Naš ugledni dramaturg, teoretičar književnosti i pjesnik, ali i član Predsjedništva SPD-a 1991. godine, kada je bio i ministar kulture u stranačkoj vladi u sjeni, još uvijek najjaču oporbenu stranku napustio je 1993. godine nezadovoljan autokratskim putem kojim je krenula jer je predloženi stranački statut tadašnjem predsjedniku Ivici Račanu davao preveliku moć.

Zuppa kao jedan od vodećih intelektualaca ljevice učestalo je kritizirao probleme u stranci, a za tportal je analizirao što je točno dovelo SDP do osipanja, tko je za to kriv i kakva je uopće budućnost ljevice u Hrvatskoj, ali i šire.

SDP je, čini se, pred raspadom ili pred rubom, bolje rečeno. Mnogi tvrde kako je degutantno gledati ono što se događa u njemu. Kako komentirate događaje u najjačoj oporbenoj stranci?

Svakako je to degutantno. No prije svega trebalo bi otvoriti nekoliko pitanja koja bi na određeni način trebala pokazati dubinu onoga što se događa na našoj takozvanoj ljevici. Činjenica je da u Hrvatskoj ima mnogo lijevo orijentiranih građana, osobito među intelektualcima, ali da bismo uopće došli do pitanja što se događa sa SDP-om i njegovog raspada moram reći da još od 2005. godine postoje veliki problemi ljevice koje ona ima i na europskoj razini. Po svemu sudeći, danas uopće ne mogu SDP nazivati Strankom demokratskih promjena, kako je KPH devedesetih bila promijenila svoj naziv, a niti Socijaldemokratskom partijom, kako je nazvana kratko vrijeme nakon toga. Sjećam se i stanja u stranci neposredno pred rat, kada je ona imala visoki intelektualni potencijal, premda Ivica Račan nije bio sklon intelektualcima u njenim redovima, sve do te mjere da je ignorirao popis od šezdesetak značajnih intelektualaca. Dugo je trajalo nagovaranje Račana da primi te ljude, no on je na kraju poručio neka neko 'tijelo' stranke sazove sastanak s njima, a on će ih na kraju doći i pozdraviti. Račanu sam kazao da bi bilo bolje da on sazove sastanak, a da ćemo mi doći pozdraviti njega. I tako do sastanka nije ni došlo. Dakle do zastoja u unutarpartijskim odnosima došlo je odmah po osnutku SDP-a. A europskoj ljevici koja se, eto, nalazi u reformama, koja ima svoje zastoje i svoja cijepanja - da se malo našalimo - bili smo avangarda i u tome.

To su prirodni procesi…

Jesu. Uvaženi politolog Gerassimos Moschonas kaže da 'socijaldemokracija živi tako da preživljava promjene epohe'. Uglavnom, s jedne strane stoji liberalna ljevica, a s druge socijalna, 'proletizirana' ljevica. Liberalna ima projekt osuvremenjenja svojih ideja, ali tako da pri tome ne izda svoj historijski identitet. Teška je to zadaća zato što se u potpunosti odaziva zovu socliberalizma i svijeta kapitalizma. Ona 'proletarizirana' za nju je arhaična, zavedena revolucijskom nostalgijom i sasvim neodgovornim 'ljevičarenjem'. To možemo vidjeti i danas pri osnivanju raznih lijevih partija, čija je potreba neosporna. Socijaldemokracija traži i stanovit ekvilibar kojim se nastoji pribaviti čak i stanovita politička dubina, pa i 'ideološka odmjerenost', kojom se akomodira kao jedan minimalistički projekt. Neki francuski teoretičari zastupaju ideju da su uz neku središnju, stranke ljevice u parlamentu potrebne upravo zbog razlika u programima i dinamike ideja koje mogu razviti na svome krilu u parlamentu. U SDP-u se danas govori isključivo o SDP-u. O Statutu, o statutarnim suspenzijama članova, isključivanjima iz stranke i svim mogućim statutarnim rješenjima. O samom Programu stranke i eventualnim programskim razlozima za isključivanje ili za problematiziranje postupaka, stranačkih sadržaja i slično - ni slova.

Je li to ključni problem SDP-a?

Upravo je to glavni problem iako će u SDP-u odmah reći kako postoji i Statut i program nazvan Dobro društvo, a koji čak ima plagirani naslov značajne i utjecajne knjige Johna Kennetha Galbraitha, inače oca nekadašnjeg američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha.

U stranci više nema ni intelektualaca vašeg kalibra, nema Gvozdena Flege, Nevena Budaka, Antuna Vujića…

Imao sam prilike pročitati dijelove Vujićeva programa, koji je jako dobar, ali je on negdje duboko skriven i zagubljen u 'arhivima' stranke ili ga uopće ne žele koristiti. Međutim kada već govorimo o programima lijevih stranaka, moram naglasiti kako je on odlučujući upravo po svojim tematskim, političkim konfiguracijama. Postoje tri modela tih konfiguracija. Prvi model sadrži načela ljevice i sveden je na dvije riječi: jednakost i providnost države u smislu njene transparentnosti. Drugi model na lijevom krilu je onaj koji sasvim preuzima agendu neoliberalizma, privatizacije i prvenstvenosti tržišta, čime izuzetno podsjeća na politiku desnice. Treći model, a koji mi se čini najzanimljiviji, zastupa 'kulturni liberalizam' i 'postmaterijalizam'. Tu dolazimo do trenutka koji je izuzetno važan jer se odnosi i na programska pitanja u obliku javnih politika neke stranke. Nedavno sam se na jednom sastanku na koji su pozvani predstavnici stranaka čitavog političkog spektra obratio Vesni Pusić te sam je pitao ima li koja od tih stranaka javni program kulturne politike. Ispalo je kako niti jedna od stranaka nema svojih 'resornih' javnih politika. Bez stranačkih javnih politika (kulture, znanosti, obrazovanja…) nemamo s političkim strankama ni o čemu razgovarati.

Unutar SDP-a je postojao Vujićev program, koji su čak hvalili i oni s desnog spektra. Vujića su kao ministra kulture hvalili i u HDZ-u.

Jasno, pa ima i u HDZ-u pametnih ljudi.

I vi ste se bavili tim programskim pitanjima?

Napisao sam natuknice koje su naišle na zanimanje javnosti. Kulturna politika je vrlo važna i njeno donošenje razvija se, u pravilu, jako sporo. Godinama, a potekne obično iz neke od kulturnih institucija. Npr. u Švedskoj imala je svoje početke u Kraljevskom putujućem teatru, iz kojeg je ta država razvila svoju kulturnu politiku. Sličnu situaciju imamo i u Njemačkoj, Francuskoj i Skandinaviji, gdje su te kulturne politike usvajane parlamentarno. Važnost kulturnih politika leži u tome što kulturna politika jest takva politika koja ima svojstvo biti licentia politica (u smislu licentiae poeticae), odnosno ona licencira tu vrstu slobode političkog mišljenja, odnosa mišljenja politike koje 'redovnom' stranačkom politiziranju inače nije ni na kraj pameti.

Što imamo umjesto toga?

Imamo mantre koje se stalno i uporno ponavljaju. Dobar primjer za to je Željko Glasnović, saborski zastupnik koji nas redovito 'časti' upravo njima. Britanski sociolog politike, kulture i ideologije Frank Furedi kaže da upravo tim mantranjem dolazi i do onoga što naziva 'raspadom javnog jezika'. Njegova je teza da je tako i politika 'ostala bez teksta'.

Takvo stanje traje već duže vrijeme?

Traje u toj mjeri da je postalo kronično i metastaziralo je poput raka u sve pore društva, a ići će i dalje. Postalo je potpuno svejedno što se govori i čini. Dobar primjer za to je Ivan Vrdoljak iz HNS-a, koji jedno govori, drugo radi, a treće, on iza leđa, kazao bi naš nobelovac Ivo Andrić, već ima pripremljenu novu laž.

Zašto birači ne reagiraju na te svakodnevne mantre?

Kako je politika ostala bez teksta, tako su i ljudi ostali bez volje, kao što ja nemam volje biti u SDP-u koji je ostao bez teksta i konteksta. Ono što Bernardić radi je da isključivo mantra, a bilo bi još i dobro da samo mantra. Jednom sam se na društvenim mrežama našalio kako je on ono što se u partiji običavalo reći 'element ubačen u naše redove' s posebnim zadatkom.

Osim Bernardića, mantraju i drugi?

Točno. Milan Bandić je savršen primjer za to. A Bernardić mu je osamnaest godina bio pri ruci.

Tko je konkretno kriv za stanje u SDP-u? Može li jedan čovjek biti kriv za propast stranke?

Bio sam među prvima koji je ušao u polemiku s Milanovićem. No njega ne možete niti smijete uspoređivati s Bernardićem. Milanović je jednom prilikom sazvao skup istaknutih znanstvenika. No takvi sastanci više nisu sazivani vjerojatno jer se i tada pokazalo da znanstvenici samo smetaju političarima. Opet, s druge strane, imamo znanstvenike, pa čak i u Saboru. Recimo, Peđa Grbin redovito iskazuje svoju pamet i svoju znanstvenost. Zanimljivo je kako se stalno postavlja pitanje tko je postavio Bernardića, tko pronašao Milanovića i slično. Račan se zaljubio u Milanovića, kojeg je u stranci podržavao i Račanov sin Ivan. Račan je Milanovića smatrao svojim nasljednikom. Slično je bilo devedesetih i s Davorkom Vidovićem, kojeg je Račan bio doveo na sastanak predsjedništva stranke i najavio kao svog nasljednika.

SDP ima problem s karizmom svojih čelnika. U kojoj mjeri je karizma važna u politici?

Itekako je važna, ali je u potpunosti iščeznula. Dovoljno je pogledati tko sve sjedi u Saboru, ali postoje i tamo ljudi s kapacitetom.

Tko bi to bio?

Grbin zasigurno te još nekoliko 'statutarnih' izopćenika iz stranke. Programski, a ne statutarno gledajući, Grbin je netko tko ima glavu i rep, a neki drugi iz stranke imaju samo rep. Izuzetno cijenim Joška Klisovića, za kojeg imam čitav niz atributa što ga nesumnjivo kvalificiraju za predsjednika koji bi sustavnim programskim i organizacijskim radom, a ne samo statutarnim zaptom, vratio SDP na njegovo, za hrvatsku politiku, izuzetno važno mjesto. Zanimljivo je kako u današnjem SDP-u možeš biti izopćenik, ali ćeš i dalje dolaziti na sastanke pod uvjetom da 'čkomiš', čime je, da se tako izrazim, zadovoljena statutarna odluka. Sve što nije statut je provalija, a meni se čini da upravo taj statut jest provalija.

Podsjeća to na priče otprije 60-ak godina.

Apsolutno.

Odbijaju li se takvim stavom mladi ljudi s potencijalom?

Apsolutno. Kao profesor na fakultetu upoznao sam toliko politički pametnih mladih ljudi, ljevičara, koji znaju postavljati pitanja i davati odgovore. Primjerice jedan Milan Živković, koji je bio moj student i koji je bio u SDP-u i brinuo se za teorijsku 'opremu' novih članova. Danas nema ni Živkovića ni teorijskog opremanja, samo je važan sveprisutni Statut. Uopće mi je mučno govoriti o Bernardiću i njegovim tupastim frazetinama. Da sam na njegovu mjestu, ja bih se već davno posramio, ispričao i pokupio.

Bernardića ste 'pročitali' odmah nakon što se pojavio na političkoj sceni…

Pročitao sam njegov kratki program i ocijenio ga katastrofalnim jer svojim frazama i frazetinama zaista podsjeća na neka davna vremena socrealizma te pojave kulturnjaka zogovićevskog tipa i ikona partijskog monologa.

Imaju li političari strah od intelektualaca?

Dakako da imaju, pa čak i od onih iz redova vlastite stranke.

Kako ocjenjujete inicijativu Nove ljevice koja je nedavno u Šibeniku organizirala okupljanje lijevih stranaka, bez SDP-a, i pritom najavila zajednički izlazak na izbore za Europski parlament?

Čini se kako je i tu naglasak na ustima punim radništva i dobrih želja. Ponavljam, došlo do raspada javnog jezika, politika je ostala bez teksta…

Ima li nade za hrvatsku ljevicu?

Ima, jer bez ljevice se jednostavno ne može.

Hoće li SDP preživjeti?

Nisam siguran jer je doista pred raspadom. Ukoliko uzmete saborsku grupu u kojoj su Klisović, Bauk, Grbin, Glasovac i mnogi drugi koji zaslužuju svu pažnju i podršku, ali koji su suspendirani ili su potpisnici… Da se usudim suspendirati jednog Grbina, ja bih nakon toga sam od sebe potražio nekog dobrog psihijatra. No reći ću da će sve i svašta biti statutarno. A to je već nešto ukoliko nije ništa.