I svima se čini da samo oni vide i shvaćaju ono što onaj drugi, zaslijepljen ideologijom, nikako ne može vidjeti ni shvatiti. U moru jednodimenzionalnih Za i Protiv, i ja tvrdim da je istina moja. Da vidim slona, a ne rep, uho ili surlu. Ali najlakše je uočiti tuđu plitkost. Vlastita se lako zamuti.

'I, po tebi, jesmo li pobijedili? Jesmo li oslobođeni ili nismo?' pita me četrnaestogodišnje dijete. Doduše, onako usput, jer njega više zanima javna rasprava oko Liberlanda, ali vidi da mu se mater nasekirala. 'Pobijedili smo, sine, pobijedili. Čovječanstvo je ostvarilo jednu od svojih pobjeda, jednu u nizu nakon, ali i prije sljedećeg posrnuća. Jednu, ali veliku. Tu je naša mala priča manje bitna.' Istini za volju, u ovoj obljetnici osobno nemam nekih opipljivih razloga za ushićenje. Ne postoje obiteljski mitovi koji bi tom veselju išli u prilog.

Nastradali bez krivnje i zasluga

Moja je obitelj tih svibanjskih dana ‘45. stradala, a da nikakvih zasluga nije imala. Ni ovakvih ni onakvih. Pomela ih ratna vjetrometina. Sasvim nebitni, mali ljudi. Neki nepismeni, ali svi izgladnjeli i napaćeni, neki usred prvog okusa ljubavi, usred prvog dječjeg plača, smijeha i sreće. Baku je, nekoliko mjeseci nakon što je rodila mog oca, odnijela tuberkuloza 'zarađena' u memljivom srijemskom podrumu. Njezina brata, devetnaestogodišnjaka, progutala je neka neimenovana grobnica, kao i mnoge druge mladiće mobilizirane u domobrane. Teta Marija nije bila te sreće da je smrt iznenadi. Umirala je dugo. Pokupili su je, osudili i poslali na odsluženje osmogodišnje kazne. Odslužila je sedam godina, osmu je puštena da umre kući. Zašto je u zatvoru bila, ne znamo. Nama ostaje nagađati je li robijala zbog političkih uvjerenja, rođaka križara kojeg je kriomice hranila ili je, jednostavno, bila 'crnoburzijanka'. A možda ništa od toga.

Iza nje nije ostao nitko tko bi čuvao spise presuda, vlasničkih listova i ugovora i ne poznajemo nikoga tko bi nam rasvijetlio uzroke njene patnje. Jedna je obitelj izbrisana s lica zemlje. Iza tete Marije ostala je samo fotografija s predratnog putovanja u Zagreb. Djevojka iz provincije s osmijehom većim od Trga bana Jelačića.

Djed je, pak, bio sve i ništa. Njega su odvodile gotovo sve vojske; od domobrana do partizana. Nigdje svojom voljom. Spašavao ga njegov zanat. Velike njuške vole biti uredno izbrijane. Kad se 1947. vratio iz vojske, moj je otac već bio posvojen.

Kamen pod jezikom

Sudbina majčine obitelji teška je kao i kamen po kojem su gazili. Kamen pod nogama, na duši, u srcu, nad mrtvima, sve do bakinih kasnih godina, i kamen pod jezikom. Što nije pomrlo od gladi, bauljanja preko smetova Vran Planine i Ljubuše, preko virova Bosne s vrećama duhana koje će se u Bugojnu mijenjati za pšenicu ili neku drugu namirnicu, premlaćeno je ili ubijeno te ‘45.

Najstariji je sin bio u ustašama. Baka kaže da je tada prvi put obuo cipele. Ona je vidjela nekoliko vojski i uvijek se sve svodilo na isto, otimanje seljacima ono malo hrane što su uspjeli pribaviti. Da je pitaš što je za nju rat, rekla bi: Glad! Glad, glad i glad!!! ...golotinja, bosotinja i strah! I crnogorski četnik koji joj nudi komad svoje pečene vrane. Baka je nekoliko puta prenosila poruke za partizane. Zafrkavali smo je da nije svjesna svog doprinosa borbi za oslobođenje. Da je bilo koja vojska rekla 'nosi', nosila bi. Bila je odličan kurir: nepismena. Bez opasnosti da će pročitati pisma koja je skrivala u opancima. U isti se taj opanak i pomokrila, kad je s mlađom sestrom završila u lištičkom zatvoru. Dvadeset i tri dana torture, izgladnjivanja i straha. Po povratku kući nisu zatekle oca i mlađeg brata.

Po čemu pamti slobodu i mir? Po djedu.

Djed je bio komunist, ali i smrad od čovjeka. S njim ne dijelim ništa osim 1/4 genetskog materijala. Ako je živ, ne zna ni da postojim. Sad više nema šake preko ženskih usta koja bi mi spriječila vrisak pa mogu slobodno reći da o njemu mislim sve najgore. Iz osobnih, a ne političkih razloga.

Jame zbog krive vjere

Ali opet, moja priča je samo jedna u moru drugih. Mnoge su židovske, srpske, romske, hrvatske i druge priče pod ovim komadom neba, mnoge od njih nikada i nikome ispričane - još su bolnije. Logori i jame, mrtva djeca i ljudi samo zato jer su 'krive' vjere ili boje kože.

Jedne žrtve ne poništavaju druge.

Naprotiv, one su zaslužile da im napokon damo da počivaju u miru, da sjećanje na njih obilježimo bez prepucavanja i najava nekog novog krvoprolića. Napokon trebamo odrasti kako bismo mogli prestati crno-bijelo gledati stvari. Jedno je bilo otići u ustaše 1941. jer u njih nisu išli samo oni koji nisu vidjeli u rasnim zakonima ništa loše ili dovoljno loše da bi ih odvratilo od služenja fašistima i nacistima za iluziju u obliku Nezavisne države, već i nepismeni sinovi kako bi prvi put obuli cipele ili oni koje su plašili komunističkim ateizmom, a drugo je danas, u 21. stoljeću i na razini svijesti koju smo trebali dosegnuti, veličati ustaštvo. Jedno je kritički govoriti o partizanima, a drugo obezvrijediti njihovu borbu protiv fašizma. Jedno je biti domoljub, a drugo upirati prstom i prozivati neprijateljem svakoga tko se usudi primijetiti da je u tvojoj državi, u tvom društvu i narodu nešto loše i pogrešno. Nema vojske koja je kroz rat prošla bez zločina. Ni našu borbu za slobodnom Hrvatskom nisu ostavili neokaljanom. Bilo je tu i palikuća i ubojica staraca i ratnih profitera i...

Kako ćemo se sjećati Oluje?

Umanjuje li to veličinu pobjede nad zlom? Ne.

Trebaju li naša djeca u nekoj daljoj ili bližoj budućnosti pljunuti na 5. kolovoz zato što se nakon vojne akcije nisu spriječile pljačke i paljevina privatne imovine?

Zato je za mene i dan kada je odzvonilo fašističkom ludilu koje je tolike ljude povuklo u ratni oganj - dan pobjede. Mi smo u te dane oslobođeni od fašista, tu nema spora.

Ali od mraka - nismo. Ni onda, a sudeći po mnogim usijanim glavama u kojima žive i ratuju mali četnici, ustaše i partizani - ni danas. Mrak koji je pao na svjetlo slobode, progutao je nove žrtve i odveo nas u totalitarizam. Pobjednici su umrljali svoj obraz i to im s pravom zamjera svaki humanist, bez potrebe da pljune na ono što su u korist ovog naroda i ove države učinili. Bez potrebe da obezvrijedi činjenicu da su u oni u ovoj zemlji tada bili jedina stvarna i međunarodno priznata vojska koja se borila protiv fašista. I da oni nisu ukoračali u Zagreb, ukoračala bi ruska čizma. Čini li se nekome to kao bolja opcija?

Crno-bijeli svijet ne postoji, ljudska je boja siva, ali svakom pobjedom nad nemanima koji gaze čovjeka do sebe – u svijet unosimo i vedrije tonove.

Ne moraš biti komunist da bi bio antifašist. Dapače. Bilo kakav totalitarizam negira antifašizam. Zato ću i ja kliknuti:

Smrt fašizmu i totalitarizmima svih boja!

Sloboda narodu!