Domaća javnost i novinari možda ne znaju kakvo novinarstvo žele (političari i vlasnici već se oko toga lako slože), ali unatoč tomu Hrvatska je na dobrom putu da dobije Muzej medija, neku vrstu hrvatske inačice washingtonskog Newseuma. Riječ je o najglasovitijem svjetskom muzeju posvećenom jednom od najstarijih zanata svijeta; da parafraziramo staru medijsku kovanicu: ono što nije pretvoreno u vijest (čak i u kameno doba), nije se ni dogodilo. A u Hrvatskoj se u posljednjih 250 godina, koliko bi se mogao pratiti trag modernog komuniciranja i novinarenja, izdogađalo mnogo toga, o brzini izmjene događaja u ovom mileniju da i ne govorimo
Ideju o Muzeju iznjedrila je Nada Zgrabljić-Rotar, izvanredna profesorica na Odjelu za komunikologiju Hrvatskih studija, a za nju je vrlo brzo dobila podršku novinarskog ceha, ali i nekih drugih institucija pod čiji kišobran masovno komuniciranje spada. O tome na kojem konceptu bi se Muzej temeljio, kakav bi u njemu bio odnos povijesti i suvremenosti, na koji način bi vrednovao neke suvremene prijelomnice, za tportal je govorila prof. Zgrabljić Rotar.
Pritom, njena inicijativa unatoč velikim razlikama u financijskim i društvenim okolnostima, ipak ima nešto zajedničko s Newseumom, barem u onom smislu kako je na otvaranju washingtonskoga muzeja 2008. godine govorio Charles L. Overby, izvršni direktor i predsjedavajući Foruma za slobodu te Instituta za raznovrsnost (Freedom Forum and Diversity Institute).
'Nikada do sada nije bilo toliko pesimizma kada je riječ o novinarstvu i njegovoj budućnosti kao danas', rekao je Overby, a teško da bi se u Hrvatskoj toj rečenici moglo što dodati, što svakako valja shvatiti kao potporu osnivanju Muzeja.
Ideja o Muzeju medija došla je iz vaše profesorske prakse? Primijetili ste da današnji studenti nisu znali o čemu govorite kad ste spominjali Feral ili Vjesnik? Pretpostavljam da slično prolaze i ostali mediji i događaji iz bliske prošlosti. Primjerice, prosvjed za Radio 101 ili neke emisije kao 'Slikom na sliku'...
Shvatila sam da bi za studente, ali i za građane, bio dragocjen uvid u povijest hrvatskih medija i hrvatskog novinarstva. Istina je da studenti slabo poznaju Feral, Vjesnik, Plavi, Polet, Danas, kao što malo znaju o novinarima koji su pisali u tim novinama i kasnije činili duh novoga vremena, kulturnu i političku klimu. Radio 101 je pokrenuo mase, bio je simbol slobode javne riječi, o tome se priča, ali za studente je to nešto vrlo apstraktno i nejasno. Televizijska emisija 'Slikom na sliku', teško ratno vrijeme u kojem je emitirana, fascinacija publike tom emisijom i Dubravkom Merlićem, slična je priča. Inicijalna ideja bila je sakupiti sve te informacije i priče i staviti ih u određeni kulturni i vremenski kontekst – to bi trebao biti muzej medija. No pritom ne smijemo zaboraviti prethodnike kao što su Ivan Hetrich, Hrvoje Macanović, Veselko Tenžera… Moja prvotna ideja, potaknuta prazninom u općoj medijskoj kulturi novih naraštaja (za što oni nisu krivi), bila je da kreiramo mjesto koje će svima pokazati koliko je novinarstvo važna profesija, koliko je težak i ozbiljan novinarski posao. Newseum u Washingtonu D.C. svakako po vrijednosnim stavovima (njihov budžet je nama nedostupan) može biti uzor. Mislim na način na koji izloženim eksponatima, člancima i fotografijama na sedam katova obrazuje posjetitelje o tome što znači Prvi amandman. Mislim da je u tom muzeju jasno dano do znanja zašto je svaka žrtva za slobodu javne riječi – vrijedna življenja. Tamo se na primjeru izložaka uči o tome da sloboda medija nema alternativu. Tu poruku trebao bi imati i hrvatski muzej.
Imate li već razrađen koncept i kriterije? Kako je kod nas uvijek problem i novac, kako stojite s financijskim dijelom projekta?
Na razradi poslovnog modela još intenzivno radimo, a sadržajni koncept muzeja je u ovoj fazi bolje i kompletnije razrađen. Željela bih da muzej bude interaktivno-edukativna, kulturno-zabavna institucija koja će pokazati našu povijest kroz tiskane i elektroničke masovne medije. UNESCO i Europska komisija posvećuju veliku pozornost zaštiti audiovizualne građe kao 'sjećanju svijeta' i upozoravaju da sve zemlje trebaju tome dati potrebnu pažnju. Sadržaji radija, televizije i novina stvorili su kolektivno pamćenje našega naroda i kreirali našu kolektivnu svijest. Novi mediji suočavaju nas s digitalnim dobom i novim pravilima novinarske profesije i javne komunikacije. Ako bih morala sažeti koncept u jednu rečenicu, rekla bih: Izazovi medijske sadašnjosti, bogatstvo medijske prošlosti i neizvjesnost medijske budućnosti, činit će Muzej medija.
U jednom svom dijelu Muzej bi imao povijesno-kronološku dimenziju. Što bi, po vama, trebalo zabilježiti iz povijesti hrvatskog novinarstva?
Kao što znamo, prve novine na latinskom Ephemeridas Zagrabiensis iz 1771. na žalost nisu sačuvane. Ha, ha, eto vidite! Da je bilo Muzeja medija – bile bi nam sačuvane! Godine 1789. izlazi Agramer Deutche Zeitung, a tri godine kasnije 1789. Kroatischer Korrespondent, a od tih je novina sačuvan samo jedan primjerak, broj 61. Primjerak se čuva u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a smatra se da je pripadao Ljudevitu Gaju. Bilo bi lijepo da se može vidjeti u muzeju, zar ne? Osim u Zagrebu, i u drugim hrvatskim gradovima, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, izlazili su neki listovi u početku na stranim jezicima. Prvi dvojezični list bio je zadarski Il Regio Dalmata 1806. Prve novine na hrvatskom jeziku pokrenuo je Ljudevit Gaj, Novine horvatzke 1835. godine. Početak suvremenog, angažiranog novinarstva kakvo danas poznajemo, zacrtao je Frano Supilo 1904. godine utemeljivši riječki Novi list. Tu kreće povijest suvremenog tiskanog novinarstva koja je burna i zanimljiva zbog promjena ideologija, političkog sustava i društveno-ekonomskih odnosa, propadanja vladajućih režima, političara, država…
Što se tiče elektroničkih medija – Zagrepčani su oduvijek voljeli radio i televiziju i u tome smo uvijek pratili svjetske trendove! Mnoga mjesta u gradu, mnogi ljudi, znanstvenici, medijski profesionalci dali su svoj doprinos razvoju radija i televizije. Još prije početka emitiranja radija, mnogi su Zagrepčani bili strastveni i u svijetu poznati radioamateri. Prvi susret s televizijom Zagrepčani su imali 1939. godine, a profesor Tehničkog fakulteta u Zagrebu Josip Lončar još je 1937. godine napisao brošuru 'O suvremenoj televiziji'. Tehnologija, koja je osamdesetih godina bila vrhunska, danas je na zalasku, današnje digitalno doba promijenilo je prirodu tradicionalnih medija. Napušta se analogni sustav emitiranja, a digitalizacija znači prije svega konvergenciju prema novim medijima, novim platformama emitiranja i novim sadržajima. HRT je promijenio svoje tehnološko lice, analogne kamere, montaže, snimači zvuka – već su sada povijest. Za par godina nitko ih se neće ni sjećati. Dobro bi bilo da budu u muzeju jer su novinari na njima stvorili divne emisije i zabilježili mnogo kulturnih, političkih i javnih događaja.
U vašem konceptu spominje se interaktivni pristup. Na koji način zamišljate povratak u medijsku prošlost?
Bilo bi zanimljivo vidjeti stare radijske i televizijske prijemnike na kojima je naša javnost pratila emisije kao što su Vesela večer, Mendo i Slavica… Bilo bi zanimljivo čuti te glasove, glas legendarnih spikerica Gordane Bonetti ili Marte Tomljenović, nogometne prijenose Mladena Delića. Ljudi sigurno čuvaju takve aparate i možda bi ih dali u muzej. No muzej ne može stati samo na prošlosti. I mlade televizije (mlade u odnosu na povijest HRT-a) kao što su TV Nova, RTL i druge, već imaju svoju povijest i sadržaje koji bi izvrsno stajali u muzeju – primjerice, kako bi bilo staviti u muzej prvi Big Brother ikad emitiran u Hrvata? Prvog pobjednika – pa bila je to nacionalna senzacija…
Što je s vrijednosnim kriterijima? Ne radi se pritom samo o svjetonazorskoj opredijeljenosti određene redakcije, nego i o slučajevima ozbiljnih kršenja normi novinarskog posla i novinarske etike. Primjerice, što je sa tekstovima objavljivanim u Slobodnom tjedniku, ili s tekstovima tipa Vještice iz Rija. Mislite li da je u Hrvatskoj trenutno moguće ispričati priču o medijima koja će nadići ideološke i ukazati na neprofesionalne pristupe, bez obzira s koje strane su počinjeni.
Ideologije se ne mogu odvojiti od politike pa onda ni od novinarstva. Povijest novinarstva na neki način je povijest ideologija. Mediji nisu samo slika i ogledalo društva, oni također konstruiraju društvenu stvarnost. Neprestana borba između ta dva koncepta zahtijeva kritički odnos kako prema političkom, tako i prema medijskom javnom diskursu. Muzej medija treba pokazati tragove svih sustava i svih borbi u prostoru javne komunikacije i to u obliku muzejskih eksponata - konkretnih članaka, naslovnica, fotografija objavljenih u nekim novinama u nekom periodu. Posjetitelji trebaju vidjeti sve, sjetiti se svega i sami zaključivati o svemu! Za mnoge od tih sadržaja bit ćemo sretni što su konačno u muzeju!
Vašu inicijativu podržali su HND, HAZU i bivše ministarstvo kulture. Držite li da ćete i od ove vlade imati podršku? Koliko se odmaklo u traženju prostora i financijera? Kakav prostor tražite (lokacija i površina), koja svota bi bila potrebna da se projekt pokrene? Koga sve vidite kao potencijalne financijere?
Tažimo najbolji poslovni model i radimo na izradi studije koja će dati komparativne uvide u najbolje načine financiranja. Jedan od načina su korporativna partnerstva, primjerice s vašom kućom – Hrvatski telekom, zašto ne? The National Media Museum financira se donacijama. Raspolaže na godinu s ukupno 1,6 milijuna dolara i prostire se na sedam katova. To je za bogate zemlje. No ovaj je projekt vrijedan i sigurna sam da će moći računati na sredstva iz europskih fondova, a možda i na državna sredstva i na sredstva od domaćih uspješnih korporacija. Zbog toga, uz sve znanstvene, kulturne i profesionalne institucije koje su podržale ovaj projekt (uz HAZU i HND također Matica hrvatska, HURIN) vjerujem da će osnivanje Hrvatskog muzeja medija podržati i stara i nova vlada, kao što kažete, kao i cijela javnost jer će to dati jednu novu kulturnu vrijednost i Zagrebu i Hrvatskoj.
Koliko je moguće da privatni financijer utječe na koncept muzeja, u smislu načina na kojeg oglašivači utječu na stavove medija, pa recimo zbog medijske ili novačen podrške recimo ne znamo priču o 'ortacima u aferi Grupo'.
Razumijem vaše pitanje. Takvi su pritisci noćna mora svakog novinara. Nadam se da toga u Muzeju medija neće biti.
U najavi su se spominjale neke zanimljivosti, primjerice naslovnice svih hrvatskih medija koje je skupio Branko Lovrić. Imate li još neke 'ekskluzivne?'
Već sam donekle govorila o tehničkim izlošcima. Podsjećam da će Radio Zagreb – Hrvatski radio ove godine slaviti 90 godina, a Televizija Zagreb – Hrvatska televizija 60! To je 150 godina radijskog i televizijskog programa! Koliko novinara, koliko emisija, koliko događaja! Koliko kulture, politike, znanja. Audiovizualna građa HRT-a je naša povijest! U Muzeju medija bit će interaktivna komunikacija s poviješću! Muzej bi sadržavao i eksponate elektroničkih medija - radioaparate, televizijske aparate, radijsku opremu (mikrofone, vrpce, zvučnike), snimače zvuka od najsuvremenijih do stare Nagre, kamere, aparaturu za osvjetljenje, stari studio za montažu, studijske pultove za snimanje i emitiranje, radijski i televizijski studio itd. Konstruirani manji studiji omogućavali bi posjetiteljima uvid u rad u radijskom i televizijskom studiju. Također bi mogao sadržavati opise nekih medijskih profesija koje pomalo izumiru, povijest nekih izuma, biografije zaslužnih stručnjaka, medijskih stručnjaka i umjetnika…
Koliko će muzej biti edukativan - u smislu razotkrivanja manipulacija? Kako će objasniti razliku između spina i novinarski korektne vijesti? Hoću reći, da bi znali kako primati medijske informacije korisnici bi morali biti medijski pismeni. Kako bi muzej mogao djelovati da se to stanje popravi?
Muzej medija će biti važan element u promicanju medijske pismenosti. To je snažan razlog za njegovo osnivanje. Kao nacija, u prosjeku smo vrlo slabo medijski pismeni. Nije tu riječ samo o tome da smo potkapacitirani u ispravnom 'čitanju' medijskih sadržaja. Problem je i u tome što građani nedovoljno koriste medije, kako nove tako i tradicionalne, kao sredstvo sudjelovanja, participacije u demokratskim procesima. Također, ne koriste dovoljno medije ni u svome poslovnom napredovanju, u ostvarenju svojih poslovnih planova. A sve to zato što ne poznaju dovoljno medije i jer se boje medija. Medijski pismeni građani razumiju da mediji nisu ni dobri ni loši, nego onakvi kakve si ih sami stvorimo. Dakle, moramo znati kakve medije zapravo želimo. A to je možda najteže naučiti u procesu medijskog opismenjavanja.
