Tko će nakon izbora 8. studenoga biti na čelu Ministarstva vanjskih i europskih poslova? Dosadašnja ministrica i predsjednica HNS-a Vesna Pusić koja želi nastaviti obnašati dužnost ili međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač koji je najizgledniji kandidat za tu funkciju dođe li do promjene vlasti? Može li ovo ministarsko mjesto pripasti nekom trećem bude li pobjednička koalicija 'kratka' za ključne parlamentarne mandate te prisiljena potražiti dodatne partnere među preostalim strankama u novom sazivu Hrvatskog sabora. Možda će nova čelna osoba na Zrinjevcu, kako se kolokvijalno naziva hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, biti netko 'sa strane'. Iz, primjerice, Mosta nezavisnih lista ili Stranke rada i solidarnosti Milana Bandića. Ostale 'treće opcije' poput IDS-a i HDSSB-a radije bi ispregovarale ministarstva turizma i poljoprivrede. Iako je malo vjerojatno da će nakon predstojećih parlamentarnih izbora na čelnom mjestu jednog od najprestižnijih resora biti netko izvan HDZ-ove i SDP-ove koalicije, ministarstva vanjskih poslova u koalicijskim vladama redovito služe za privlačenje najvažnijih partnera. Tako je to u svijetu, a u Hrvatskoj je to prvi put napravljeno upravo u aktualnoj Vladi u kojoj je HNS kao najvažniji SDP-ov partner stao na čelo vanjskih i europskih poslova. U Domoljubnoj koaliciji predvođenoj HDZ-om nema stranke takve važnosti te će po svoj prilici netko iz HDZ-a nakon eventualne izborne pobjede voditi važan resor vanjskih poslova.

Hoće li doista? Odnosno, može li uopće Hrvatska kao članica Europske unije, tko god pobijedio na izborima, voditi samostalnu vanjsku politiku? Ima li prostora i potrebe za bilo kakva soliranja ili svaka suverena država neovisno o tome koliko je integrirana s ostalim državama mora imati prepoznatljivu vanjsku politiku koja u prvom redu vodi računa o nacionalnim interesima? Vanjska politika je upravo zastupanje nacionalnih interesa u međunarodnim odnosima. Hrvatska je proteklih četvrt stoljeća otkako provodi demokratske višestranačke izbore ispred svojih građana koji su se o tome permanentno izjašnjavali na izborima i referendumima, formulirala primarne vanjskopolitičke ciljeve. Od državne samostalnosti 1991. do punopravnog članstva u Europskoj uniji 2013. U međuvremenu je hrvatska vanjska politika uglavnom bila usklađena s ciljevima najvažnijih hrvatskih vanjskopolitičkih partnera, SAD-a i same Europske unije. No, bilo je i bitnih odstupanja kao u pojedinim etapama rata i poraća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te u vrijeme američke vojne intervencije u Iraku. Posljednje je nesuglasje s Njemačkom izazvao tzv. lex Perković, ali je u načelu hrvatska vanjska politika uz pomoć sadašnjih političkih i vojnih saveznika djelovala sinkrono s onim što se naziva euroatlantskim integracijama.

S druge strane, kad god se pojave naznake krize ili sama kriza kao što je aktualna sa stotinama tisuća izbjeglica s Bliskog istoka, ni vanjska politika Europske unije ne djeluje ni jedinstveno ni dosljedno. Promatraju li se reakcije Njemačke i Mađarske na ono što se događa s bliskoistočnim izbjeglicama stječe se dojam da su u pitanju potpuno različite politike i – svjetonazori, a ne usklađeno djelovanje dviju članica jedne visokointegrirane unije. U takvim je okolnostima i Hrvatska dobila prigodu istaknuti i zaštititi svoje nacionalne interese. Čini li to bolje sadašnja Vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem ili Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović čiji su stavovi istovjetni HDZ-ovim? Mada vanjskopolitička pitanja rijetko kad odlučuju o ishodu parlamentarnih izbora, u Hrvatskoj će i ona 8. studenoga doći do izražaja. Dapače. Milanovićev je tim upravo pitanje odnosa prema izbjeglicama te relacije s Mađarskom i Srbijom predstavio kao krunski dokaz svoje zaštite nacionalnih interesa i civilizacijskih dometa. Kada hrvatski premijer uđe u otvoreni politički sukob s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom i njegovim kolegom iz Srbije Aleksandrom Vučićem, oporbi je kontraproduktivno stati na njihovu stranu. Za takvo su što potrebni neoborivi argumenti kakve mađarska i srbijanska strana ipak ne nude. Osobito ne u kontekstu onoga što Orban i Vučić predstavljaju.

Tako se u sveopćem europskom nesnalaženju i nejedinstvu kada je posrijedi najveća izbjeglička kriza u Europi nakon Drugog svjetskog rata i ratova nakon raspada bivše Jugoslavije, pojavila mogućnost (re)definiranja hrvatske vanjske politike. Nema nikakve dvojbe da unatoč nužnosti usklađivanja stavova, najveće europske države poput Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva u prvom redu vode vlastitu vanjsku politiku. I vodit će je i dalje. Mogu li uz njih i zemlje poput Hrvatske imati svoju vanjsku politiku? I tko je u ime Hrvatske vodi? Ustav je u tome jasan. Prema članku 113. Ustava RH Vlada Republike Hrvatske vodi vanjsku i unutarnju politiku. No, prema članku 99. Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.

Promatrajući i slušajući aktualne obnašatelje ovih dužnosti u Hrvatskoj stvara se dojam o potpunom ignoriranju ne samo druge strane u provedbi vanjske politike, nego o ignoriranju slova i duha samog Ustava. Ako je vanjska politika zaštita nacionalnih interesa u međunarodnim odnosima, onda su institucionalno prvi sugovornici u Zagrebu, ne u Budimpešti i Beogradu, a odmah zatim u Bruxellesu s obzirom na obvezu sudjelovanja Hrvatske u stvaranju europskog zajedništva. Jer tako kaže Ustav i politička odgovornost. Ako sa susjedima svakako treba izgrađivati suradničke i poštene odnose štiteći svoje interese, onda to isto treba raditi i s kolegama u obnašanju vlasti. Očito je da se nacionalne vanjske politike članica Europske unije iz niza razloga ne mogu jednostavno utopiti u uvijek jedinstvenu europsku vanjsku politiku. Izazovi koje je malo tko mogao predvidjeti od prekrajanja granica na istoku Europe do prelijevanja posljedica građanskih ratova u Siriji i Iraku u srcu Europe, pred različite zemlje stavljaju različite mogućnosti. Uspješna vanjska politika te izazove i te mogućnosti zna analizirati i kanalizirati. Iako će vanjskopolitička pitanja dijelu birača biti presudna pri donošenju odluke na predstojećim izborima, hrvatska se politika dosad pokazala nespremnom da barem na njima pokaže znanje, snagu i jedinstvo. Sudeći prema razvoju događaja nakon izbora, promjena neće biti...