Za rješavanje ovih problema nužno je pravilno razumijevanje motivacija koje ljude potiču na nasilje, ponekad čak i pod cijenu samožrtvovanja kao što je slučaj kod bombaša samoubojica, ističe Metin Başoğlu,

direktor Centra za istraživanje ponašanja i terapije u Istanbulu.

'Nažalost, nastojanja da se dođe do takvog razumijevanja rijetko prelaze granice vrijednosnih sudova, ideoloških uvjerenja i površnog etiketiranja koje utjelovljuju rašireni termini kao što su 'fanatizam' ili 'vjerski ekstremizam'. Umjesto toga neophodna je znanstvena analiza. Nasilje se ne događa u vakuumu. Masovno nasilje kakvo karakterizira izraelsko-palestinski sukob, napade na SAD 11. rujna, invazije na Afganistan i Irak, kršenje ljudskih prava u Abu Ghraibu i Guantanamu te međunarodni terorizam, može se razumjeti ako se shvate psihološki pokretači koji stvaraju i održavaju spirale nasilja', upozorava autor studije.

Iskustvo ratova u bivšoj Jugoslaviji

Metin Başoğlu kaže kako su on i njegovi kolege svoju studiju proveli među 1358 Bošnjaka, Srba i Hrvata u zemljama bivše Jugoslavije koji su preživjeli ratne sukobe, mučenja, protjerivanja, logore i bombardiranja. Tim je istražio kognitivne i emocionalne posljedice ovih iskustava, a studija otkriva neke procese koji ljude od mirne koegzistencije u multietničkom društvu vode do pravih orgija ubojstava, mučenja i drugih zvjerstava.

'Gotovo 80 posto ispitanika prijavilo je da se nije uspjelo oporaviti od trauma koje su doživjeli. Kada smo ih pitali što osjećaju, 98 posto njih odgovorilo je da imaju snažan osjećaj nepravde, a više od 80 posto da osjećaju ljutnju, beznađe, demoraliziranost, nesreću, bespomoćnost i pesimizam. Više od 60 posto izjavilo je da imaju želju za osvetom te da bi, kada bi im se pružila prilika, osobno kaznili odgovorne.'

'Najsnažniju potrebu za osvetom izrazili su oni čiji su voljeni ubijeni ili su preživjeli zarobljeništvo, mučenje i silovanje. Nakon njih slijede oni koji su osobno doživjeli izgnanstvo, zatočenje, mučenje ili bombardiranje. Ovi nalazi jasno pokazuju da nasilje rata sa sobom nosi snažne posljedice koje, barem djelomično, objašnjavaju motivacije za nastavak nasilja.'

Agresija osvete ublažava osjećaj bespomoćnosti

Başoğlu kaže kako se rezultati studije podudaraju s eksperimentima koji su pokazali da i ljudi i životinje ljutnjom i agresijom reagiraju na prijetnje te da osvetnička agresija ublažava osjećaj bespomoćnosti koji nastaje u traumatskim iskustvima.

Među čimbenicima koji izazivaju osjećaj bijesa i bespomoćnosti ističe i gospodarsku politiku koja pridonosi siromaštvu, a provodi se u ime nacionalnih interesa, tehnološki razvijeno oružje koje se s neba baca u ime nacionalne sigurnosti, invazije koje se organiziraju u ime demokracije, te ponižavanje, mučenje, zatvaranje i ubijanje koje se obavlja u ime rata protiv terorizma.

'U globaliziranom svijetu u kojem se slike rata i kršenja ljudskih prava u trenutku prenose u dnevne sobe ljudi treba voditi računa i o neizravnim posljedicama trauma. Dokazi pokazuju da čak i posredno svjedočenje takvim zbivanjima stvara slične kognitivne i emocionalne reakcije. Traume ne vode samo u nasilje po načelu 'milo za drago'. One također mogu radikalizirati obične civile i čak ih potaknuti da se uključe u samoubilački terorizam. Važno je shvatiti da takva djela ne proizlaze iz samih vjerskih uvjerenja, religija ih samo olakšava dajući značenje žrtvi kao mučeništvu.'

Ocrnjivanje protivnika

Başoğlu upozorava i na opasnost psiholoških strategija koje se služe načelom izraženim u engleskoj izreci 'give a dog a bad name and hang him' (ocrni psa pa ga objesi).

'Primjerice, opisivanje protivnika kao fanatika, vjerskih ekstremista i terorista koji uništavaju zapadnjačke vrijednosti povećava strah javnosti i onemogućava razumijevanje psihologije koja se krije iza terorizma, što jača opću podršku ratu. Eufemizmi kao što su 'kolateralna šteta' i 'agresivna tehnika ispitivanja' služe prikrivanju užasa rata i kršenja ljudskih prava. Ako želimo zaustaviti masovno nasilje, trebat će nam politička volja da se suočimo sa samim korijenima problema. To znači da zapadne zemlje moraju revidirati svoje vanjske politike kako ne bi poticale i održavale spiralu nasilja. Nažalost, čini se da takve političke volje u ovom stadiju ljudske povijesti nedostaje.'

'U određenoj mjeri rješenje se može postići i podizanjem svijesti o ovim problemima i povećanjem pritiska na vlasti. Ljudi također trebaju shvatiti kako se pomoću dezinformacija iznuđuje njihova podrška ratu. To je moralno pitanje i pitanje sigurnosti milijuna ljudi. Eskalacija masovnog nasilja mogla bi u određenom trenutku dovesti i do nuklearnog terorizma. Često se govori da je prva žrtva rata istina. Protuteža tom problemu je bolje razumijevanje istine o tome što su stvarno ratovi i masovno nasilje', zaključuje svoje izvješće Başoğlu.