Najvjerojatnije će udariti u Indijski ocean oko 65 kilometara od južnog vrha Šri Lanke u 5 h i 20 min po našem vremenu. Znanstvenici su objekt uočili još 18. veljače 2013. U to vrijeme mislilo se da je asteroid. Potom su mu izgubili trag negdje daleko izvan orbite Mjeseca. Ponovno se pojavio 29. studenog 2013., a zatim je opet nestao. Konačno je nedavno 3. listopada opet osvanuo, ovaj put s jasnim namjerama da udari u naš planet.

Proračuni astronoma s Catalina Sky Survey na University of Arizona pokazali su da WT1190F obilazi oko Zemlje u ekstremno izduženoj eliptičnoj orbiti koja jednim dijelom ulazi ispod razine geosinkronih satelita, dok se s druge strane razvlači na udaljenost dvostruko veću od udaljenosti Mjeseca. Iz ovakvog oblika putanje može se zaključiti da ima malu gustoću, odnosno masu u odnosu na veličinu, što znači da bi mogao biti šuplje tijelo. To pak znači da najvjerojatnije nije običan komad svemirske stijene, odnosno asteroid.

Neki stručnjaci pretpostavljaju da bi WT1190F mogao biti neko svemirsko smeće zaostalo iz ranijih svemirskih misija.

'Mogao bi biti dio rakete ili panela iz neke nedavne misije na Mjesec', rekla je Traci Watson iz Nature Newsa. 'Također je moguće da je star desetljećima, možda čak iz ere Apolla. Primjerice tijelo koje smo vidjeli u Zemljinoj orbiti 2002. konačno je potvrđeno kao segment rakete Saturn V s kojom je lansiran prvi čovjek koji je sletio na Mjesec', dodala je.

Ako se ova teza potvrdi, bit će to prvi objekt iz svemirskih misija za koji se zna da je pao nazad.

Tajanstveni objekt je u prva dva navrata kada je zabilježen svaki put dobio drugo ime. Na kraju je završio s WT1190F. Tijekom kretanja po orbiti sjaj mu se drastično mijenja – od magnitude 16 u perigeju, do magnitude 23 u apogeju. Budući da na njegovu putanju snažno djeluje Mjesec vrlo je teško predvidjeti kako će se nastaviti kretati. Prije nego što udari u Zemlju vjerojatno će dostići magnitudu sjajniju od 16. Broj kojim se označava magnituda sjaja to je manji što je sjaj veći. Zvijezde magnitude 6 i manje obično se mogu vidjeti golim okom. Najsjajnije su obilježene magnitudom 1 ili manjom. Najsjajnija zvijezda našeg neba, Sirius, ima magnitudu -1,46.

Veći dio WT1190F trebao bi izgorjeti u atmosferi. Ono što ne sagori past će u ocean. Znanstvenici će iskoristiti ovu priliku za istraživanje mogućnosti pada i posljedica udara mnogo većih, opasnijih tijela.