Znanstvenici s britanskog Sveučilišta Nottingham Trent i Instituta MRC Harwell proveli su studiju na miševima i otkrili mehanizam koji mutiranom genu omogućuje da odigra ključnu ulogu u regulaciji apetita, težine i hormona inzulina, koji pomaže da se razina šećera u krvi održi pod kontrolom i da se spriječe komplikacije koje uzrokuje dijabetes.

Tim znanstvenika otkrio je da se, uključivanjem i isključivanjem drugih gena može utjecati na područje mozga poznato kao hipotalamus, koji kontrolira apetit, unos hrane u organizam, osjećaj gladi i žeđi.

Istraživači kažu da bi razumijevanje ovog načina, o čemu je objavljen rad u časopisu Udruge američkih društava za eksperimentalnu biologiju (FASEB), moglo utrti put novim ciljanim terapijama zdravog mršavljenja.

"Postoji važna genetska komponenta povezana s našim apetitom i rastom, ali je još nismo u potpunosti razumjeli. Razumijevanje onoga što se događa kod osoba s mutacijom utire put istraživanju potencijalnih novih načina djelovanja, kada je posrijedi ciljani gubitak težine za sve ljude", rekla je dr. Rebecca Dumbell, znanstvenica na Fakultetu za znanost i tehnologiju Sveučilišta Nottingham Trent.

Dr. Dumbell vjeruje da mutacija gena ZFHX3, koja u miševa i ljudi ima sličnu ulogu, može "objasniti zbog čega je u nekih ljudi apetit manji, pa se ne debljaju poput ostalih".

Mutacija prisutna kod samo 4 posto ljudi

Premda svi imamo gen ZFHX3, smatra se da specifična mutacija koja pokreće ovaj mehanizam postoji kod samo 4 posto ljudi.

"To je vjerojatno jedna od brojnih mutacija koje ljude čine različitima kada je posrijedi njihova prirodna sposobnost da se drže dijete", smatra Dumbell.

Za potrebe studije istraživači su pratili proces unosa hrane kod miševa s mutiranim genom ZFHX3 i onih koji tu varijaciju nisu imali.

Otkrili su da miševi s mutacijom u organizam unose manje hrane, da su manji i da imaju nižu razinu inzulina, kao i drugog hormona poznatog kao leptin, koji pomaže u regulaciji tjelesne težine.

Ustanovljeno je i da su miševi u dobi od jedne godine konzumirali oko 12 posto manje hrane te su težili su oko 20 posto manje u odnosu na one bez mutacije.

Britanski znanstvenici smatraju da niže razine inzulina upućuju na to da je u miševa s manje tjelesne masnoće prisutna zdravija regulacija šećera u krvi, pa je stoga i manja vjerojatnost da će biti izloženi riziku od razvoja dijabetesa tipa 2 i bolesti srca.

Dr. Dumbell je za nastavak dvogodišnjeg projekta istraživanja uloge ovoga specifičnog gena u porastu težine dobila 100.000 funta od Akademije medicinskih znanosti te najavila da će "u nastavku rada proučavati na koji način gen ZFHX3 djeluje na ključne dijelove mozga".

Bolje razumijevanje djelovanja spomenutog gena omogućit će znanstvenicima da shvate na koji bi način svi ljudi mogli uspješnije djelovati da bi održali 'zdravu' tjelesnu težinu.