I dok, kao i vi, putujem svojom sobom, a sjećanja i internet vraćaju me Africi, dijelim te misli s vama. Ovo je moja deseta i zadnja u nizu putopisnih priča s netom završenog overland putovanja po Zapadnoj Africi. Sjedim i pišem je, a brojevi se roje u mojoj glavi kao pahulje snijega koji je prošli tjedan zabijelio Hrvatsku. Još donedavno guglali smo uglavnom o prosvjedima u Gvineji, mogućnosti prolaska kroz nju te na kojim mjestima je, zbog nemira, najkritičnije. Ili koliko će se toga dana u Freetownu popeti živa u termometru te gdje su nam najbliži bankomati.

Sada pak, na worldometeru zbrajam i uspoređujem brojke o COVID-19 virusu. S jedne strane je Europska Unija s druge Afrika. U prvoj broj zaraženih divlja, u drugoj raste, ali je sto puta manji. Najviše potvrđenih zaraza ima u Egiptu i Maroku pa kada bi se ograničili i u omjer uvrstili samo broj u Podsaharskoj Africi, znamenka od približno 1500 slučajeva mogla bi se prepoloviti. Govorimo još uvijek o području s milijardu stanovnika, četiri puta većem od Europske Unije. Protuvladini prosvjedi u Gvineji, od listopada prošle godine usmrtili su zasad više ljudi, nego opaki virus. Rano je za podvlačenje crte, no nije li u ljudskoj prirodi sklonost da se hvata iako i za slamčicu nade? Koje bi onda mogle biti komparativne prednosti Afrike? Prema studijama provedenim u Kini, virus je osjetljiv na visoke temperature. Ako je tomu doista tako, s Afrikom bismo mogli imati in situ dokaz utjecaja meteoroloških prilika na njegovo širenje i nadu da nam vremenske prilike mogu pomoći.

Osim toga, demografija Afrike bitno je drugačija od naše europske. Rizična skupina je mala. U populaciji Podsaharske Afrike zastupljena je s manje od 5 posto. Ili rečeno malo drugačije, očekivana životna dob u tom djelu svijeta je 60 godina. Dvije trećine stanovništva mlađe je od 30 godina. Ok, ima i druga strana te statistike. Oko 26 milijuna ljudi u Africi zaraženo je HIV-om, a skoro 60 milijuna djece pati od pothranjenosti što je u izravnoj vezi s imunološkim sustavom pa se odražava krajnje nepovoljno na čovjekove obrambene sposobnosti.

No nemojmo nikako podcjenjivati te "crne jadnike". Epidemije im nisu nepoznanica. Ebola, koja je prije šest godina krenula iz Gvineje na svoj ubojiti pohod, usmrtivši u nekoliko susjednih zemalja više od 11.000 ljudi, uspješno je stavljena pod kontrolu. Vatreno krštenje izgradilo je sustav čak i u zaostaloj Africi i još važnije, svijest zajednice o kooperativnosti. Osim toga, većina kontinenta ionako tavori u izolaciji.

Ne insinuiram nikakve zaključke. Hvatam se samo za neku sitnicu koja bi mogla zvučati pozitivno. Dati nam trunku pogonskog optimizma koji nam u ovom beznađu fali. Afrika me uvijek punila životnom radošću. Zbog toga joj se stalno i vraćam. Ona i jest kontinent na kojemu ljudi, unatoč svemu, na budućnost gledaju s vedrinom. Potvrdila je to i statistika. Stoga, neće škoditi još malo vrućeg asfalta po Africi.

Zadnja nam je etapa puta, od Conakryja do Freetowna. Kada ćemo stići u Pamélap gdje bismo trebali prijeći granicu, samo nebo zna. Prošli smo predgrađa Conakryja no gužva ne jenjava. Gmižemo po cesti, što zbog lošeg asfalta i povremenog makadama koji nas Gvinejom, izgleda, u stopu prati, što zbog učestalih demonstracija. Slike meteža i uzvici ogorčenih masa s megafona naviru mi još i sada u sjećanje kada u nevjerici, s afričkih portala doznajem da se referendum kojeg je zagovarala gvinejska vlada, unatoč četiri potvrđena slučaja zaraze koronavirusom, prošle nedjelje i održao.

Conakry ovih dana vrije, ali ne zbog zaraze. Mrtve ne kosi virus, nego meci. U uličnim okršajima opozicijskih pristalica i policije prošle nedjelje ubijeno je desetak ljudi. Epidemijom nasilja kao da su se pripremili za još jednu koja im neizbježno slijedi pa stoga ne mare previše. Na prve mrtve od koronavirusa vjerojatno se nitko neće ni obazirati, osim ako to ne bude netko od političara. Aktualni predsjednik, u osamdeset trećoj godini spada u onih 5 posto najrizičnijih.

Fascinira me ta simultana vedrina i brutalnost u Africi. Teško mi padaju flešbekovi potaknuti online pregledom tamošnjih dnevnih novosti. Prije dva mjeseca, krećući na put, živio smo u nekom drugom svijetu. Njegovo postojanje sada nastojim pronaći u svojim slikama. Ovaj sadašnji, u kojem sam se zatekao po povratku, čini mi se drugačijim. Proganja me predosjećaj da je osim istine, u mojim afričkim fotografijama zarobljen i svijet koji više ne postoji. Nadam se da je to samo provizorij. Ubacujem u rikverc, ne gledajući kuda prolazim. Važno je samo da još malo odrijemam u prošlosti.

Da je Sijera Leone gostoljubivo mjesto, uvjerili smo se još na njegovom prvom metru. Granica između Pamélapa i Kambije svakodnevno je prohodna do 18:00 sati. Kako se zbog promjene rute i nastalih nepredvidivosti planirani timing bio potpuno poremetio, prijelaz je samo za sudionike relija ostao otvoren tijekom cijele noći. Stigli smo oko devet, s probušenom gumom na Jaimeovom kombiju.

Nekoliko časnika odmah se ponudilo da će to srediti. Rekao bih da su čak, onako malo vojnički, inzistirali na tome, uz zapovjedni ali iskren: “Welcome to Sierra Leone!” Koliko je ta dobrodošlica ovdje velika, mjeri se izgleda po probušenim gumama. Za nepuna dva sata, na cesti od Kambije do Masiaka otišla je na Dexovom motoru još jedna.

Sijera Leone nekada je bio britanska kolonija no tečan engleski iako je službeni jezik govore rijetki. Ono što prevladava i strancima zadaje glavobolje zapravo je kreolski dijalekt zvan Krio. How da body znači How are you. Ne pomaže mnogo ni rječnik.

Toponimi su ovdje znakoviti. U 15. stoljeću portugalski istraživač Pedro de Sintra prvi je na kartama ucrtao planine oko zaljeva Tagrin i današnjeg poluotoka Freetown, nazvavši ih Lavičinim. Iz izvornog portugalskog Serra Lyoa kasnije je potekao španjolski naziv Sierra Leone koji se 1961. godine protegao i na suverenu afričku državu, veličine jedne Češke ili Austrije.

Naziv njene metropole pak govori da su grad utemeljili oslobođeni robovi. Freetown i ostatak zemlje imaju podosta drugačiju priču. Mala zemlja, kao uostalom i većina drugih na kontinentu, puna je etnolingvističke šarolikosti. Najveće su dvije skupine, Temne i Mende.

Osim njih ima još petnaestak manjih: Limbo, Kuranko, Susu, Yalunka, Loko, Kisi, Sherbro, Bulom, Vai. Ne pokušavajte ih sve zapamtiti. Većinu sam ih kopipejstao. Naravno, i ovdje ima posvuduša Fulana i Malinki, s kojima sam vas već do sada upoznao skoro u svakoj državi.

No ono što većinu stanovnika Freetowna razlikuje od ostatka zemlje jest porijeklo kojeg vuku od doseljenih oslobođenih robova. Godinama koje su prethodile osnutku grada, crnačka sirotinja iz londonskih slamova, mahom oslobođeni afrički robovi koji su u ratu za američku nezavisnost ostali lojalni britanskoj kruni, pronalazili su utočišta oko europskih trgovačkih postaja na atlantskoj obali.

Nekoliko takvih naselja stradalo je u nasrtajima domorodaca no 1792., uz pomoć britanskih vlasti i abolicionista Johna Clarksona, utemeljen je naseljenička kolonija koja će potrajati, Freetown. Naseljavali su je i dalje oslobođenici s Kariba kao i oni koje su Britanci, zabranivši unosnu atlantsku trgovinu robljem 1807. oslobodili, presrećući krijumčare ispred obala Zapadne Afrike.

Potomci tih doseljenika, koji sebe zovu Kriosi uz Libanonce, Indijce i Europljane čine danas urbanu sliku te zanimljive i ugodne metropole. Uz Saint-Louis, svrstao bih ga među najdojmljivije zapadnoafričke gradove koje sam posjetio. Ipak, kome god pričao kamo putujem, zatekao bih ga u nevjerici. Krvavi dijamanti, osakaćeni ljudi, gerilci s mačetama i djeca-vojnici još uvijek su predodžbe koje ime Sijera Leone najprije budi.

Građanski rat je prošlost, a dijamanti ipak manje krvavi. Veća je zagonetka kako je uopće zemlja uzorna po vjerskoj snošljivosti, kliznula u nemilosrdni pokolj devedesetih. O svemu tome vrijedi čitati u memoarskim zapisima Ishmaela Beaha, bivšeg dječaka-vojnika kojega je 1997. UNICEF izbavio iz ratnog vihora. Poznat je i u Hrvatskoj jer je kao UNICEF-ov ambasador dobre volje već nekoliko puta održao motivacijska predavanja na konferencijama i u zagrebačkim školama.

Večer uoči dolaska u Freetown završavamo u selu Magbondolineu. Zakasnili smo na seosku feštu pa bdijemo, dobro raspoloženi skoro cijelu noć uz vatru, pivo i kajganu. Svitanje me zateklo u razgovoru s vojnicima i redarstvenicima. Uniforma je ovdje visoko na cijeni.

A onda su najednom, vojne odore zamijenile maske i bubnjevi. Grupa žena zaplesala je oko nas. Predvodila ju je kraljica ceremonije, starija žena s crnom maskom sowei na glavi i ogrtačem od nacifranih likovih vrpci. Njezina obredna odjeća uvjerila me da ono što kod nas koristimo za podvezivanje trsova, ovdje je poput mitri.

Naposljetku, svečana primopredaja paketa humanitarne pomoći u lokalnoj školi i ceremonijalna sadnja prvog od 2.000 stabla voćki, projekt koji je u sklopu relija Budapest-Bamako pokrenuo njegov osnivač Andrew Szabo.

Oko podneva, u povorci, automobili kreću prema Freetownu. Iznenadili su me prizori ulaska u grad nakon nešto više od sat vremena vožnje po dobrom asfaltu. Ulice su bile prepune ljudi koji su razdragano i srdačno pozdravljali našu povorku. Ministarstvo turizma dalo je unaprijed razglasiti o ovome događaju, smatrajući dolazak oko tisuću stranih overlandera važnim za lokalni turizam i ekonomiju posrnulu nakon epidemije ebole. Otkad vozim Budapest-Bamako, ne pamtim tako masovan doček i veliku, svečanu završnicu koja se održala na Nacionalnom stadionu.

Koliko su ovdje držali do našeg dolaska, najbolje govori i činjenica da je sam predsjednik Republike Sijera Leone, Julius Maada Bio, nazočio svečanosti i održao podulji govor. Iscrpljeni smo, prljavi i sretni. Potekla je naravno i suza niz prašinom umrljano lice.

Od svog početka 2005. godine, bio je to reli na kojemu je sudjelovalo najviše timova iz Hrvatske: Just Walk Away, 2Mules4SisterSahara, Rally Dogs Africana i veteranski tim MyLife4Kids. Virovitica, Zagreb, Varaždin.

Eh da, obećao sam vam reći i što je na kraju bilo s Icinim Mercedesom! Pa, Mercedesa do navečer više nije bilo. Samo svežnjevi sijeraleonskih novčanica. Otišao je za 2.000 eura, još isto poslijepodne. Nije to ništa neobično. Tako se u Africi normalno trguje automobilima. Jaimeju su za kombi, umjesto novaca, nudili čak dijamante i zlato.

Fila je na stol iznio i super ideju da se, kada jednom izađemo iz svega ovoga u vremenu koje dolazi, oformi manji konvoj stodevedesetki i poduzme sličan pothvat s humanitarnim karakterom i spomenom na preminulog Jaimeja u vlastitoj verziji. Zašto Mercedes? Nepoderiv je, a u Africi ga je lako prodati i vratiti uložene novce. Ili ga donirati nekoj humanitarnoj zakladi. Planovi uvijek pljušte, a da putovanje još i ne završi. Nije ih ubila ni pandemija kod kuće.

A koliko je tek neispričanih priča svakoga od nas? Izabrat ću ipak jednu, meni najdražu i u malo kraćoj verziji pridodati tekstu za kraj. U njoj Marko Dekanić priča o svojoj posjeti dječjoj bolnici OlaDuring Children’s Hospital u Freetownu. Snimio je u njoj i izvrsne fotografije od kojih je nekoliko ovdje objavljenih. Priča je tužna, zapravo potresna, no zbog toga i putujemo. Zbog kruga radosti i tuge koji se neprekidno okreće, kako u životu, tako i na putu.

"Dolazak u bolnicu bio je potpuno slučajan. Dva dana prije upoznao sam vojnika koji je bio uvjeren da sam i ja vojnik i nije htio prihvatiti moje negiranje. Htio me provest malo kroz grad, pa smo tako završili u dječjoj bolnici. Na ulasku u bolnicu vlada teška atmosfera. Ljudi se pokušavaju ugurati, neki od njih na rukama imaju bolesnu djecu, ali čuvar na vratima ne pušta nikoga bez 'propusnice'. I mi smo je trebali.

Da bi je dobili i obišli dječje odjele, morali smo proći razgovore s tajnikom bolnice i glavnom doktoricom dr. Ayeshatu M. Mustapha. Premda potpomognuta njemačkim donacijama, bolnici kroz koju mjesečno prođe oko 4000 djece i to većina zbog uznapredovale malarije, kronično manjka lijekova i opreme. Zbog nedostatka ležaja, uobičajeno je da po dvoje mališana s njihovim majkama dijele jedan krevet. Petina te djece u bolnici provede svoje posljednje trenutke.

Epidemija ebole 2014. godine, također je uzela svoj danak. Strah me i pomišljati što će biti s koronavirusom koji kuca na vrata. Razumijem nepovjerenje liječnika koje pokazuju prema meni. U svom svojem nastojanju da im dokažem da nisam neki turist koji želi napraviti fotke s izleta, jedino sto uspijevam jest predstaviti im Facebook stranicu mylife4kids. Tek kada iz našeg razgovora saznaju da sam bivši vojnik i da sam vojsku napustio zbog količine odricanja u tom pozivu i udaljenosti od obitelji, skepsa je popustila.

Vjerojatno najteži dojam na posjetitelja ostavljaju odjel na kojoj leže pothranjena djeca i onkologija. Sam pogled na stravične i tužne prizore, urezuje se duboko u sjećanje. Dok djeca sa znatiželjom gledaju prema mene, majke upućuju nadu da će nas posjet bolnici nešto promijeniti, da će stvari krenuti na bolje, pa me pozivaju da poslikam djecu. Onkologija je opet priča za sebe i ostavlja pitanje koji broj djece taj odjel preživi u bolnici koja zapravo nema mogućnosti liječenja takvih bolesti.” Marko Dekanić-Dex

Kada se jednom upustite u projekte prikupljanja pomoći, progoni vas stalno osjećaj kako sve što radite nije dovoljno. To je zaraza protiv koje nema cjepiva, nije smrtonosna, ali s kojom ćete vjerojatno umrijeti. Za razliku od koronavirusa, pandemija je poželjna, a u karanteni se jednostavno ne može biti.

Zahvaljujem od srca svima koji su podržali projekt MyLife4Kids 2020: Tportal, Tvornica leda, Općina Pitomača, Grad Virovitica, Veleučilište u Bjelovaru, Časopis Meridijani, Virovitičko-podravska županija, Restoran Zlatni Klas Otrovanec, Ranč Ramarin, Flora Vtc, Dječje gradsko vijeće i forum osnovnih škola grada Varaždina, OŠ August Cesarec Špišić Bukovica-Područna škola Lozan, OŠ Ivan Goran Kovačić Gornje Bazje, Hotch Potch, Marti Auto, Guma protekt, Autoelektrika Runjak, Otkriveno blago, Grafiti Beker, OPG Rebić, Ljekarna Plantak, Duga, Igor Šeler-slobodni umjetnik, Siniša Uštulica-slobodni umjetnik, Udruga Omnibus.