S Mislavom smo razgovarali na aerodromu u Lučkom u sklopu kojega se nalazi Hrvatsko zrakoplovno nastavno središte (HZNS), jedna od dvije jedinice Zavoda za aeronautiku. Drugo je Hrvatsko učilišno središte za kontrolu zračnog prometa (HUSK), o kojem ćemo nešto kasnije. Za razliku od kontrolora leta koji se u stvarnoj situaciji nađu tek kada počnu raditi, budući piloti na nebo odlaze samostalno već nakon 12 sati leta, odnosno na drugoj godini fakulteta. Tijekom školovanja, studenti imaju, pojašnjava nam Mislav, dvjesto sati leta, od čega 55 u simulatoru.

Osim sofisticiranog simulatora u kojem se vrši obuka na tri tipa zrakoplova, na raspolaganju im je pet aviona; tri Cessne te po jedan Diamond DV20 i Duchess BE76. Letovi, navodi, za studente u zrakoplovima kojima raspolaže fakultet planiraju se do najviše dva, tri sata, odnosno do Pule i Zadra. Valja naglasiti da veći dio praktične nastave studenti sami moraju financirati, a radi se o nemalim sredstvima od oko 350 tisuća kuna. Iako piloti dobro zarađuju i uloženo se relativno brzo vrati kada se počne raditi, nema sumnje da se dio roditelja zbog te stavke mora kreditno zadužiti.

'Nakon završetka školovanja imate dozvolu za pilota za komercijalne letove, a potom u Agenciji za civilno zrakoplovstvo polažete još 13 ispita, pa provjera i ispitni let i tek nakon toga imate dozvolu da se javite u zrakoplovnu kompaniju za posao. A kad ga dobijete, onda vas oni obučavaju za tip zrakoplova na kojem žele da letite', pojašnjava Mislav.

Iako je oduvijek imao želju biti pilot, trenutak u kojem je definitivno prelomio da to želi bio je prvi let avionom koji se, priznaje, dogodio relativno kasno, neposredno pred upis na fakultet.

'Letio sam za Amsterdam, sjedio sam pored prozora i kad smo se dignuli iznad Zagreba, rekao sam si – to je to', kazuje nam dok nam iznad glava upravo prelijeće putnički avion.

Želja mu je jednog dana voziti komercijalne letove, a na novinarsku opasku da sigurno želi najveće na tržištu, Mislav kaže da bi svakako volio letjeti i u takvima, a s obje noge na zemlji i bez glave u oblacima dodaje kako je pandemija koronavirusa napravila ogromnu štetu u zrakoplovnoj industriji. Dekan Marko Šoštarić ističe da nemaju problema s popunjavanjem kvota na fakultetu te da je petstotinjak mjesta na svim smjerovima svake godine uredno popunjeno.

'Među dvadeset smo najpoželjnijih fakulteta u Hrvatskoj. Velika je potražnja za kadrovima na europskom i svjetskom tržištu rada. Piloti se zapošljavaju u brojnim svjetskim kompanijama', napominje Šoštarić.

Od izvanredne profesorice Biljane Juričić s Katedre za kontrolu leta Zavoda za aeronautiku doznajemo da je proteklih godina bio smanjen interes u modulu za vojne pilote, koji provode uz potporu MORH-a, pa se tako godišnje prijavljivalo svega nekoliko studenata, ali sve se promijenilo čim je Vlada popisala ugovor o nabavi Rafalea, pa je za ovu godinu popunjena kvota od 15 kandidata.

'Očito su avioni bili problem', smatra Juričić. Za razliku od vojnih aviona, dronovi različitih namjena Zavodu za aeronautiku nisu problem. Njih sedam, osam sami su sklopili za različite namjene. Najveći od njih, s mogućnošću nošenja opreme teške deset kilograma, kako nam je pojasnio Ivan Tukarić, doktorand, koristi se za lociranje signala ili, kako je to plastično rekao, može ga se koristiti u potragama HGSS-a.

Za razliku od pilota, kontrolori leta u stvarnoj situaciji naći će se tek kada počnu raditi. Do tada u sobi na fakultetu smještenom u kampusu na Borongaju simuliraju sve moguće situacije u kojima se iz različitih razloga mogu naći. Kako to izgleda, pokazala nam je Lea Rissi, studentica treće godine koja je upravo izdavala dopuštenje zrakoplovu za polijetanje iz Zagreba. Paralelno s njim i mi smo napustili fakultet.