Bitkom za Vukovar zaustavljena je namjera vrhuške u Beogradu, Slobodana Miloševića i vojnog vrha JNA, za brzom okupacijom Hrvatske te je omogućeno da se u ostalom dijelu zemlje pripremi obrana od agresije. Također, vukovarski zločin, svirepost i nehumanost srpskih vojnih i paravojnih postrojbi imali su snažan međunarodni odjek razotkrivši pravo lice srpske agresije te su senzibilizirali međunarodnu javnost za hrvatsku tragediju. Zločini JNA i srpskih paravojski u Vukovaru, kojima se zapovijedalo iz Beograda, možda su bili i presudni za međunarodno priznanje Hrvatske početkom 1992. godine.

Bitka za Vukovar dogodila se u jeku hrvatske borbe za neovisnost od Jugoslavije. Početak devedesetih bilo je vrijeme pada Berlinskog zida te raspada višenacionalnih jednopartijskih državnih tvorevina, kakva je bila i Jugoslavija. No Srbi, kao najbrojniji narod koji je težio dominaciji, to nije želio dopustiti te je svojatao sva područja u zemlji na kojima su u iole značajnijem postotku živjeli Srbi. Tako je državni vrh na čelu sa Slobodanom Miloševićem uz pomoć JNA počeo provoditi politiku velike Srbije, tj. ideju da svi Srbi moraju živjeti u istoj državi.

S tim ciljem organizirana je i vođena iz Beograda pobuna lokalnog srpskog stanovništva protiv nove, demokratski izabrane hrvatske vlasti, koja je kasnije bila uvod u otvorenu srpsku agresiju. Velikosrpska politika na području Hrvatske, konkretnije u dijelovima u kojima je živjelo pretežno srpsko ili miješano stanovništvo, promovirana je na niz mitinga na kojima se progovaralo o ugroženosti Srba od povampirenih ustaša. Sudionici su otvoreno odbacivali hrvatsku vlast i otvoreno prijetili.

Huškanje na rat je kao ratni zločin prepoznato i u presudi protiv Vojislava Šešelja pred Haškim sudom. Na istoku Hrvatske mitingaška politika kulminirala je tijekom veljače i u ožujku 1991. godine.

Situacija se na vukovarskom području dodatno pogoršala nakon 'krvavog Uskrsa', kada su se na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine sukobili pripadnici hrvatske policije i pobunjenih Srba te kada je ubijen hrvatski policajac Josip Jović, prva žrtva Domovinskog rata.

>>> Šešelj potvrdio da ga je hrvatska policija uhitila 1991.: Ja njih ne bih pustio

Srpski ekstremisti postavili su barikade u Borovu Selu, a potom i u ostalim selima vukovarske općine naseljenim pretežito srpskim stanovništvom – Pačetinu, Boboti, Bršadinu, Negoslavcima, Trpinji - te je tako na tom području započela takozvana balvan-revolucija.

Agresivna i huškačka retorika srpskih političara očitovala se na mitinzima na hrvatskom teritoriju, gdje su javno prijetili Hrvatima, a govor Milana Paroškog u Jagodnjaku, s isticanjem 'prava na ubojstvo', zapravo je bio poziv Srbima na pobunu.

Takva retorika dovela je 2. svibnja 1991. do krvoprolića u Borovu Selu kod Vukovara, gdje su lokalni i pridošli srpski teroristi iz zasjede ubili dvanaest i ranili više od dvadeset hrvatskih policajaca. Nakon masakra u Borovu Selu na vukovarskom području je zavladalo ratno stanje te su započele pripreme za sukob.

U pripremi napada JNA je zauzela sve mostove i prijelaze preko Dunava kako bi osigurala uvođenje novih snaga iz Srbije. U napadima je koristila mnogobrojno teško topništvo i poduzimala frontalne napade velikih oklopno-mehaniziranih jedinica, što je za posljedicu imalo velik broj civilnih žrtava i potpuno uništenje grada. Zbog borbenih neuspjeha JNA potkraj rujna dovlači najkrupnije vojne jedinice; angažira cijelu 1. mehaniziranu gardijsku diviziju s približno 15.000 vojnika.

Okruženje Vukovara činile su tri linije – vanjska, koja je bila najduža i služila je za sprečavanje pokušaja proboja hrvatskih snaga iz smjera Vinkovaca u Vukovar; unutarnja linija, koja je bila najkraća, ali s najviše vojnika i s najvećom količinom naoružanja (služila je kao polazište za napade na grad i sprečavanje pokušaja proboja branitelja iz njega), te srednja linija sastavljena od snaga za eventualnu intervenciju prema vanjskoj ili unutarnjoj liniji.

U Vukovaru 1991. godine Srbi nisu bili u većini, ali okolna sela su dominantno bila naseljena njima, a važnu ulogu za njegovu sudbinu imala je i činjenica da se grad nalazio na granici sa Srbijom.

Jačanjem srpskih paravojnih snaga i lokalne milicije u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom u srpnju i kolovozu te godine Hrvatska postupno gubi kontrolu nad nekoliko mjesta na istoku Slavonije.

Sporadični minobacački napadi na Vukovar počeli su još u lipnju, ali tijekom kolovoza na grad počinju padati granate ispaljene iz dalekometnog topništva. Do kraja kolovoza napustilo ga je 15.000 civila.

Početak bitke za Vukovar smatra se 24. kolovoza, kada su se pojavila četiri aviona tipa Super Galeb, od kojih su dva napala položaje ZNG na silosu Đergaj. Oborena su dva zrakoplova (JNA je priznala jedan) koji je pao između Bršadina i Marinaca. To je prvi zrakoplov srušen u Domovinskom ratu, a srušio ga je Luka Andrijanić. Sutradan je JNA presjekla prometnicu Bogdanovci – Vukovar, a hrvatske snage počele su koristiti poljske putove poznate kao Kukuruzni put.

Već tada se grad gotovo u potpunosti nalazio u okruženju JNA i paravojnih postrojbi. Borbe su se odvijale intenzivnom razmjenom vatre s obje strane, što je pomoglo hrvatskoj strani da dopremi pojačanje u obliku dragovoljaca, među kojima su bili pripadnici HOS-a, ali i desetak stranih dragovoljaca.

Vukovar su napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20.000 vojnika (još oko 30.000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada). Srpska strana je tijekom bitke angažirala 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 oruđa zemaljskog topništva te 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Ukupan broj neprijateljskih vojnika na vukovarskom bojištu pred pad grada procjenjuje se na oko 80.000, a za zauzimanje Vukovara JNA je koristila čak 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba te paravojnih dragovoljačkih postrojbi poput arkanovaca i šešeljevaca, dok je na strani hrvatskih branitelja bilo slabo naoružanih oko 1800 boraca.

Koristeći obrambenu prednost gradskog terena, trojica zapovjednika braniteljskih postrojbi Mile Dedaković Jastreb, Branko Borković Mladi Jastreb i Blago Zadro osmišljavaju taktiku obrane koja se sastojala od miniranja prilaznih putova, snajperskih položaja i mobilnih ekipa za uništavanje oklopnjaka kako bi se usporilo i razbijalo daljnje napredovanje agresora. Vukovar je krajem kolovoza branilo oko 800 slabo naoružanih pripadnika MUP-a RH, pripadnika Narodne zaštite, 4. bojna 3. brigade ZNG-a te 58 pripadnika HOS-a.

Agresor je imao daleko slabiji moral zato što su na silu unovačeni nesrbi, pa je dezertiranje bila svakodnevna pojava. Pored toga, JNA je imala problema na terenu između svojeg zapovjedništva i različitih paravojnih skupina koje su zaradile reputaciju pijanih i brutalnih krvnika kojima je jedino stalo do iživljavanja i pljačke. Zbog loše organiziranosti JNA je bila prisiljena na masovne mobilizacije na ulicama Srbije.

S druge pak strane, Hrvatska nije imala takvih problema jer je moral hrvatskih branitelja bio visok do neba. Štoviše, na nebu iznad Vukovara srušeno je desetak borbenih aviona, a gotovo 600 oklopnih vozila uništeno je na prilazima i u samom gradu, pa su u zapovjedništvu JNA učestalo tražili prekid vatre kako bi izvukli svoje ljude.

Početkom rujna započinju prve snažnije borbe na prilazima gradu, koje su pojačane nakon blokada vojarni JNA širom Hrvatske, što je primoralo generalštab u Beogradu na početak operacije širokih razmjera u cilju potpunog poraza Zbora narodne garde te 14. rujna počinje sveopći napad kojem je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kazetnim bombama iz zraka. Cilj je bio presjeći Hrvatsku za sedam dana.

Tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu i uspjeli su prodrijeti do vojarne te se spojiti sa srpskim paravojnim formacijama u gradskom naselju Petrova gora. Tako su spojena ta dva dijela Vukovara koji su JNA i četnici imali od početka pod kontrolom.

Drugi napad je išao na Borovo naselje. Prvi smjer napada išao je kroz Trpinjsku cestu te zatim kroz Hercegovačku ulicu prema Slavonskoj ulici, a drugi, koji je krenuo nešto kasnije, kroz samu Trpinjsku cestu. Kolonu tenkova i oklopnih vozila, kojih je bilo više od 30, dočekala je skupina Marka Babića provlačivši se kroz vrtove kuća. Udarili su prvi u koloni, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Poslije je Babić rekao kako je 'naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza, pa su tenkovi onda bili kao pečeni pilići'. Marko Babić taj dan sam je uništio pet tenkova. Po procjeni branitelja, u tom napadu stradalo je barem 70 pješaka, a ukupan broj uništenih tenkova toga dana bio je 17, uz jedan avion.

Već drugog jutra uslijedio je novi napad i žestoke ulične borbe za svaku kuću i čišćenje ulica po Sajmištu, dok su tenkovi krenuli po Trpinjskoj cesti, gdje je skupina Blage Zadre uništila tri tenka i dva oklopna transportera.

Sljedeći dan nastavljeni su napadi preko Trpinjske ceste u valovima, a samo u prvom naletu uništeno je osam tenkova, dok su neprijateljski gubici u ljudstvu bili ogromni. I dan kasnije tvrdoglavo zapovjedništvo JNA naredilo je kombinirane napade, ali je zaustavljen prodor iz vojarne. Epilog trodnevnih žestokih borbi u Vukovaru bilo je 30 uništenih tenkova i oklopnih vozila, avion i oko 500 pješaka.

Krenuli su i tenkovi po Trpinjskoj cesti, gdje je Zadrina skupina uništila tri tenka i dva oklopna transportera. Taj dan su novinari HTV-a načinili snimke tih tenkova koji su se još dimili i Trpinjska cesta je dobila naziv 'groblje tenkova'.

Sredinom rujna JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara, zbog čega je jako poraslo značenje Kukuruznog puta i Bogdanovaca, preko kojih se jedino mogla vršiti opskrba Vukovara.

Nakon toga 'sedmodnevnog plana za razbijanje Hrvatske' JNA se našla u problemima jer su teritorijalni dobici (osvojen je silos Đergaj i spojeno je naselje Petrova gora s vojarnom JNA) plaćeni velikim gubitkom oklopa i pješaštva.

Kako su snage JNA očito zaustavljene i plan 'sedmodnevnog odsijecanja' Hrvatske nije uspio, dok su gubici u oklopu i pješaštvu pokazali kako napredovanje masom oklopa kroz ulice nije dobra ideja, uslijedila je promjena u zapovjedništvu JNA, kao i pregrupiranje i popunjavanje te nova strategija slamanja obrane u istočnoj Slavoniji.

Time je završena prva faza bitke za Vukovar.

JNA je preustrojila svoje snage i promijenila zapovjedništvo, a došao je general-pukovnik Života Panić, i počela nove operacije za okruženje i zauzimanje Vukovara. Paravojne postrojbe su integrirane u jedinice JNA, a rezervisti i novaci (često Bošnjaci ili Albanci) zamijenjeni su dragovoljcima iz Srbije gdje je god to bilo moguće. Isto tako, promijenila se taktika napada JNA pa se Vukovar umjesto direktnih oklopno-pješačkih napada na grad počelo polako odsijecati od ostatka Hrvatske, uz 'čišćenje' hrvatskih sela između Bosuta i Dunava.

U zadnjim danima u Vukovar su stigle četiri haubice i četiri kamiona streljiva, zadnje ozbiljne količine dovezenog oružja u grad iz osvojene vojarne u Varaždinu, a u Bogdanovce su kao pojačanje stigla četrnaestorica HOS-ovaca.

JNA je 30. rujna 1991. službeno započela Operaciju Vukovar.

S prvim danom listopada oklopna brigada JNA zauzela je selo Petrovce, koje se nije ni branilo jer nije imalo čime, nakon čega je napadnuta prometnica Marinci - Bogdanovci - Vukovar i selo Marinci. Padom Marinaca, JNA je uspostavila crtu pravcem Mirkovci-Marinci-Bršadin blokiravši tako Kukuruzni put, pa je i selo Bogdanovci okruženo.

Sljedeća dva dana, od 2. do 4. listopada, smatraju se najkrvavijim u bitki za Vukovar. Neprijatelj je zbog gubitaka u napad uveo i specijalce iz Niša.

Tako je 2. listopada izgubio 30 tenkova i oklopnih transportera, ubijeno je 200 vojnika, a na grad je palo 11.000 granata. Vukovar je jedva obranjen. Sutradan je napadnut Nuštar, koji je u tom času bio okružen iz tri smjera: istočno su bili zauzeti Cerić, sjeverno poljoprivredno dobro Henrikovci i Marinci, sjeverozapadno četničko uporište Bršadin i Pačetin, a zapadno zauzeto Ostrovo. U obrani su se nalazili malobrojni domaći branitelji, dio pripadnika 2. bojne 3. brigade ZNG, pripadnici policije iz Vinkovaca i Varaždina i manji broj pripadnika HOS-a. U obranu će se uključiti i Žuti mravi s Andrijom Marićem, protuoklopna skupina s Trpinjske ceste. Napadano je i Borovo naselje, jednim od najjačih napada do tada. JNA je krenula sa 26 tenkova, 19 transportera i oko 750 vojnika. Na kraju dana imali su uništenih 17 tenkova, devet transportera i većinu pješaka. Napadnuti su i Bogdanovci. JNA je krenula s oklopnom bojnom i pješačkom bojnom iz pravca Marinaca i Petrovaca. Razvila se žestoka bitka. Uništeno je oko 10 tenkova i oklopnih transportera, a stradalo je oko 100 neprijateljskih vojnika. Samo Žarko Manjkas Crvenkapa uništio je četiri tenka T-55.

Sljedećih dana traju bezuspješni pokušaji deblokade Vukovara, no 109. brigada HV-a uspjela je tijekom noći na 6. listopada staviti cijeli Nuštar pod kontrolu.

>>> Tko je HOS-ovac, heroj Domovinskog rata, koji dobiva spomenik u Zagrebu?

Obrana branitelja grada 10. listopada prvi put puca. Skupina niških specijalaca i pripadnika paravojnih postrojbi probila je punkt i gotovo stigla do hrvatskog zapovjedništva, ali su na vrijeme spriječeni i eliminirani, a izgubljeni punktovi su vraćeni.

U međuvremenu je stigao i konvoj Crvenog križa, a osiguran mu je put do Nuštra na putu za Vukovar, no zaustavljen je u dva navrata po naredbi Veselina Šljivančanina, zloglasnog majora koji je objašnjavao pripadnicima misije Europske zajednice kako se u Vukovaru bore dvije paravojne hrvatske postrojbe, MUP i ZNG, dok je JNA tu da ih razdvoji. Vratili su se neobavljenog posla. Šljivančanin je kasnije osuđen na 10 godina zatvora zbog svoje uloge u ubijanjima civila i hrvatskih branitelja nakon pada Vukovara.

Od 15. listopada 1991. godine Vukovar se nalazio u potpunom okruženju. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga dana se uglavnom svela na povremene topničke udare. Nastavljeni su energični napadi JNA na Vukovar i Borovo naselje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Probijanjem obrambenih položaja napadačima je preostalo samo još nekoliko stotina metara da pješaštvom uđu u samo središte grada i Borovo naselje te su se vodile žestoke ulične borbe. Crtu obrane na Lušcu probila je 51. mehanizirana briga­da JNA s tenkovskom četom i većim brojem pješaka te s osnovnom zadaćom presijecanja komunikacije između Vukovara i Borova naselja, 'što je brani­telj spriječio'. (iz knjige 'Bitka za Vukovar' Davora Marijana)

I idućeg dana svi položaji, Mitnica, Sajmište, Lužac, Budžak, Borovo naselje s Trpinjskom cestom, tučeni su artiljerijski, tenkovski, minobacački i raketirani iz aviona. Neprijatelj je krenuo najjačim napadom na Lužac i Budžak. Postavili su pontonski most preko Bobotskog kanala i prešlo je 15 tenkova, četiri transportera i oko 1000 pješaka iz smjera silosa Đergaj prema Vinogradskoj ulici. Kako na položaju nije bilo dovoljno antitenkovskog oružja, pozvan je vod Turbo, a došao je i Blago Zadro. U času kad je Zadro htio pretrčati prugu, pokosio ga je rafal iz strojnice. Napad je na kraju ipak odbijen. Nakon čišćenja Vinogradske ulice branitelji su našli masakrirane civile koji su bili skriveni po podrumima, a pretpostavlja se da su za taj zločin krivi arkanovci.

Punktovi na Sajmištu popustili su 18. listopada, a 19. listopada konvoj sanitetskih vozila ponovno je krenuo u 6.30 pravcem Vinkovci - Nuštar - Marinci - Bogdanovci - Vukovar i nakon dvodnevnog putovanja izvukao 102 ranjenika iz bolnice. Nekoliko dana kasnije vukovarska bolnica je pogođena s oko 40 projektila i zapaljena.

Hrvatski branitelji pokušavaju potom vratiti Cerić dok traje snažan pritisak agresora na Bogdanovce. JNA je osvojila Tordince, izgubivši pritom šest tenkova.

U borbama u Lušcu branitelji uništavaju 14 tenkova, ali se agresor osvećuje te uz pomoć lokalnih Srba, koji su prokazali svoje dojučerašnje susjede, ubija 59 Luščana. Padom naselja Lužac direktno je ugroženo Priljevo te komunikacija Vukovar - Borovo naselje i silos na Dunavu. Zakomplicirala se i obrana Bogdanovaca koji su se našli u kompletnom okruženju jer su izgubili vezu s Vukovarom, a počeli su napadati i arkanovci.

Vode se teške borbe na prilazima Vukovaru, a branitelji imaju sve manje streljiva i protuoklopnih sredstava. Tijekom 7. i 8. studenoga JNA je ušla u samo središte grada, u naselja Boško Buha, Cvjetno naselje i cijeli Lužac. JNA je 10. listopada pokrenula napad iz pravca Lušca s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, što je bio uvod u završne borbe za grad. Isti dan napadnuti su i zauzeti Bogdanovci, nakon što su tjednima odolijevali napadima JNA i paravojske.

Dana 12. studenoga 1991. godine počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara, no zbog nedostatka ljudstva bio je osuđen na propast, a već sutradan, 13. studenoga 1991., pala je komunikacija Vukovar – Borovo naselje i pad grada postao je izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo naselje. U Borovu naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a u Vukovaru kod željezničke postaje te dio u stambenoj zgradi. Toga dana dio ljudi, zapovjednika Borovog naselja, odlazi u proboj prema Vinkovcima. Tada su krenuli i tenkovi i pješaštvo (uglavnom paravojska) s Orlovače na Trpinjsku cestu. Na punkt širine 200 metara krenulo je 18 tenkova M-84 i 22 oklopna transportera. Branitelji, nakon što su uništili pet tenkova i oklopnih transportera, više nisu imali protuoklopnog oružja pa su se povukli u Ličku ulicu.

JNA je uspjela u potpunosti presjeći prometnicu između Borova naselja i Vukovara.

U ranim jutarnjim satima 15. studenoga 1991. počinje snažna artiljerijska priprema za odlučujući napad neprijatelja. Obje organizacijske grupe neprijatelja djeluju zajedno, OG Sjever pod zapovijedanjem general-majora Andrije Biorčevića te OG Jug pod zapovijedanjem pukovnika Mile Mrkšića. Na širem bojištu oko Vukovara Proleterska gardijska mehanizirana divizija je s 3. proleterskom gardijskom mehaniziranom brigadom iznenadnim napadom uz jaku topničku i zrakoplovnu potporu potisnula snage lokalne 131. brigade HV-a, koje su u neredu odstupile, i zauzela sela Lipovce, Apševce i Podgrađe. Zbog prodora mehaniziranih snaga JNA pri­padnici 131. brigade HV-a srušili su most na rijeci Savi kod Gunje zbog mogućnosti napada iz BiH.

Sutradan su pali Nijemci, a 17. studenoga 1991. Vukovar su napustili ljudi s Brankom Borkovićem Mladim Jastrebom na čelu. Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz pro­tivnički raspored nastavile su s dolaskom noću 17. i 18. studenoga.

>>> Pad Vukovara kroz dječje oči: Zaspao sam dok su ih ubijali

U Borovu naselju 18. studenoga 1991. još se branio Crni put koji vodi do alatnice kombinata Borovo. Organizirani otpor hrvatskih branitelja prestao je 18. studenoga 1991. (dio branitelja krenuo je u prodor prema najbližim crtama hrvatskih snaga u Nuštru).

Znatno brojnija i nadmoćnija jugovojska, pobunjeni Srbi iz Hrvatske, četnici i ostale paravojne srpske postrojbe slomili su herojski otpor malobrojnih opkoljenih branitelja i do ponedjeljka 18. studenoga 1991. okupirali najveći dio Vukovara. Sljedeći dan, 19. studenoga, okupirano je i Borovo naselje, a manji dio hrvatskih branitelja nastavio je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20. studenoga.

Nakon okupacije grada slijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civila. Pod srpskom okupacijom Vukovar je, s Baranjom i ostalim dijelovima istočne Slavonije i zapadnog Srijema – tzv. UN sektor Istok, ostao sve do 15. siječnja 1998., kada je tzv. procesom mirne reintegracije konačno vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

U borbama je na hrvatskoj strani bilo više od 2500 poginulih (od toga oko 1600 civila i 900 boraca); najviše poginulih bilo je u posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara (zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani; samo iz vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom usmrćeni).

Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srpski izvori navode oko 1400 poginulih); uništeno im je oko 150 oklopnih vozila (od toga oko 90 tenkova i 30 transportera), oko 100 drugih vozila i nekoliko zrakoplova (neke procjene navode i do 400 uništenih oklopnih vozila JNA).