Ponajviše individualne igrače, njihove likove utvrđene više prema Paninijevom albumu, nego po prizorima s malog, jako izbočenog ekrana firme EI Niš (naravno, s heklanim tabletićem i nekakvim jeftinim suvenirima na vrhu), a njihova imena – ta čarobna, mistična imena Rossi, Rummenigge, Doktor Socrates, Platini, pa i Šurjak, Zajec, Pižon – od tada zauvijek utisnuta u pamćenje.

Ubrzo sam letio dvorištem i naseljem s gumenom loptom (jer malo tko je tada imao kožnu) i vikao 'Centarhalf! Centarhalf!'. Nije to bio nikakav znak rane taktičke svijesti ili promućurnosti. Naprosto sam krivo čuo skandiranje publike na stadionima: 'España! España!' – i mislio da izvikuju riječ koju su TV-komentatori neprestano spominjali i kojoj nisam znao značenje.

Bila je to inicijacija. Prvi razgovori s ocem o nogometu, prva prepucavanja s vršnjacima je li bolji ovaj ili onaj, prvo veselje i prva tuga zbog događaja na zelenom terenu. Sjećam se da sam bio neutješan kad je Brazil izgubio od Italije 3-2. Bio sam tad premali da sasvim shvatim razliku između Svjetskog prvenstva i Igara bez granica (ako se toga ne sjećate, pitajte starije što je bila ta manifestacija koja bi potpuno ispraznila ulice i prikovala ljude uz TV), ali shvaćao sam da je ovo nešto veće, najveće.

Nekad bilo, sad se spominjalo

Ali to je još bio 'stari' nogomet. Nogomet prije posvemašnje globalizacije, prije ulaska ogromnog novca, Lige prvaka i modernih mega-momčadi. Doba u kojem je Mundijal još uvijek bio glavni izlog elitnog nogometa, mjesto i točka u vremenu u kojem su se događale promjene i revolucije koje su u svakom pogledu definirale razvoj tog sporta, u kojem se redovito događao sudar svjetova.

Samo jedan igrač u finalu SP-a 1982. igrao je u klubu izvan svoje zemlje – njemački libero Uli Stielike, tada član Real Madrida. Svi Talijani igrali su u Italiji, baš kao i 1954. svi Nijemci u Njemačkoj i Mađari u Mađarskoj, ili 1970. svi Brazilci u Brazilu, a Talijani u Italiji. Tako je, uz tu i tamo neki izuzetak, bilo uvijek prije i još malo kasnije, sve do 1990-ih. Kad su Azzuri 2006. uzeli svjetski naslov s rosterom sastavljenim isključivo od igrača Serie A, bio je to već kuriozitet, jer jedino njihova reprezentacija i ona Saudijske Arabije nije imala ni jednog 'stranca' na popisu.

Jedina momčad u Brazilu 2014. u kojoj svi igrači nastupaju za domaće klubove bila je Rusija – ajde, i Engleska, čiji treći golman Fraser Forster brani u škotskom Celticu. Ni jedni ni drugi nisu uspjeli proći skupinu, osvojivši zajedno tek tri boda.

Messi iz našeg sokaka

Ne želim svime ovime reći da je nekoć bilo bolje ni prenijeti neku poruku tipa 'Against modern football'. Nogomet, kao i sva područja života danas, razvija se svojim putem i postaje realno sve kvalitetniji. Ono što želim reći jest da je i danas, bez obzira na sav novac, brzinu, snagu, taktiku i spektakl Lige prvaka, Mundijal još uvijek daleko, daleko, daleko bolji i zanimljiviji.

Nije kvalitetniji ni po jednom od spomenutih elemenata. Ali količina drame, emocija i uzbuđenja koja prati utakmice SP-a, za veliku većinu gledatelja nemjerljivo je veća od ičega što mogu iskusiti u klupskom nogometu. Koliko se utakmica iz prošle sezone možete sjetiti da su bile bolje od Njemačka-Alžir ili Belgija-SAD? Opet – ne kvalitetnije, nego bolje, uzbudljivije? A obje su nakon 90 minuta igre imale rezultat 0-0...

Danas s balkona gledam djecu kako ganjaju loptu i izvikuju imena Messija, Neymara, pa čak i Jamesa, jednako kao što smo mi to radili prije 30 godina. Jedina je razlika što oni danas imaju kožnu loptu, a poneki od njih i dresove svojih idola. Inicijacija. Nisam zadnjih godina primijetio ništa slično u doba finala Lige prvaka.

Zašto je još i danas Mundijal najveći, najvažniji, najuzbudljiviji? Zašto nam opsjeda maštu, osvaja djecu i tjera nas da gledamo utakmice do kasnih noćnih sati?

Globalno događanje naroda

Jedan odgovor, ne mora biti da je najvažniji, jest da se radi o globalnom događanju naroda. U pobjedonosnom pohodu nogometa na krov svijeta, u njegovoj evoluciji u biznis vrijedan milijarde i milijarde, pokorena je ogromna većina planeta. Današnji nogomet funkcionira na način sličan Rimskom Carstvu, uzimajući elemente koje želi od pokorenih naroda i ugrađujući ih u vlastitu kulturu, tako da se svi osjećaju dijelom 'osvajanja' i hibridne kulture koja s time nastaje.

Uska elita najbogatijih klubova ubire vrhnje iz liga i nacija diljem svijeta i postaje amalgamat svih nacionalnih nogometnih kultura. Elitni nogomet je iz razdoblja nacionalnih država već prešao u doba samostojećih citadela, superklubova pozlaćenih sredstvima od televizije, UEFA-e i prebogatih mecena. Svi drugi morali su mu se pokloniti, bez obzira na nerijetko veći i značajniji povijesni status, i biti sretni što njihovi dečki igraju za europske=svjetske gigante, odnosno centre moći.

Ne treba prolijevati suze zbog toga, jer nije kao da su ih onamo stjerali nekakvi janjičari, uzimajući danak u krvi od podjarmljenog puka. Dospjeli su onamo zbog svog izvanserijskog talenta i rada, u želji da se okušaju među najboljima, zarade veliki novac i igraju na stadionima kakve su kao klinci mogli vidjeti jedino na televiziji.

No kad dođe Svjetsko prvenstvo, sve to pada u vodu. To je natjecanje u kojem se uspjeh ne može kupiti, u kojem najbolji i najbogatiji igrači ne znače ništa ako nemate momčad i igru. Pitajte Španjolce, Talijane i Engleze; pitajte Hrvate, koje je Meksiko ponizio iako su njihovi igrači kvalitetniji, bogatiji i slavniji. Kad dođe Svjetsko prvenstvo, nogomet se spušta na bazičniju razinu na kojoj talent, zajedništvo, pripremljenost i motivacija igraju kudikamo veću ulogu od novca, slave i statusa.

Nogometna antiglobalizacija

Od osam četvrtfinalista, samo si jedna nacija može priuštiti da zadrži svoje najbolje igrače – ali i tamo je riječ samo o jednom klubu, samo o jednoj citadeli. Šest od sedam na tržištu najcjenjenijih njemačkih nogometaša igra u Bayernu. Francuska je tek odnedavno i samo donekle blizu, jer dvojica od njihovih deset najvećih zvijezda igraju u PSG-u, financiranom katarskim novcem. Nizozemska je svoju tešku artiljeriju u napadu poduprla klincima iz domaće lige. Brazil i Argentina, nogometne meganacije koje zajedno imaju sedam naslova svjetskih prvaka, na prste jedne ruke mogu izbrojati nogometaše iz domaće lige – jednima je najvažniji smiješni centarfor Fred, drugima epizodist Fernando Gago

Ali Svjetsko prvenstvo je mjesto i točka u vremenu u kojem se događa globalizacija koju ne pokreću novac i multinacionalne korporacije, nego narod i njegova kultura – kako nogometna, tako i ona šira. To je, još uvijek i vjerojatno će uvijek biti, festival različitosti, ponosa i tradicije; njihove evolucije u nešto novo i međusobnog prožimanja.

Iza svake momčadi su milijuni ljudi, negdje i deseci milijuna, koji vjeruju, navijaju i strepe. Iza svake su priče – o zemlji, o patriotizmu, o zajedničkom cilju. Tu saznajemo o ulozi nogometa u integraciji imigranata u francusko, švicarsko, njemačko ili belgijsko društvo; o duhovima prošlosti i razvoju brazilske nacije, o tome koliko je enormna važnost reprezentacije za Čile ili Urugvaj, kako Klinsmann i njegovi dečki mijenjaju Ameriku, kako je nova Kolumbija izrasla iz ratova narko kartela i kako je alžirski ministar za vjerska pitanja izdao specijalno dopuštenje Alžircima da jedu preko dana, iako je već počeo ramazanski post.

Tu navijamo za nogometnom globalizacijom pokorene narode koji više nikad neće gledati vrhunski nogomet u svojim ligama. Tu smo svim srcem za autsajdere, pa bio to Vahin Alžir ili Amerika koja nas je, kvragu, osvojila svojim pristupom. Tu saznajemo više o svijetu oko sebe nego što ćemo ikad moći u Ligi prvaka ili u nekoj budućoj Superligi. Tu gledamo pravu, nepatvorenu borbu i pravi nogomet koji doista nešto znači i predstavlja; onaj koji razdvaja dječake-milijunaše od muškaraca. Prekrasan i okrutan u isto vrijeme, inspirativan i zastrašujući. Kao u onoj pjesmi kad su iza prozora puške, iza pušaka oči, iza očiju ruke, a iza ruku kuca srce, bejbe.

Dobro, ne sad baš puške, ali.. Možda nisam u pravu, ali volim vjerovati da je to najveći razlog što je Mundijal još uvijek najveći show na Zemlji.