‘Taj jastučić u odnosu na druge eksponate najneugledniji je, ali ima veliku emotivnu i simboličku vrijednost u postavu čija je temeljna ideja pokazati život židovske obitelji kroz blagdane. Obrezanje muškog djeteta početak je tog puta. Ono je svjedočenje pripadnosti židovstvu, nakon njega, tamo negdje baš oko 13. godine, slijedi Bar micva - odgovornost i znanje Tore, potom vjenčanje – koje naša religija predočava kao put k savršenstvu i na kraju smrt - povratak na početak', kaže kuratorica muzeja Wolf, dodajući kako je taj koncept židovskog životnog ciklusa ono što zagrebački muzej razlikuje od dubrovačkog, dosad jedinog židovskog muzeja u Hrvatskoj. Židovskom baštinom gospođa Wolf bavi se još od kraja 80-ih, o njoj je snimala prve dokumentarce, sudjelovala je u pripremama izložbi prethodnica današnjeg muzeja. Manji dio postava mogao se vidjeti i na izložbi ‘Blago svete kehile zagrebačke' 2001. godine, a najavljivan je i izložbama 'Židovi i Zagreb' iz 2010. te istoimenom izložbom u Gliptoteci 2015. S ovim muzejom, koji još nije u potpunosti otvoren za javnost, ali ga se uz prethodnu najavu može pogledati, obilježava se 210 godina postojanja Židovske zajednice u Zagrebu, utemeljene 1806. godine.

'Priređujući postav muzeja ja sam zapravo razgovarala s precima. Neki od njih, prema eksponatu, imali su tek koji dan života, neki su dočekali duboku starost, ali svaki predmet koji su dodirnuli, s kojim su živjeli i koji je do nas došao čudom ostajući sačuvan, priča je o održanju. Svi ti sakralni predmeti rijetki su i dragocjeni, neki su sačuvani u obiteljima, neke smo otkupili od onih koji su ih pronašli... Riječ je o nastojanju koje traje desetljećima', kaže Mira Wolf, vodeći nas do središnje vitrine - svetog ormara s Torama i vječnim svjetlom.

Ovo je jedinstvena prilika da vidite Toru. Ni Židovi često ne vide otvoren sveti ormar i svitak jer se s ormara za Tore skida zavjesa samo onda kada se u sinagogi okupi deset odraslih muškaraca. Tada se Tora vadi na pult i čita i to tako da se za praćenje služi posebnom pratilicom kako je se ne bi dodirnulo rukom', ističe upozoravajući me posebno na zagrebačku Toru s opremom iz 1926. godine.

‘Nije iz sinagoge u Praškoj ulici, potječe iz sefardske sinagoge u Zagrebu', kaže i dodaje kako je i sama zatečena višeslojnim pričama svakog od spomenutih eksponata. Naime, uz onu religioznu, kroz njih se očitavaju i estetska (mnoga su prava remek djela sakralne umjetnosti), sociološka (svjedoče o društvenim i gospodarskim dosezima i poziciji zajednice i pojedinaca), povijesna i naravno - emotivna.

‘Zajedno sa suradnicima često sam s ganućem bila zatečena mnoštvom pojedinosti o ljudima koji su pali u zaborav. Istodobno, osvjedočili smo se još jednom da smo i mi u Zagrebu bili dio velikog novog svijeta europskog židovstva poslije emancipacije. Cijeli postav govori i o povezanosti naše sredine s ostalim židovskim sredinama, ali i majstorima nežidovima koji su svojim umijećem, znanjem i vještinom pridonosili židovskom životu. Zagreb tada nije imao tu razinu umjetničkog zanatstva, pa su mnogi predmeti naručivani u Beču, Budimpešti, Italiji…' rekao je Wolf, pokazujući Veliku Krunu Tore - Keter Tora iz 18. stoljeća. Kruna se stavlja na Toru tako da obuhvati dva vrška štapova oko kojih je omotan svitak, a prema tradiciji, kruna Tore je iznad svih kraljevskih kruna, pomno je umjetnički oblikovana i urešena raznovrsnim ornamentima, često ima zvončiće. Ona koju promatramo je iz Padove je u Italiji, djelo majstora Anzola Scarabella da Este, kako se u opisu navodi: srebro, iskucano, cizelirano, lijevano, gravirano i dijelom pozlaćeno, koje u kartušama ima natpis na hebrejskom: ‘Keter Tora izrađena prema želji bogatog gospodina Moše Jehiela, Trieste 1786.'

‘Ti natpisi donatora posebna su dimenzija postava, u njima u sažetim rečenicama čitamo prave male romane, od onih koji pričaju genealogiju obiteljskih saga do minijaturnih zapisa o vječnoj ljubavi', kaže Wolf i čita: ‘Ovo je dar štovanog rabina Davida Hochstadtera u spomen na njegova oca gospodina rabina Josefa, sina Abrahamovog, osnivača i predsjednika svete općine Agram ortodoksnog obreda i njegove majke Schmindel Maje kćeri Moseove …' ili ‘dar od srca žene Malke Kahan i njezinih sinova na spomen njenom mužu i ocu njezine djece rabinu Moše Kahanu, počivao u miru božjem'…

U postavu je i najstarija knjiga u Šikovoj biblioteci Arba'ah Turim, poznatija skraćeno kao Tur, iz Venecije 1564-1567, tiskara Giustiniani i Bragadini. To je jedna od najvažnijih kompilacija židovskih vjerskih zakona koju je uredio i kodificirao rabin Jakov ben Ašer. U dijelu vezanom uz sinagogu izložen je i bijeli svileni rabinski plašt koji rabin nosi za Jom Kipur, pelerina pripada rabinu Gavre Schwarzu, koji je izdao prvi židovski molitvenik na hrvatskom jeziku. Drugi dio postava posvećen je obiteljskom životu, kojem se u židovstvu posvećuje izrazita pozornost.

‘Čin vjenčanja uvod je u tip savršenog odnosa, muškarac mora poštivati svoju ženu i doživljavati je kao svjetlost kuće. O tome svjedoči raskošno vezen svadbeni baldahin - hupa ispod kojeg se obavlja svadbeni obred', kaže Mira Wolf, naglašavajući kako izloženi vjerojatno potječe iz Dubrovnika. Uz njega izloženi su krasopisom priređeni bračni ugovori. U jednoj je vitrini prikazana je priča o Šabatu, u kojoj su izloženi molitveni šal, kipa, molitvenik, svijećnjaci, kalež za vino, pladanj za halu, Šabatni kruh...

'Šabat počinje u petak navečer nakon što se muškarac vrati iz sinagoge. Za obreda žena s pokrivalom na glavi pali svijeće na svijećnjaku i radi blagoslov svijeća. Muškarac nakon molitve blagoslivlja vino, a potom u ležernoj atmosferi doma provjerava sinove u znanju Tore. Na neki način to je poseban način njegovanja umijeća mišljenja, jer se propitkivanje vodi tako da potiče mlađe da se sami otisnu na promišljanje Tore i ne priječi im se iznošenje vlastitih stavova', kaže Wolf. Zajedništvo, međutim, ne staje u obitelji, židovska tradicija propisuje i posebne obveze općine u slučaj smrti njenoga člana, o čemu svjedoči ilustracija posvećena pogrebnim obredima – od trenutka smrti do obradnog pranja ruku nakon pokopa.

‘Od samog trenutka iznošenja pokojnika tijekom ukopa, povorku prati osoba s kasicom za milodare u kojoj se daju prilozi za udovicu i siročad. Ta briga ne prestaje dok god zajednica na stane na svoje noge', kaže kuratorica Wolf, pokazujući primjerak kasice s urezanima lavovima (simbolom Judina plemena). O tom dijelu brige za bolesnike i održavanje vjerskih obreda prilikom smrti brine udruga Hevra Kadiša koja je prema nekim izvorima u Zagrebu djelovala čak prije formiranja općine – 1785. godine.

S tim eksponatom ne prestaje priča Židovskog muzeja, jer zajednica i dalje radi na prikupljanju novih artefakata i dokumentacije, ovoga puta postavljajući pred sebe znatno opsežniji zadatak.

‘Samo dvjestotinjak metara od glavnog zagrebačkog trga nalazi se prostor osobito emotivan za zagrebačke Židove. Na mjestu sinagoge srušene u ratu danas se nalazi parking. Mi u Židovskoj općini nadamo se kako će tu uskoro stajati novi Židovski centar za kojeg pripremamo postav većeg muzeja u kojem će ovaj postav činiti jezgru. Zato kontinuirano prikupljamo artefakte i dokumentaciju raznih društvenih područja te iz holokausta', kaže Wolf.

U budućem novom muzeju uz sakralnu baštinu, predstavit će se i umjetnine, arhitektura, spomenici i doprinos kojim su se Židovi ubilježili u povijest i kulturu zagrebačke i hrvatske sredine. Ako je živ onaj dječak rođen 5688 godine od stvaranja svijeta – što bi mi rekao?