Odluku Višeg suda u Beogradu o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića komentirali su za Hinu povjesničari Slavko Goldstein, Mario Jareb i Tvrtko Jakovina ustvrdivši da će ona negativno utjecati na odnose Srbije s Hrvatskom i BiH, u kojima su četnici za vrijeme Drugog svjetkog rata počinili brojne zločine.
Četnici pod skutima talijanskog okupatora
"Kao partizan u ljeto i jesen 1942. sudjelovao sam u nekim okršajima protiv četnika koji su dolazili iz Gomirja (mjesto na putu Vrbovsko-Ogulin), gdje su četnici imali garnizon pod skutima talijanskog okupatora", prisjetio se Goldstein dodajući da su četnički vođe u ofenzivi protiv partizana u rujnu te godine spalili tisuću kuća u općini Drežnik.
Isto tako, dodao je, pokraj Ogulina četnici su imali garnizon, a nedaleko je bio i ustaški. "Neću reći da su zajedno ratovali protiv nas, ali bili su jedni pokraj drugih i mogu svjedočiti da su četnici bili kolaboracionisti okupatorske talijanske vojske. Zato mi je jako žao da je beogradski sud donio odluku o Mihailovićevoj rehabilitaciji", rekao je Slavko Goldstein.
Profesor povijesti Mario Jareb drži da odluku o rehabilitaciji treba gledati dvojako. "Nedvojbeno je da su četnici pod Mihajlovićevim zapovjedništvom počinili brojne zločine nad Hrvatima, muslimanima i Srbima koji nisu bili njihovi sljedbenici, ali kad gledamo presudu kojom je osuđen 1946., unatoč tim brojnim dokazima o zločinima, tadašnjem tužiteljstvu je bilo važnije osuditi politiku kraljevine Jugoslavije i četnički pokret. U tom montiranom procesu lakše ga je bilo proglasiti krivim kao neprijatelja novonastale države nego ispitati konkretne zločine koje su četnici pod njegovim zapovjedanjem počinili", smatra Jareb.
Odvojiti četničke zločine od presude Mihailoviću
Ocijenio je kako iz te perspektive i nije bilo pravno teško odbaciti tu presudu, navodeći da je i sudac koji je vodio proces rehabilitacije rekao kako se u njemu ne sudi o tome je li Mihailović počinio zločine ili nije, već da nije imao pošteno suđenje, sa čime se na neki način izvukao.
Dakle, treba razdvojiti četničke zločine, koji su nepobitni, od te sudske presude iz 1946. kojom je Mihailović osuđen na smrt, smatra Jareb.
Povjesničar Tvrtko Jakovina ističe kako je s obzirom na 20-godišnje srpsko zagovaranje Mihailovićeve rehabilitacije presuda logičan završetak.
"Ta je rehabilitacija već ušla u tamošnje udžbenike. Dakle, ušla je prije u udžbenike, nego u historiografiju", naveo je Jakovina dodajući da su zagovornici njegove rehabilitacije bili zagovornici srpske monarhije, dio onih koji pripadaju antikomunistima i dio onih koji su zbivanja iz 90-ih nastojali povezati sa zbivanjima iz 40-ih godina prošlog stoljeća.
Ocijenio je da odluka o rehabilitaciji četničkog vođe neće dobro utjecati na odnose Srbije s Hrvatskom i BiH.
Srbija kreira dva antifašistička pokreta
Što se šire vanjske politike tiče, Srbija presudom o rehabilitaciji Mihailovića ide ka kreiranju dva antifašistička pokreta, što će pokušati pozitivno iskoristiti.
No, dodaje Jakovina, nije Mihailović suđen 1946. samo kao politički gubitnik, već i zbog zločina koje su četnici počini. Pitanje je što presuda govori o tome i u kakvom će se svjetlu to gledati, zaključio je Jakovina podsjećajući da su 1943. četnici izopćeni iz tadašnje srpske kraljevske vojske, a sam kralj Petar 1944. je počeo pregovore s Titom.
Postupak rehabilitacije koji je 2006. pokrenuo Dražin unuk Vojislav Mihailović počeo je 16. rujna 2010., od kada su saslušani deseci svjedoka i povjesničara, preslušani audio snimci sa suđenja i prikupljena brojna dokumentacija, a njime se namjeravala ukinuti sudska presuda od 15. srpnja 1946., kojom je četnički vođa proglašen krivim za kolaboraciju s njemačkim i talijanskih okupatorom i niz ratnih zločina.
Razlog pokretanja procesa rehabilitacije nije se zasnivao na pobijanju činjenica na kojima je komunistički sud za Mihailovića donio najtežu presudu, već na njihovu drugačijem interpretiranju, kao i nekim formalnim razlozima.
Optužnicu je sastavio visoki srbijanski komunistički dužnosnik Miloš Minić. Brojke koje su pratile opise masovnih četničkih zločina, zapravo pokušaj genocida nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, bile su zastrašujuće, a tadašnji je režim istu kaznu drakonski određivao i za puno manja kaznena djela nego li ona koja su Mihailoviću stavili na teret.
Mihailovićeva unuka podržavalo je nekoliko desno orijentiranih srbijanskih stranaka, ponajprije radikali Vojislava Šešelja i liberali Koste Čavoškog, kao i razne pročetničke organizacije i protukomunističke udruge, te poznati pojedinci poput pravne ekspertice Smilje Avramov.
Četnici pobili najmanje 33.000 muslimana i 32.000 Hrvata
Prema istraživanjima demografa Vladimira Žerjavića, četnici su tijekom rata minimalno pobili, mahom klanjem, 33.000 muslimana i 32.000 Hrvata. Bosansko-hercegovački istraživači tvrde, međutim, da su Dražini sljedbenici likvidirali oko 100.000 muslimanskih civila, uglavnom žena, djece i staraca, od čega je za polovicu moguće utvrditi i imena.
Neki od tih pokolja, poput onih u Foči, Goraždu, Vlasenici, Rogatici, Višegradu i Pljevljima, s tisućama ubijenih koji većinom nisu ni pružali otpor, pripadali su u najstrašnije epizode jugoslavenske ratne povijesti.
Hrvati su, pak, najteže stradavali u istočnoj Hercegovini i zapadnoj Bosni, kao i područjima između Srba i Drvara, pokazuju Žerjavićeva istraživanja.
