Dužan pijetet, međutim, nije izraz stvarnog zaokreta tamošnjih vlasti prema ratnim zločinima nad Dubrovnikom i njegovim ljudima, nego dosljedno držanje slobodnog tjednika Monitor, koji još od 1991. smatra da je napad na Hrvatsku 'najveća sramota Crne Gore u njenoj novijoj povijesti'.

Monitor, čiji je izlazak pao na 3. listopada, za dva je dana pretekao dubrovačke medije u komemoriranju Milišićeve smrti. Oni će od početka listopada, preko sredine studenoga, do 6. prosinca 1991. podsjetiti ne samo na brojne zločine koji su 1991. počinjeni nad građanima ovog dijela Hrvatske, nego i prenijeti njihovu ozlojeđenost držanjem crnogorskih vlasti.

Za to vrijeme ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430 branitelja, a više stotina njih je ranjeno. Skoro 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod blokadom, od čega 138 dana bez struje i vode. Prognano je 33.000 osoba i uništen je 2071 stambeni objekt.

U programu obilježavanja Dana Općine Konavle proteklih dana, od pet događaja samo jedan – svečana sjednica – nije bio u potpunosti ispunjen komemorativnim sadržajima.

Odnos Crne Gore prema neslavnoj prošlosti

Predsjednik dubrovačkog Društva logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora Zdenko Bulić nije za Hinu želio komentirati odnos Crne Gore prema neslavnoj prošlosti, kazavši da ga ne zanima što se zbiva preko Debelog brijega, graničnog prijelaza prema južnom susjedu.

Pred podgoričkim sudom se zbog ratnih zločina nad zatočenicima i civilima u logoru Morinj vodio postupak protiv šestorice pripadnika bivše JNA, i to zbog optužbi za zlostavljanje zatočenika u razdoblju od listopada 1991. do kolovoza 1992. Prije tri godine nepravomoćno su osuđeni na ukupno 16 i pol godina zatvora, ali je prvostupanjska presuda ukinuta. U ponovnom suđenju četvorica su osuđena na ukupno 12 godina, a dvojica oslobođena.

Istodobno su na Međunarodnom sudu osuđena dvojica zapovjednika JNA. General Pavle Strugar dobio je kaznu od sedam i pol godina zatvora zbog uloge u granatiranju Dubrovnika, a zapovjednik 9. vojno-pomorskog sektora Boka Miodrag Jokić osuđen je na sedam godina zatvora.

Bulić je u ožujku izjavio za lokalne medije da mu se čini kao da je netko dužan prepustiti zaboravu ono što se događalo na području bivše općine Dubrovnik. Crnogorci su nas napali povedeni željom za pljačkom i otimanjem tuđe imovine. Na području Dubrovnika nije bilo srpske manjine koja bi se osjećala ugroženom, niti je bilo vojnih postrojba i objekata od kojih bi im prijetila opasnost. Neprihvatljivo je da Crna Gora izmiče odgovornosti zbog nečije političke odluke, kaže Bulić.

Nemam ništa protiv toga da se s Crnom Gorom živi u miru kao susjednom državom, ali nitko nema pravo u ime stradalih ljudi opraštati njihove grijehe, izjavio je Bulić nakon javnih napisa da se hrvatska tužbu za genocid protiv SR Jugoslavije ne odnosi na Crnu Goru.

Sporo napreduje i tužba kojom 250 bivših logoraša Morinja i Kumbora u Crnoj Gori nastoje nadoknaditi štete pred Osnovnim sudom u Podgorici. Dubrovački župan Nikola Dobroslavić ovih je dana pozvao hrvatske vlasti da pomognu u zaštiti logoraša prilikom odlaska na rasprave.

I Crnogorci stradali zbog protivljenja ratu u Hrvatskoj

Autor tekstova u Monitoru, novinar Veseljko Koprivica, navodi nešto što hrvatskoj javnosti nije dovoljno poznato. Dvojica istaknutih Crnogoraca, admirali JRM-a Vladimir Barović i Krsto Đurović, glavom su platila svoje protivljenje napadu na Hrvatsku.

Admiral Vladimir Barović, najprije komandant garnizona u Puli, pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka, ubio se 29. rujna 1991. na Visu na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti. Kao razlog samoubojstva Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti pa time izražava neslaganje s vrhovnom komandom JNA, piše Monitor.

Kao sudionik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović izjavio je: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti“, navodi Monitor.

Bivši komandant garnizona JNA Kumbor Krsto Đurović poginuo je na isti dan kad i Milišić, 5. listopada u Popovićima u Konavlima. Nalazio se u vojnom helikopteru u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez ozljeda.

Zamjenik zapovjednika Južnog bojišta Nojko Marinović izjavio je na sudu u Splitu da je Đurović umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda, koje su mu nanijeli 'službenici bezbjednosti' brutalnim batinanjem, jer je odbio zapovijediti napad na Hrvatsku.

Ratnom gradonačelniku Dubrovnika Petru Poljaniću Đurović je kazao da dok je on zapovjednik VP Boka, može biti siguran da 'nijedna granata na Dubrovnik neće pasti'. Potom je bio u nekoj vrsti pritvora, zatim nekoliko dana na dužnosti, nakon čega je stradao, prisjeća se Poljanić.

Jedan haški svjedok tvrdio je da ga je deset dana prije početka rata Đurović posjetio i bio ogorčen pripremama napada na Hrvatsku, te je kazao da on po cijenu života neće sudjelovati u njima. Koprivica je bio na istoj liniji. Kao mobilizirani rezervista, inače glavni urednik oporbenog Liberala, više je mjeseci proveo na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, o čemu je slao dnevničke zapise Monitoru i Liberalu. Oni su odudarali od svega u tadašnjoj crnogorskoj javnosti. Potom je izdao i knjigu 'Operacija Dubrovnik - Sve je bilo meta', koja se kasnije pojavila i u hrvatskoj nakladi.

No, ni Koprivičina dosljednost nije ostala nekažnjena. Iscrpljuju ga po crnogorskim sudovima koji mu dodjeljuju za tamošnje prilike drakonske novčane kazne. Kaže da su ga tužili, pored ostalih, Vojislav Šešelj, aktualni predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić, čak i bivši lider Liberalnog saveza Crne Gore Slavko Perović. Godine 1995. odjednom ga je tužilo osam novinara Pobjede, TV Crne Gore i Nikšićkih novina, zbog teksta da će veća skupina crnogorskih novinara odgovarati zbog ratnog huškanja pred Haškim sudom.

Iako ga je sud u Strasbourgu oslobodio kazne u jednom slučaju, nastavio je plaćati po jednoj presudi od 10.000 eura za isti tekst jer se, prema Koprivičnoj tvrdnji, odvjetnik na Međunarodnom sudu u Strasbourgu nije žalio na vrijeme. Prosječna mjesečna neto zarada u Crnoj Gori iznosi oko 480 eura.

'Situacija je apsurdna. Zbog istog teksta sam oslobođen i plaćam kaznu', kaže Koprivica i dodaje da je sve to sračunato da se zastraše slobodni novinari, kojih je sve manje u Crnoj Gori. Na udaru su Monitor, Vijesti i Dan - sude nam, fizički napadaju, pale vozila... kaže Koprivica.

Niti nakon 23 godine nema suočavanja sa crnogorskom ulogom u ratu

Koprivica je možda prvak po broju procesa kojima se nastoji ograničiti slobodno djelovanje novinara, ali on nije jedini. Brojne skupine i pojedinci su izloženi pritiscima vlasti, a najgore je prošao književnik Ibrahim Čikić, koji je zajedno s još dvadeset članova SDA bio izložen montiranom sudskom procesu, torturi i progonu, kaže profesor Univerziteta u Podgorici Milan Popović.

Kršenja ljudskih prava, počinjenja ratnih zločina – poput onih u tzv. dubrovačkoj operaciji nad građanima Hrvatske, a još više u Bosni i Hercegovini, izravnim nasiljem nad Bošnjacima i podržavajući Slobodna Miloševića u slučajevima poput Srebrenice – nastavljaju se kroz produženo djelovanje nad građanima Crne Gore sve do danas, tvrdi Popović.

Crna Gora se ni nakon 23 godine nije suočila sa svojom ulogom u tom ratu. Danas crnogorski političari i državni mediji uglavnom šute o 'oslobađanju Dubrovnika'. Razlog - tadašnji kreatori ratne politike i danas zauzimaju visoke pozicije u vlasti, piše Koprivica u Monitoru.

U povodu dvadesete godišnjice napada na Dubrovnik, NVO Centar za građansko obrazovanje i Akcija za ljudska prava iz Podgorice, te Documenta iz Zagreba, organizirali su u Podgorici skup 'Rat za mir – 20 godina kasnije', na kojem je zamjenica specijalnog tužitelja za suzbijanje organiziranog kriminala, terorizma i ratnih zločina Crne Gore Lidija Vukčević prvi put obavijestila javnost da postoje predmeti u vezi zločina počinjenih na dubrovačkom ratištu. U međuvremenu javnost nije saznala što se dogodilo s tim predmetima, dodaju u Monitoru.

Nema suočavanja s nedjelima dok je i danas u vlasti sedam od deset ratnih vođa iz tadašnje crnogorske Vlade, podsjetio je na tom skupu Žarko Rakčević iz Foruma 2010., mreže istaknutih javnih osoba koja je formirana s ciljem izgradnje Crne Gore po uzoru na europske demokracije.

Popović smatra da je od svih postjugoslavenskih država vlast Crne Gore najmanje prošla kroz proces lustracije. Dapače, na djelu je kontralustracija, kao u odnosima reformacija – kontrareformacija, čiji je cilj onemogućiti sve one koji su za lustraciju. U karteliziranoj, klijentelističkoj i oligarhijskoj vlasti Mila Đukanovića nema podjele vlasti i nema samostalne sudske vlasti, a državno tužilaštvo je njezina druga vojska, izjavio je Popović Hini.

Također se zapitao nije li indikativno da je u logoru Morinj, oko kojega postoji opravdano nezadovoljstvo hrvatske javnosti, najteže osuđen tamošnji kuhar Ivo Menzalin, pa kaže: on je vjerojatno zaslužio kaznu, ali sumnjam da je bio najviše kriv.

Ni vanjski ni unutarnji čimbenici, prema Popoviću, nisu skloni demokratizaciji Crne Gore. Ambivalentna i kontradiktorna europska i američka politika zatvaraju oči pred devijacijama u crnogorskom društvu, prešućuju drastične primjere kršenja ljudskih prava i relativiziraju loš ambijent u zemlji.

S druge strane, kaže, premda su zadnji izbori održani u svibnju dobar indikatori sve veće naklonjenosti građana demokratskoj politici, našim građanima nedostaje političke kulture i povijesnog iskustva jer u Crnoj Gori još nije bilo demokratske smjene vlasti, što Đukanovićev režim dobro koristi.

Stoga, prema Popoviću, ne treba skoro očekivati pravedno rješenje slučaja Morinj, niti drugih sličnih slučajeva koje brojni građani Hrvatske sa nestrpljenjem iščekuju.