Ne bez razloga, i sa svim mogućim rezervama spram podijeljene egipatske opozicije u kojoj ima i onih koji baš i nisu za dijalog sa Zapadom, Bijela kuća je odlučila podržati prosvjede koji tresu arapski svijet, uključujući i Egipat, s nadom u političke reforme i u to da će na scenu stupiti demokratski islam na koji je Barack Obama apelirao tijekom glasovitog govora u Kairu 4. lipnja 2009.

Američki predsjednik, ohrabren činjenicom da prosvjedi u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Mauritaniji, Alžiru i drugdje nemaju antiamerički profil, barem za sada, što je velika novost, odlučio je stati na stranu prosvjednika.

'Princip obrane građanskih prava je toliko važan u SAD-u koliko i u arapskim zemljama', kazao je Obama jučer tijekom intervjua putem Youtubea, te dodao, u očitoj poruci predsjedniku Mubaraku koji jedino što zna jest vršiti represiju, a sada i dizati opću tenziju masovnog isključivanja interneta: 'Ljudi (Egipta) moraju imati instrumente kako bi izrazili legitimna neslaganja. Odgovor (vlasti) na ta nastojanja ne smije biti nasilje.'

Američka administracija pokušava koračati s velikim oprezom kako njena uloga ne bi bila shvaćena kao alibi za još veću represiju zbog američkog 'intervencionizma'.

Ali za razliku od jasne podrške disidentima i prosvjednicima u Tunisu kojima je Obama posvetio vrlo jasne i ohrabrujuće rečenice u svom govoru o stanju nacije, egipatski je slučaj puno kompliciraniji za SAD. Naime, SAD je svake godine isporučivao režimu Hosnija Mubaraka oko 1,3 milijarde dolara vojne pomoći i na svaki je način koristio Mubaraka za zaustavljanje islamista u tom dijelu svijeta.

Odlukom da se napusti Mubaraka i da ga se gurne s ruba provalije, jer će se stari faraon teško izvući ako, kako se čini da će se i dogoditi, narod doista podivlja (a većina živi od dva eura na dan ili manje), Obama riskira vrlo složenu igru stabilnosti u regiji. S jedne strane, na kušnji je njegova rečenica iz govora u Kairu: 'Vlade koje štite prava građana su, na kraju krajeva, puno stabilnije, uspješnije i sigurnije.' Ta bi politička platforma bila sjajna kad bi opozicija prihvatila vodstvo Mohameda el Baradeija koji se upravo vratio u Egipat s namjerom da se pretvori u političku alternativu.

Ali Egipat nije Tunis niti sliči na druge arapske zemlje u kojima izlazi na vidjelo ogromna frustracija građana nedemokratskim i apsolutno lošim uvjetima života. Ako Mubarak padne u provaliju bez jasne strategije Zapada i egipatske opozicije, ako se generali koji još jednom žele diktirati sudbinom Egipta izravno sudare s narodom, cijela bi regija mogla eksplodirati, pa i jačanjem islamističkih i fundamentalističkih snaga.

Mubarak je dozlogrdio narodu korupcijom, lažiranjem izbora i onemogućavanjem bilo kakve opozicije. Ali 80 milijuna gnjevnih Egipćana koji bi tražili pravdu na ulicama kao što to rade Tunižani, ne samo zbog potrebe da vlast osigura normalan protok brodova kroz Sueski kanal, mogli bi biti uvod u vrlo krvave obračune.

Glavni tajni arapske lige, Egipćanin Amr Moussa, vrlo jasno kaže da su arapski ljudi ušli u stanje izuzetnoga gnjeva i frustracije bez presedana. U provaliju bi mogao pasti ne samo Mubarak. Tišina Tel Aviva pred novonastalom situacijom je više nego značajna.