Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta obilježava se diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitzu u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj. Osim toga, Hrvatska je u studenome 2005. postala stalnom članicom Radne skupine za međunarodnu suradnju na području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu.

U Izraelu, koji Dan sjećanja na Holokaust obilježava u proljeće, od ove godine istoga dana obilježava se Nacionalni dan borbe protiv antisemitizma, tijekom kojeg izraelske škole, vojska, javne institucije i mediji provode posebne programe koji se bave antisemitizmom u svijetu, a koji je 73 godine nakon kraja Drugog svjetskog rata itekako prisutan i uvelike podsjeća na mračnu stranu povijesti s trajnim posljedicama rasističkih progona i istrebljenja Židova, Roma i drugih, takozvanih nearijevskih rasa, političkih neistomišljenika, invalida, homoseksualaca i ratnih zarobljenika, koje je nacistička Njemačka pokrenula i provodila diljem Europe i u kojima su stradali milijuni ljudi.

Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva - iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je putem radija i novina, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je pseudoznanstveno 'učenje o rasama' kao obavezan predmet.

Pomno režirana antižidovska kampanja

Donesen je niz antižidovskih propisa, koji kulminiraju proglašenjem Nirnberških zakona 15. rujna 1935., nakon čega Židovi gube njemačko državljanstvo te ne smiju obavljati nikakvu javnu službu, što naročito pogađa znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike i novinare, a njihova djeca nisu smjela pohađati javne škole. Pored toga, zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima, sklapanje braka između arijaca i Židova, kao i seksualni odnosi, a između ostalog, bilo je zabranjeno zapošljavanje arijaca u židovskim kućanstvima.

Ti će zakoni biti kasnije primijenjeni u svim pripojenim zemljama i okupiranim područjima, pa tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pod njemačkim pritiskom, i Italija 1938. uvodi antižidovsko zakonodavstvo. Mjere protiv Židova poduzimaju pod njemačkim pritiskom i zemlje istočne Europe, a jedini izuzetak tadašnja je Čehoslovačka, koju međutim nacistička Njemačka zaposjeda 1938. godine i zatim nameće svoje zakone.

Nacistima čitav niz zakona nije bio dovoljan pa im je ubojstvo njemačkog konzula u Parizu u studenom 1938. poslužilo kao povod za masovne nasilne akcije tijekom Kristalne noći i odvođenje u logore.

Odmah nakon početka Drugog svjetskog rata u rujnu 1939. godine Židovi izvan Njemačke započinju svoju kalvariju, ponajprije u Poljskoj, u kojoj je propisano obavezno nošenje oznake na odjeći, a vrlo brzo smješteni su u posebne, izolirane dijelove grada nazvane geta, od kojih je najveći bio onaj u Varšavi i u kojem je došlo do jedinog organiziranog i masovnog otpora Židova protiv nacističkih ugnjetavača.

Dvije godine kasnije započinje realizacija plana da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europe deportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakovima u stočnim vagonima, a pritom tisuće njih umiru.

Snažan otpor nacistima

Otpor ovim mjerama postojao je u mnogim zaposjednutim zemljama. Najsnažniji je bio u Danskoj, u kojoj je nakon prvih protužidovskih mjera sam kralj na radiju izjavio da će osobno staviti židovsku zvijezdu ako bilo koji građanin njegove zemlje bude prisiljen na to. Kada su 1943. Nijemci uveli svoju izravnu upravu nad zemljom i naredili uhićenje svih nearijaca, organizirano je potajno prebacivanje Židova brodovima u Švedsku, čime su spašeni gotovo svi tamošnji Židovi.

U Nizozemskoj je u veljači 1941. organiziran generalni štrajk kako bi se spriječile deportacije Židova. U Italiji je bio snažan otpor progonu Židova, pa su čak prihvaćane izbjeglice iz Francuske te s Balkana, pri čemu je spašeno nekoliko tisuća izbjeglica iz NDH. Bugarska nije deportirala nijednog Židova, kao ni Finska. U Austriji, pripojenoj Njemačkoj 1938., bilo je mnogo prosvjeda protiv postupaka prema Židovima i apela da se izuzmu pojedinci.

U istočnim zemljama, u kojima je nacistički okupacijski režim bio mnogo stroži jer su Slaveni smatrani inferiornom rasom pogodnom samo za roblje, takva vrsta organiziranog i masovnog otpora nije bila moguća. Pojedinci su pružali otpor provedbi antižidovskih mjera ilegalno spašavajući pojedine Židove, za što je među mnogima simbol postao Oskar Schindler, zbog čega je Izrael kasnije za takve pojedince uveo priznanje Pravednik među narodima. Također su takvu pomoć pružali organizirani antifašistički pokreti otpora u raznim zemljama, a tako je bilo i u Hrvatskoj.

Uspjeh vojnog pohoda na Sovjetski Savez potakao je naciste na odluku da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede 'konačno rješenje židovskog pitanja', odnosno fizička likvidacija svih Židova u Europi.

Plan 'konačnog rješenja'

Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942. izložio general pukovnik SS-a Reinhard Heydrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. Upravo je Hitler osobno ovlastio Heydricha da provede taj plan dok je svim državnim službama bilo naređeno da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom zloglasnog SS-a.

Također je određeno da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad u minimalnim životnim uvjetima sve dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heydrichove pogibije u atentatu u Pragu provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann.

Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori te logori smrti. Dok su u koncentracijskim logorima zatvorenici radili, jedina funkcija logora smrti bilo je sustavno istrebljenje zatvorenika, najčešće uz pomoć visoko sofisticirane organizacije, pa su tako primjerice postojale jedinice zatvorenika koje bi se brinule za to da krematorij neprekidno pali leševe.

Logori smrti osnivani su ponajviše na području okupirane Poljske, među kojima su najpoznatiji Auschwitz, Birkenau, Treblinka, Majdanek te Sobibor. Kad je sovjetska vojska tijekom 1944. zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu poput Dachaua, Bergen-Belsena i Buchenwalda. U rujnu 1944. šef SS-a Heinrich Himmler naređuje da se prestane s likvidacijama, međutim do savezničkog oslobađanja još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i zaraza.

Pljačka 17 tona zlata

Dio deportiranih, najčešće žene, djeca i starci, pri dolasku u logore odmah je ubijen dok je dio privremeno ostavljen na životu kao robovska radna snaga; dio bi umro od iscrpljenosti, a ostali su kasnije također ubijeni.

U prvo vrijeme žrtve, ukoliko ih nisu strijeljali na stotine i tisuće, ubijane su pomoću ispušnih plinova kamiona u vožnji. Pedesetak nesretnika bilo bi nabijeno u hermetički zatvoren prostor u koji je bila prespojena ispušna cijev, tako da bi se svi ugušili.

Kasnije je masovno ubijanje usavršeno putem brzo djelujućeg plina ciklon-B. Pomoću ovog plina esesovci su organizirali 'racionalno' masovno ubijanje u željezničkim vagonima ili u prostorijama kamufliranim tako da izgledaju kao kupaonice s tuševima. To je omogućavalo da se prevarene žrtve same svuku pa su im tako oduzete i odjeća i razne sitnice koje su još posjedovale. Nakon smrti, prije bacanja u peći za spaljivanje, čupani su zlatni zubi, a prema preciznim podacima, od zubnih proteza, nakita i prstenja nacisti su prikupili čak 17 tona zlata.

Uz ubijanje u logorima, sustavno istrebljenje Židova i drugih provodile su posebne jedinice, tzv. SS-Einsatzgruppen, organizirane u sastavu svake pojedine njemačke armije za djelovanje u pozadini. U njima su sudjelovali i litvanski, latvijski, bjeloruski i ukrajinski pomoćni policajci, a osim odvođenja i likvidacije u logorima, organizirali su pojedinačna i masovna strijeljanja na raznim mjestima.

Cijeli je proces, nakon spomenute Heydrichove pogibije, bio u nadležnosti spomenutog Eichmanna jer je pokazao velike organizacijske sposobnosti i bitno doprinio tome da ubijanje ide sve brže i sve efikasnije. Bez obzira na njegove napore, masovno istrebljenje je s vremenom ipak počelo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je, po nekim ocjenama, bio jedan od razloga zbog kojeg zapadni saveznici i Sovjetski Savez, iako su raspolagali podacima o tome što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju zaustavljanja Holokausta te je nastavljen sve do samog kraja rata, odnosno sloma nacističke Njemačke.

Romski Holokaust

Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno šest milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi bitno se promijenila, pogotovo u istočnoj i srednjoj Europi, u kojoj su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih odlučio je emigrirati u Sjedinjene Države, odnosno u Palestinu, u kojoj je stvorena židovska nacionalna država Izrael.

Romi su druga skupina koja je bila objekt genocida i koji se u njihovom slučaju naziva Porajmos. Broj romskih žrtava teško je procijeniti te se navode brojke između 220.000 i 800.000 ljudi, što iznosi između četvrtine i polovice njihova ukupnog broja u Europi.

Sa svim drugim grupama koje su sustavno istrebljivane broj žrtava Holokausta u širem smislu riječi, ne uključujući samo Židove, obično se procjenjuje na devet do 11 milijuna, iako neke procjene idu i do 26 milijuna ljudi.

Slično kao Prvi svjetski rat, Holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću, pogotovo u organizaciji tako napredne, prosvijećene i civilizirane države kao što je Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti.

Zato se Holokaust često opisuje kao jedinstven događaj u svjetskoj povijesti, odnosno odgovornost za njega pripisuje se ograničenom broju ljudi – najčešće samom Adolfu Hitleru i uskom krugu njegovih pristaša – te specifičnom spletu okolnosti za koje je malo vjerojatno da će se ponoviti.

Iznose se međutim i teze da Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motivirane pohlepom i otvorenim ili latentnim antisemitizmom koji je i danas prisutan diljem svijeta, stoga ne čudi potreba ponavljanja toga kako je Holokaust upozorenje protiv zaborava, nijekanja ili redukcionizma jer je, parafrazirajući drevni židovski Talmud, nasilje nad samo jednim ljudskim bićem ujedno nasilje nad svim ljudima.