostali igrači u EU, s druge strane, nešto su tvrđe ruke, što je riječima demonstrirao nizozemski ministar financija nakon upravo završenog sastanka kojem je DSK imao predsjedati: 'Očekujemo od Grčke da se počne baviti dizanjem utega u smislu rezova, reformi i privatizacije, koliko god to bolno bilo. Ako Grci ne ispune svoja obećanja i MMF odluči odustati od drugog zajma, mi ćemo slijediti njihovu odluku.' Britanski je ministar George Osborne već prije skoro dva tjedna izjavio da London neće sudjelovati u eventualnoj drugoj rundi kreditiranja Grka.

Nema ni kratkoročnog ni srednjoročnog rješenja za Papandreoua & co., osim toga da im se otpiše većina duga, što je totalno bajkovit ishod, čak i po kriterijima grčke mitologije. Istina je da su se kreditori namlatili para na Grčkoj i da je glavnica već dvostruko isplaćena, ali da se tržište kapitala ikada vodilo čovjekoljubljem (a kamoli državoljubljem), civilizacija bi već odavno živjela u nekakvoj nasmiješenoj planetarnoj komuni industrijski unazađenoj za nekoliko stotina godina. Jedno je sigurno, s obzirom na trenutačno mjesto boravka, dojučerašnji gazda MMF-a bi im vjerojatno oprostio sve što im se oprostiti dade. Šteta što ga više nitko ne pita za riječ, osim tužitelja.